Marinko Koščec : Preko mosta

Marinko Koščec: Preko mosta

Prije nekog vremena jedna je etablirana kolumnistica Jutarnjeg lista, zadužena za teme iz književnosti i kulture općenito, svesrdno preporučivala tzv. „pravilo 30 stranica“. Razumljivo, jer danas, kada je hiperprodukcija kulturnih sadržaja nepregledna, dok smo mi istodobno u oskudici s vremenom (istina, ponajviše zato što nam ga kradu bedastoće društvenih mreža i kompulzivna navika provjeravanja mobitela), „pravilo 30 stranica“ naišlo je na plodno tlo slavno neslavnom preporukom da se temeljito pročita samo prvih trideset stranica knjige kojoj smo odlučili „žrtvovati“ dragocjeno vrijeme, što je dovoljno da se presudi je li knjiga vrijedna našeg daljnjeg zanimanja ili je pak možemo bez grižnje savjesti odbaciti kao gnjavažu kojoj smo pravovremeno umakli, prije nego što smo se – kako kažu internetske definicije „pravila 30 stranica“ – „nastavili mučiti s osjećajem da smo zaglavili među koricama loše knjige“.

To „ingeniozno“ pravilo, zapravo okrutno pravilo koje nas već nakon 30. stranice spašava od osjećaja uzaludnosti čitanja knjige, ali i mirne duše potiče na odustajanje, ne samo da je nepravedno i barbarsko prema nemalom broju kanonskih klasika naše književne baštine i relevantnih spisateljskih ostvarenja današnjice, nego nam kao konkretni, krunski dokaz protiv faličnosti tog pravila, primjerice, može poslužiti i najnoviji roman „Preko mosta“ Marinka Koščeca.

Preko mosta Koščec Marinko

Naime, prvih trideset stranica Koščecovog romana nimalo ne ide na ruku tom pravilu. I to ne samo eksplicitno, kroz autorove parole i komentare kao što su „Jeftinije uvijek pobjeđuje“ ili „Knjige se danas sterilizira. Prozračuje ih se, oslobađa napornosti, svakog kompliciranja“, nego će Koščec – sklon kompleksnoj stilizaciji rečenice i naprezanju njenih gramatičkih kapaciteta radi kreativnije izražajnosti – već na prvoj stranici, u trećem pasusu uvoda u priču romana, prirediti prilično zahtjevan izazov koncentraciji suvremenog čitatelja ispisivanjem rečenice od čak trinaest redaka. Nekoliko stranica dalje čitatelju će biti ponuđen i test iz opće kulture, tek toliko da se zna gdje mu je mjesto kada je riječ o kompetencijama za čitanje ovog romana, jer tih nekoliko stranica dalje pisat će da je „svitalo kad je“ glavni junak Koščecovog romana „krenuo s kolodvora koji je jedan nazvao kaptolskim“.

Štoviše, nekom će zasigurno dozlogrditi što je glavni protagonist Koščecovog romana opet tipični junak hrvatske književnosti, tj. hamletovski intelektualac, dakle premišljajući kilavac, bolećive duše i glave sklone pretjeranom umovanju, još shrvaniji i u životu nesnađeniji potomak iz teške loze iz koje smo mu već upoznali oca Melkiora Tresića, djeda Latinovicza i pradjedu Kičmanovića, premda u obranu Koščecovog junaka treba istaknuti da nije dosadnjikava, blijeda kopija spomenutih literarnih predaka, dapače, nego pršti od britkog humora i lucidnih komentara o aktualnoj društvenoj zbilji.

Na koncu, ni tematski, niti fabularno Koščecov roman na tih prvih trideset stranica naizgled ne djeluje senzacionalno i kada bismo se slijepo držali tog famoznog „pravila 30 stranica“, pri tom se ne libeći da – kako je to danas uobičajeno – samo na temelju prvih nekoliko stranica već imamo mišljenje o bilo kojoj knjizi, pa tako i o svih tristotinjak stranica Koščecove knjige, grdno bismo pogriješili vjerovanjem isključivo na temelju nedostatnog početnog uvida da je i "Preko mosta" još jedan od romana koji se pridružuje odnedavnom trendu naših književnika da pretjeranom sentimentalnom psihologizacijom problematiziraju nerijetko traumatičan odnos oca i sina ne bi li im se obznanilo koliko im je za vlastitu nesavršenost i sve loše u životu kriva očeva nesposobnost iskazivanja ljubavi i emocija općenito, prisjetimo li se samo romana kao što su „Tatin sin“ Dine Pešuta ili „Hotel Wartburg“ Zorana Žmirića.

