Marinko Koščec - «To malo pijeska na dlanu»

Održava se
01.01.1901.

I četvrtim romanom Marinko Koščec (1967.) potvrđuje svoje mjesto razlike u kontekstu tzv. domaće mlađe proze. Koščec, sveučilišni predavač i dobar poznavatelj francuske književnosti, naime, spada u onu skupinu mlađih pisaca koji ne koketiraju s medijima i medijskim obrascima slave, pa ni prevladavajućim ukusom čitatelja, što je danas gotovo endemska pozicija. Kao takvog - totalno drukčijeg od drugih - brižno njegovanog stila i sklonog refleksivnosti, dio ga književne javnosti percipira kao pomalo akademskog tipa koji će više veselja zadati kritičarima željnim pokazivanja vlastita umijeća prepoznavanja utjecaja i rabljenih književnih postupaka, nego samim čitateljima. Istina je, ipak, ponešto drukčija – Koščec posve sigurno nije autor kojeg zanima populizam, ali je zato jedan od najrafiniranijih mladih prozaika kod kojega se početnička hermetičnost, pa i prezasićenost, u kasnijim romanima transformirala u čitke, a istovremeno složene pripovjedne strukture.

Koščecovo su mjesto razlike i kvalitetu prepoznali i žiriji književnih nagrada, pa je tako njegov «Wonderland», kojim je ironično bocnuo i vlastitu sveučilišnu katedru, objavljen slijedom dobivanja nagrade na VBZ-ovom natječaju, «Netko drugi» bio je laureat tuzlanske književne nagrade «Meša Selimović», a oba su se naslova našla i u najužem izboru za nagradu «Jutarnjeg lista».

«To malo pijeska na dlanu» roman je strukturiran spajanjem i naizmjeničnim izmjenjivanjem muškog i ženskog glasa, njihovih monologa, odnosno zapisa koje upućuju jedno drugome, ali i samima sebi, i u kojima se, između ostaloga, razotkrivaju aspekti njihove ljubavne veze predodređene na nesretan svršetak, prije svega zbog njihove nemogućnosti da zadrže i razviju ljubav koja im se dogodila. Stoga to što ispisuju funkcionira i kao neka vrsta kompenzacije za ono što nisu uspjeli jedno drugome izgovoriti. Ljubavna priča likovne umjetnice i korektora u nakladničkoj kući, koja ih pogađa poput groma, ali vrlo brzo jenjava i poprima čak i patološke dimenzije, samo je jedan aspekt ovog složenog romana. Čitatelj će, zapravo, tek negdje oko sredine romana i spoznati kako je riječ o ljubavnoj priči, koja, simbolički, ne uspijeva biti izrečena dijaloški, već isključivo monološki, jedna pokraj druge, baš kao što je i njezina realizacija bila snažna i kratka dok se nije ispuhala i prizemljila, kako će to osjetiti Koščecovi junaci.

Priča o nastanku i prestanku ljubavi zapravo je samo okosnica oko koje su prepleteni drugi aspekti romana. «To malo pijeska na dlanu», roman kojim vlada tjeskoba kao prevladavajuće egzistencijalno stanje njegovih junaka, satkan je od elemenata obiteljskog romana, romana o odrastanju, kao i snažne satire hrvatskoga društva posljednjih desetljeća. Dvoje iz Koščecova romana rođeno je istoga dana, iste godine, upoznaju se kao tridesettrogodišnjaci, njihove su obiteljske situacije nešto poput zrcalne slike (on odrasta bez oca, s autoritarnom i pomalo ekscentričnom majkom, ona živi s ocem, koji joj to možda uopće nije, koji se nakon majčine smrti potpuno predao i pretvorio u zahtjevnu sjenu prijašnjeg čovjeka), njihova sjećanja na djetinjstvo i odrastanje prepuna su signala kako je riječ o neprilagođenim, drukčijim, unutar sebe rascijepljenim individuama sklonim promišljanjima o sebi i svijetu koja ih razjedaju iznutra. I sve kao da vodi u smjeru kako je doista riječ o dvije idealne polovice, pronađenim blizancima koji će nakon prepoznavanja konačno pronaći smirenje. No, njihova tjeskoba, hereditarna opterećenost, nespremnost na kompromise i svijest o praznini u sebi i oko sebe, jasan je znak kako njihova priča jednostavno ne može završiti drukčije no rasapom, nakon što je u vrlo kratkom roku doživjela svoje vrhunce, kako na tjelesnoj tako i na duhovnoj razini. Stoga junakova odluka da ode iz Hrvatske u Kanadu, čak iz Toronta u daleku Sjevernu Dakotu, gdje ni u tragovima nema hrvatskih iseljenika, i «čisti» se teškim fizičkim poslom, nimalo ne čudi, zapravo je jedini mogući izlaz koji još uvijek nudi preživljavanje.

Naslanjajući se vrlo očito na iskustva francuskog egzistencijalističkog romana, pa i njegove domaće odvjetke, Koščecov je roman o tjeskobi koja se razaznaje u dubokim slojevima introspekcije njegovih junaka izveden na jasno prepoznatljivoj podlozi domaće zbilje, od koje autor ne bježi, dapače vrlo se jasno i oštro hvata s njom u koštac. Rat i poraće, «duhovna obnova» i prevladavanje primitivizma u svim, pa i onim «kulturnjačkim» aspektima društva, u ovom su romanu dodirnuti snažnom ironičnom i satiričnom oštricom, a Koščecova sklonost da se na taj način «obračuna» s prepoznatljivim mjestima «kulturnjačke moći» manifestira se u satiričkim fragmentima o nastanku i radu velike nakladničke kuće u kojoj njegov junak radi kao korektor, o funkcioniranju likovne akademije, postdiplomskog studija književnosti, ali i uopće našeg književnog života, pa je moguće da se i ovdje, kao i u «Wonderlandu» dogode poneka «prepoznavanja». Iako vrlo «taman», Koščecov roman tako dobiva dobrodošle i vrlo duhovite predahe.

Ciničan, zgađen i na trenutke cioranovski besperspektivan, Koščecov novi roman do sada je najsloženija njegova proza, koja unatoč naglim rezovima i fragmentarnosti posjeduje kompaktnost. Svjesna odluka da svoj roman optereti refleksivnim dionicama, pa i mikroesejima, načelno dozvoljava i veći stupanj gustoće no što je možda potrebno, a Koščecov stilizam, ponekad doveden i do granica prepotencije, u takvome okruženju nije velika mana. Istina, drugi dio romana nešto je manje koherentan, manje pročišćen, Koščec je tu sklon bespotrebnom «fusnotiranju» onoga što je već rečeno, pa kao da su se autor i njegovi junaci, skupa s tekstom, zapleli i vrte u krug oko sebe samih. No, riječ je o gustom i zahtjevnom romanu u kojem se izmjenjuju doista vrlo raznolike dionice – lirske i satirične, tragične i smiješne, filozofske i erotske, iritantno napunjene referancama i one opuštene.

Zapravo, nije nimalo slučajno što je ovaj autor doktorirao baš na romanima Michela Houllebecqa.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )