Rugala se sova sjenici : Tko kome bolje govori
Glavna jezična tema ovih dana, jer jezik i jezične teme svugdje su oko nas, jest novi mandatar i njegove jezične sposobnosti, i javnost, stručnjaci, intelektualci, zavarivači, pregovarači i odbojkašice ne znaju sad kako da se točno postave prema tim pitanjima. Ne znam ni ja, zapravo, ali kad vam netko postavi pitanje direktno u glavu, morate dati neki odgovor, a teško ćete izbjeći da s odgovorom nehotice ili namjerno ne servirate i neki stav.
U emisiju Treća runda na tu su temu neki dan pozvani u goste politička novinarka Helena Puljiz i lingvist Ranko Matasović, od kojeg smo o jeziku nešto naučili svi, bilo da se time bavimo ili ne. Novinarka je u emisiji zauzela čvrst stav protiv ideje da netko tko se ne služi standardnim jezikom bude premijer, što je Matasovića protiv njegove volje postavilo na suprotnu stranu rasprave premda bih rekao da je ostao neutralan. Naveo je primjer guvernera Narodne banke koji je također imao problema s komunikacijom a da nije bilo prigovora na njegov rad. Dobro, dakle novi mandatar nezna, zapravo ne zna pričati hrvatski, ili se kaže da ne zna govoriti hrvatski, odnosno ne umije govoriti hrvatski? Kako zapravo? Odnosno, ne govori ga dobro, a to je jasno nama koji vjerujemo da hrvatski govorimo čisto dobro. I sad se nameće ono pitanje: ako kažemo da je njegov hrvatski loš, znači li to da je naš hrvatski dobar?
Je li naše umijeće baratanja materinskim jezikom polazišna točka? U prednosti smo kao kompetentni govornici, ali to ima i svoju lošu stranu, naime taj nedostatak samokritičnosti. U emisiji gđa Puljiz spominje da je dvosmislenost izjava političara možda već prisutan problem koji pojava gospodina Oreškovića možda sad samo naglašava. Njegova pojava jednako može naglasiti i jezične probleme, njegove, ali i naše. Navodi njegov primjer: treba autorizirati rizorse... To zaista nije dobar hrvatski, ali koji bi to onda bio bolji hrvatski koji bi se bolje razumio?
Je li bolji hrvatski kad u Saboru ili na Dnevniku čujemo da bismo nešto mogli bajpasirati? Da su neki lider ili liderica nešto izjavili? Na primjer da Hrvatska neće postati hot spot. Kad se pokreću start-upi (ili -upovi?), kad se novac prikuplja crowdfundingom ili fundraisingom? Kad se takvim riječima služe domaći govornici hrvatskog, onda se pravimo da ih razumijemo pa grdimo one koji se tome protive jer cjepidlače i čine purističko nasilje nad našom slobodom govora. Strane riječi iz usta domaćih govornika prihvaćamo i kad ih ne razumijemo, a nekompetentne govornike ne prihvaćamo ni kad se služe razumljivim riječima ili riječima koje se iz konteksta mogu razumjeti, kao kad umjesto građanima kažu građevinama i eto paradoksa. Moguće je da slab poznavatelj izgovori razumljivu nebulozu, a dobar poznavatelj jezika nerazumljivu nebulozu. Moguće je i to da usprkos zagovaranju jezičnih sloboda postoji neka kritična masa pogrešnosti koja kad prevagne nije više prihvatljiva čak ni kad je izričaj još razumljiv.
Sorit hrpe
Riječ je o vrsti devijacije, ali i o količini, odnosno o klasičnom soritu: čini li jedno zrno hrpu? Naravno da ne čini. A dva? Ne. A tri? Kad pitanja dođu do petnaest ili pedeset, sugovornik će se složiti da sad već imamo hrpicu. Znači li to da četrnaest ili četrdeset devet zrna nije hrpa i koje je to zrno prevagnulo? Danas sam sav u retoričkim pitanjima. Kad se to dakle neki jezik zna, a kad se ne zna? Koja vrsta ili količina otklona od standarda prevagne? Kako to da svi mogu reći da mandatar ne govori dobro hrvatski, a njima se ne može reći isto to kad zastrane? Kompetentni govornici možda ne griješe u padežima, ali sve se više služe nestandardnim rječnikom što je također otklon od norme.