Istina, Koščecov roman doista otpočinje u smjeru koji nas navodi na preuranjeni zaključak kako je noseća tema romana „Preko mosta“ premošćivanje jaza između očeva i sinova. Glavni lik priče, knjižničar Janko, inače otpušten kao tehnološki višak zbog kresanja proračuna u ionako nikom potrebnoj kulturi, također otpušten i kao žrtva digitalne tranzicije kojeg su smijenili učinkovitiji i jeftiniji „operativni sustavi“, vraća se iz metropole u zagorsku provinciju kako bi sahranio netom preminulog oca.

U duhu spominjanje tipičnosti o trendu literariziranja bremenite povijesti odnosa očeva i sinova, o traumama proizašlima iz uskraćenih očevih pusica i tapšanja, o krizi i redefiniciji maskuliniteta današnje generacije muškaraca (kako bi to zacijelo veleučeno sročile naše feminističke teoretičarke), i nesretni Janko glavinja ispražnjenim, opustjelim obiteljskim domom te se melankolično izlaže slikama prošlosti iz djetinjstva i preispituje odnos s ocem ne bi li došao do odgovora je li ga uopće poznavao, a na kraju poznaje li i samoga sebe na trenutačnoj točki životnog puta, prelomljenog očevom smrću na onog Janka prije, onog Janka koji je ovako i onako prtljao i mudrovao postići nešto u životu, i ovog Janka sada, višestrukog gubitnika, sjetnog, nerijetko i ogorčenog, u latentnoj krizi srednjih godina, svakako pogubljenog i u potrazi za novim smislovima i ciljevima u životu, uz to i opterećenog spoznajom da je sada po kronološkoj i generacijskoj logici obiteljskog stabla nekad slavnih zagorskih mužeka.upravo on prvi sljedeći za umrijeti.

Marinko Koščec dovoljno je istančan pisac, pa je na preostalih tristotinjak stranica romana „Preko mosta“ komotno mogao crpiti isključivo ovu temu i još uvijek bi na kraju te balade mogao bez oklijevanja potpisati djelo koje bismo onda mi iz ešalona kritičke recepcije bezrezervno hvalili kao ostvarenje dubokoumnog egzistencijalizma, tankoćutne psihologizacije, rafinirano poetične rečenice i dirljive emotivnosti koja nas ne ostavlja ravnodušnima, itd., itd., jer fraza i frazetina našeg mahom generičkog kritičarenja tu ne bi nedostajalo, nego bi ih se, dapače, protokolarno i kurtoazno sipalo iz rukava. Međutim, vrlo brzo, pogotovo za one čitatelje kojima tzv. „pravilo 30 stranica“ nije mjerodavno, nego se opravdano inate toj notornoj budalaštini, bit će i te kakve nagrađenosti, i to u obliku eksplozije tema, odreda ukomponiranih kao izbor najaktualnijih od najaktualnijih rasprava s naslovnica dnevnoga tiska i gromoglasnih najava udarnih vijesti iz središnjih informativnih emisija naših dalekovidnica.

Impresivan je repertoar tema kojih se Koščec na spomenutih tristotinjak stranica romana „Preko mosta“ uspio dotaknuti, a da mu u tom „doticanju“ nipošto ne možemo prigovoriti površnost koju izraz kao što je doticanje implicira. Uostalom, Koščec će podosta odlomaka kritički posvetiti upravo poroku površnosti suvremene kulture, videći u sve tanjim „dlanovnicima“ zornu metaforu zavladale plitkosti u svim sferama života, ispisujući tako u literarnoj verziji ono što su za ova naša vremena teorijskim diskursom pesimistično dijagnosticirali, primjerice, Alan Kirby u knjizi „Digimodernism“ ili pak Nicholas Carr u knjizi  „Plitko“.

Osim spomenute kritike sveopće površnosti, iz tematskog obilja izdvojimo da se Koščec u ovom romanu, između ostaloga, bavi još i temama kao što su izumiranje sela, ekološki osviješteno preporučivanje povratku majci prirodi kao mjestu preporađanja tijela i duha, smrt knjige i knjiške kulture, bezdušnost tehnokapitalizma, digitalizacijska barbarizacija kulture, masmedijska idiotizacija pučanstva, migrantska problematika, zamršenost rodnih identiteta u „nebinarnih osoba“, (ne)udomaćenost Nepalaca kao amblematskih predstavnika uvozne radne snage... A uz sve to će Koščec naći i prostora da nam također pripovijeda i o seksualnom životu veprova (?!), o digitalnim farmama svinja i tzv. kriptopajcekima kao novim kriptovalutama (?), pa čak će nam u jednom od vrhunaca romana nadahnuto raspisati urnebesnu parodiju Seljačke bune (!).

Pa kad se suočimo s ovolikom količinom tematizacija, onda je opravdano i u ovom slučaju postaviti pitanje koje je Sven Popović upravo na stranicama Modernih vremena uputio Franji Janešu u povodu romana „Gamadd“: „Kad je previše tema previše?“, a pritom bi Koščecov odgovor zacijelo bio identičan Janešovom: „Broj (pod)tema nije toliko važan, pod uvjetom da su glatko uklopljene u zadanu strukturu“. S takvim odgovorom bi i Marinko Koščec bio čovjek od riječi jer sijaset uistinu raznovrsnih tema spretno isprepliće, čineći tako roman pripovjedno dinamičnim, a intelektualno stimulativnim, pritom ne podliježući rizicima pretencioznosti i kontraproduktivne raspršenosti, ponajviše zato što su sve teme odreda protkane gorkim humorom, tako da to neumorno zasipanje teškim i kompleksnim pitanjima mi čitatelji lakše, pitkije usvajamo.

Treba napomenuti da taj šokantan kontrast između naizgled mlakog početka, potpuno zavaravajućeg za sljedbenike „pravila 30 stranica“, i vrtoglavog tematskog karusela u nastavku romana, nipošto nije rezultat tobožnje autorove neodlučnosti, naprotiv, jer je i taj radikalan zaokret, kao i sve ostalo na stranicama Koščecovog romana, vođeno promišljeno, sigurnom rukom, ma koliko se čitatelj na trenutke osjećao bezglavo od furioznog tempa, u nekom trenutku i ne znajući više što bi sljedeće moglo iskrsnuti u toj gustoj pripovjednoj šumi, tim više što nakon epizoda o seksualnom životu veprova i potanko elaboriranom projektu o svinjama kao kriptovaluti (nazovimo ih pigcoin) očito doista valja biti spreman na sve. 

Naime, nipošto nam ne smije promaknuti da Koščec na jednom mjestu parodira antologijski naslov iz opusa hrvatskog književnog klasika Slobodana Novaka, pa će tako „Mirisi, zlato i tamjan“ u Koščecovoj verziji biti prepravljeno u „Mirisi, zlato i Instagram“. Mogli bismo reći da se u toj dosjetki krije ključ Koščecovog poetičkog koncepta: „Preko mosta“ je u početku, također i u mnogim kasnijim dionicama intoniran u duhu lektirskih klasika iz pera naših starih majstora, poput spomenutog Slobodana Novaka ili pak Ranka Marinkovića (čiji se glasoviti kalamburi i ostale jezične igre, kao i vickasti intelektualizam jasno mogu prepoznati u podlozi nekih dijelova Koščecovog romana). „Preko mosta“ vjerno i dostojno slijedi njihovu raskošnu rečenicu, stilsku virtuoznost, intelektualnu i spisateljsku visprenost, eleganciju slojevitog pripovijedanja i razrađene misaonosti, stvaralačku zaigranost, rafinirani karnevaleskni humor, viđenje smijeha kao lijeka protiv svega što nas baca u očaj i žive sahranjuje, ali pritom Koščec na tu duhovnu bazu dopisuje iskustva i spoznaje kojima raspolaže deziluzionirani i radikalno cinični čovjek novoga milenija, čovjek „post-svijeta“, kako to kaže Koščec.

