Za suvremeno društvo karakterističan je nestanak praznina u vidu nedefiniranog, praznog prostora i vremena. Ono što se nekada zvalo potrošačko društvo, kroz personalizaciju digitalnih sadržaja i posredovanu komunikaciju proželo je dvadeset i četiri sata ljudske budnosti u kojima su podjele na radno i slobodno vrijeme ili privatno i javno postale irelevantne.

Đurđica Čilić u tekućoj godini objavila je nekoliko novih naslova: pored prozne zbirke 'Vidimo se na papiru', to su još esejistička zbirka 'Radost tumačenja' i antologija moderne i postmoderne poljske poezije pod naslovom 'Drugog kraja svijeta neće biti', čijih je pjesama izbornica i prevoditeljica. A nakon što je ovaj tekst već predan za objavu Čilić je pred koji tjedan objavila i dnevničke zapise...

Premisa je vrlo jednostavna, da ne kažem banalna: bez sjene, nema ni svjetlosti, a isto tako bez ružnog nema ni lijepog. Bitno je, doduše, napomenuti da kod Tanizakija jednadžba nije sjene = ružno, nego ih promatra kao ravnopravnog partnera u stvaranju lijepog. Predmet sam po sebi nije i ne može biti lijep, za ljepotu potrebna je međuigra sjenki i svjetlosti.

Šoljan je postmodernizam praktično procedeovski iskušavao daleko prije nego su se hrvatski „naivni klerici iz barbarskih provincija“ dočepali ove praktične i teorijske zlatne koke. Ma koju razinu ili dio teksta u 'Romanci o tri ljubavi' uzeli razmatrati, susrest ćemo se s tipično postmodernim postupcima među kojima je najdominantnija ironija. Odnosno, s obzirom na svenazočnu dvosmislenost, najtočnije...

Najveće ratove 19. i 20. stoljeća vodile su najpismenije nacije. Pismenost kao civilizacijski doseg, ma kako kontroverzno zvučalo, samim tim ne garantira premošćivanje budućih ili zatomljenih sukoba, a knjiga, osim kao oruđe civilizacijskog razvoja, i dalje može služiti kao alat za manipulaciju bez koje ratovi teško da su mogući.