Kad se to dakle neki jezik zna, a kad se ne zna? Koja vrsta ili količina otklona od standarda prevagne? Kako to da svi mogu reći da mandatar ne govori dobro hrvatski, a njima se ne može reći isto to kad zastrane?
Ljudi se navikavaju na neobičan mandatarov govor ili su možda samo pristojni ili ne žele izazivati konflikte. Ne želim ni ja, pa ako netko i kaže baj-d-vej, znam što je mislio, razgovor može teći dalje iako bilježim minus, ne zato što sam purist ili zato što je to pogrešno, nego jer mi zvuči glupo i ne mogu si pomoći. I koliko god puta čujem iste stvari, mozak mi ih uporno odbija registrirati, čak i kad su blage, na primjer kad se u Saboru spominju kreditori i sankcioniranje ili kad se nekoga kratko izbrifira. Nekom je možda glupo to moje tvrdoglavljenje jer mu sve nabrojeno i ne zvuči tako glupo. Ali slažemo se da zvuči glupo kad netko kaže da su se mačevi ili sudbine „ukrižili“ umjesto ukrstili jer misle da je ukrstiti srpski. Hiperkorektnost je uvijek glupa, ono kad kažu „ti bih volio“. Svakome nešto zvuči glupo, samo imamo različite kriterije. Ne prigovaram kolokvijalnom, dijalektalnom, šatrovačkom i nepurističkom nego bezmozgovnom, dakle ne prigovaram namjernom i smišljenom nego nehajnom. Neka svoja glupozvučja mogu čak i argumentirati.
Evo, baj-d-vej. Već znamo da svi razvaljujemo engleski i da Hrvati govore engleski bolje od Engleza. Onda znamo da by znači „uz“ a way da znači „put“. Dakle uz + put. Ponavljajmo: uz-put, uz-put... Usput! By the way doslovno znači usput! Kakvo otkriće! Usput da vam kažem, kreditori su okej riječ, samo mi okejije zvuče vjerovnici. Sankcionirati ne zvuči glupo, istinabog, ali imam dojam da saborski zastupnici, a možda i dio javnosti, misle da je to neki pametniji oblik glagola kazniti i svakako bi onda trebalo početi i djecu sankcionirati umjesto da ih se kažnjava, a i kad vas policajac sankcionira, svakako je ugodnije nego kad vam odrapi kaznu. Da ne tupim, prepisat ću iz enciklopedijskog rječnika što zapravo znači sankcionirati, samo da nađem... A, evo: dati/davati dopuštenje za što; odobriti/odobravati, autorizirati, dakle otprilike baš obrnuto od onoga što uvaženi sabornici misle da znači pa zapravo dopuštaju ono što žele kazniti. Sankcionirati znači i uvesti sankcije, a dobro, onda neka mi policajac uvede sankcije za prebrzu vožnju, neka mi zatvori plin i struju dok ne shvatim da sam zapravo kažnjen.