Drugim riječima, birajući za uzore same vrhunce iz tradicionalne književne poetike, Koščec ih sučeljava s modernim sadržajima i današnjim zeitgeistom, s tehnomedijskim terorom i kratkovidnim zaluđenostima suvremenog čovjeka, s aktualnim orgijanjima društva spektakla u simulakrumima zbilje i osiromašenim intelektom tehnomedijskog ovisnika. Da, Koščec izražava žal za jednom uzvišenom i danas umirućom kulturom, ali pritom nema nostalgičarskih iluzija, niti robuje pasatističkom eskapizmu, pa koliko je „Preko mosta“ intoniran kao tugaljiva elegija, toliko je i nesentimentalna osmrtnica dostignućima kulture iz 20. stoljeća kao idealima koji su nam danas daleki jednako kao i antički. To su „odjeci već arhiviranog vremena“, piše Koščec, a „zadnji ostavi civilizacijske baštine melju se u prah“.

Koliko zagledan u prošlost, toliko je Koščec zagledan i u budućnost, a taj pogled u budućnost prognostički vidi toliko crne scenarije da se ponegdje ovaj Koščecov roman žanrovski etiketira i kao distopijski (što je trenutačno najpopularniji žanr hrvatske književnosti). Kako god, za Koščeca je prošlost nepovratna i mrtva, zbogom Novaku, zbogom Marinkoviću, zbogom kulturi kakvu su predstavljali takvi velikani, zbogom takvim uzdizanjima duha. Ali prema Koščecu, i budućnost nam je mrtva jer samo što nije kucnuo konačni čas da se kaže: zbogom čovjeku.

Čovjek se, „zaslijepljen vlastitim rastom“, kaže Koščec, „doveo do suvišnosti“, a suvišnim će ga, dakako, učiniti umjetna inteligencija, tako da je „Preko mosta“ u konačnici roman, kako to navodi autor, „tihe apokalipse“ koja nam se zbiva u ovo doba tehnoznanstvene idolatrije, diktature algoritama i početka kraja čovječanstva zbog nesmotrene invencije nadljudski inteligentne mašine. 

Time se Koščec nadovezuje na problematizaciju umjetne inteligencije kojom su se u hrvatskoj književnosti za sada iscrpnije bavili tek Zoran Roško u romanu „Bogart i Seranoga“ te Franjo Janeš u romanu „Gamadd“, čak će ponoviti i neke njihove teze, ponajprije one da su naši umovi već hakirani i da smo hodajući stickovi, da je naša stvarnost već (pre)uređena po algoritamskim obrascima u totalitetu i da je u tijeku tehnokapitalistička kolonizacija posljednjih ostataka čovječnoga u nama, na koncu da je čovjek samo resurs ovog današnjeg tehnofrankensteinovskog skoka, no tome će Koščec još okrutno hladnim tonom, tonom konstatiranja svršenog čina, dodati i razrađenu evolucijsku teoriju po kojoj čovjeku pripada uloga izumirućeg dinosaurusa nakon što je obavio svoju biološku misiju i dovršio svoje poglavlje u Darwinovom „O podrijetlu vrsta“, pa mu je sada došlo vrijeme da prema svevremenskim zakonima evolucije prepusti svoje mjesto superiornijem konkurentu.

Ukratko, čovjek će biti izbrisan. A „Preko mosta“ njegov je fosilni otisak.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Marinko Koščec

Preko mosta

• V.B.Z. 06/2026.
• 276 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535209072
• Cijena: 21.90 eur
• Kupi knjigu!

Roman 'Preko mosta' Marinka Košćeca prepliće naizgled nespojivo: uron u baštinu, projekcije budućnosti, problematiku imigranata u našoj sredini i prodor umjetne inteligencije u naš život. 'Virtuozno i furiozno, duhovito i jezovito, ironično i dramatično, od pradavnina do posthumanizma – sve to u romanu koji će vas natjerati da se upitate: a što ako su oni već u mojoj glavi? (Kruno Lokotar)