Izbrifirati na brifingu, k tome još kratko izbrifirati. Pa brief znači „kratko“, to zna svaki Hrvat koji bi drugog Hrvata mogao o nečemu kratko izvijestiti, podnijeti brzinsko izvješće, ali ne, on će ga kratko iskratkirati jer to zvuči još kratkije. Jer stara hrvatska liderska poslovica glasi: bolje kreditora kratko izbrifirati nego odmah sankcionirati. Stručnjak za odnose s javnošću kraće se kaže pi-ar ili još kraće PR. Posao mu je među ostalim organizirati PR kampanje što me neodoljivo podsjeća na neki događaj koji se tiče meteorizma, odnosno flatulencije. Imam živu sliku u glavi kako se kandidati PR kampanje natječu u puštanju vjetrova. Ako su to neki odnosi s javnošću, zašto im kratica ne može biti OSJ? OSJ kampanja, eto. Neke su ankete nabildale popularnost nekih političara. Pokušavam shvatiti zašto je nisu napuhale ili preuveličale. Sve počne kao šala dok se ne ustoliči. Ljudi se naviknu i počnu to ponavljati, pogotovo ako je izraz potekao od neke uvažene političke ili estradne ličnosti. To se zove psitacizam iliti papagajstvo pa ćemo još godinama slušati mučko đubre, šarenu lažu, laži me i druge takve izmišljotine. Tema je i dalje:
Što to znači znati jezik
Je li dovoljno znati morfologiju, odnosno padeže i zaobilazi li poznavanje jezika vokabular pa se može slobodno ukrcavati engleski, gdje treba i gdje ne treba? I kao, nikad nismo pobrkali glagole suzdržavati i uzdržavati, usvojiti i posvojiti, zaspati i zasuti, crpiti i crpsti, sijati i sjati, usniti i usnuti? Naravno da jesmo, brkamo ih svaki dan, brkaju ih i najkompetentniji govornici ako takvih ima. Možda ste vi taj. Evo nekih pitanja za zadaću: Koja je strana brda osojna, a koja prisojna, gdje je na jajetu tušika, gdje su na saonicama salinci, a gdje na plugu gredelj, koliko prstiju imaju lihoprstaši, što su to zapravo utrine, pleso, bezjaci i što radi vincilir, a što pobravičar? Tko jede pomije, čemu služe naćve? Većina nas ne zna odgovoriti na ova pitanja bez provjere. A i što će nam tih nekoliko riječi, uostalom? Ionako opisuju zastarjele nepotrebne situacije. A tih nekoliko stotina riječi i situacija? A nekoliko tisuća? Opet se vraćam na sorit: koliko je riječi potrebno zamijeniti za strane da bi jezik postao kreolski? Koliko zamijenjenih situacija da kultura izgubi vezu s prošlošću?
Procjenjuje se da Hrvata u dijaspori ima gotovo koliko i u Hrvatskoj i ako nastoje očuvati svoje korijene i svoj jezik, onda vjerojatno zvuče kao naš premijer, što je postao u međuvremenu otkako sam počeo ovo pisati. Kad Hrvata u iseljeništvu bude deset milijuna, a nas u Hrvatskoj pola milijuna, možda će oni objavljivati gramatike i govoriti nama kako se govori, možda će se čak i smijati ili čuditi našem govoru. Slična je situacija s mnogim narodima koje povijest nije štedjela. Armenski jezik ima dva standarda: istočni, jerevanski armenski te zapadni koji je postao jezik armenske dijaspore. Možda se to dogodi i hrvatskom. Osim toga, hrvatski jezik, kulturu pa i državnost često su spašavali stranci koji su uglavnom dobro vladali hrvatskim jezikom jer je većina rođena u Hrvatskoj.
Prvu operu napisao nam je njemački Židov na libreto Grka, a prva primadona bila je Mađarica. Prve povijesne romane pisao nam je češki Nijemac, a središnji lik narodnog preporoda bio je drugi Nijemac koji je sastavio pravopis po uzoru na trećeg Nijemca. Znanstveno nazivlje utemeljio nam je Slovak, imali smo pjesnike, pisce i skladatelje Slovence i Srbe, slikare Talijane i neprestanu pomoć iz dijaspore. Ne tvrdim da premijer i dijaspora govore dovoljno dobro, nego samo to da ni mi ovdje nismo mnogo bolji. Ne možemo ignorirati pohrvaćene strance i Hrvate iz dijaspore, jedino još zasad možemo zahtijevati da se naš hrvatski smatra hrvatskijim hrvatskim, ali onda trebamo pokazati i da smo ga dostojni, a ne da ga šopamo tutorijalima, top stupendijama, nabildavanjima, pijarofcima i drugim dodvorbama takozvanom globaliziranom svijetu.
Marko Kovačić
Marko Kovačić (Zagreb, 1970) završio je studij lingvistike i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao i doktorirao na lingvističkim temama. Boravio je u SAD-u kao stipendist Fulbrightove stipendije, radio kao redaktor hrvatskog izdanja časopisa National Geographic i National Geographic Junior te priručnika i udžbenika stranih jezika za izdavačku kuću Klett. Književnim prevođenjem bavi se od 2000., član je DHKP-a od 2003. Prevodi s engleskog i talijanskog beletristiku i stručnu literaturu, kao i igrane i dokumentarne filmove za televiziju. Objavljuje članke na temu jezikoslovlja i prevođenja.