Najveće ratove 19. i 20. stoljeća vodile su najpismenije nacije. Pismenost kao civilizacijski doseg, ma kako kontroverzno zvučalo, samim tim ne garantira premošćivanje budućih ili zatomljenih sukoba, a knjiga, osim kao oruđe civilizacijskog razvoja, i dalje može služiti kao alat za manipulaciju bez koje ratovi teško da su mogući.

Netko je morao napisati ovu knjigu kako bi ostao trag i na kraju možemo biti zadovoljni što ju je napisao Goran Polak. Na taj način dobili smo svjedočanstvo čovjeka koji naoko bio sveprisutan, ali nikad toliko istaknut da bi mu to zamutilo pogled. I povrh svega, otkrili smo pisca - htio se on tako nazvati ili ne - čiji nos za pripovijedanje zna nanjušiti priču u većim okvirima jednako koliko i u naoko...

Sva je prilika da će knjigu prije svih čitati obožavaoci glazbe Franka Zappe, a na kraju izdanja nalaze se prijevodi citiranih pjesama, što je sasvim sigurno vrijedno pohvale. Anegdotalni 'duh' knjige, usprkos tome što je njena polazišna svrha bila demontaža mitova o Zappinu životu i djelu (poput onoga da je pojeo govno), neminovna je s obzirom na njegov životni stil.

Bilo da piše o djetinjstvu, odrastanju, očevoj pomalo nespretnoj inauguracijskoj pouci o seksualnosti, bilo da prebire po uzburkanim sjećanjima političkih zbivanja, uvijek je u središtu njegovih zapisa ili opisa čovjek i njegov doživljaj onoga što se zbiva oko njega i onoga koji to s njim dijeli.

Njen esej i danas fascinira svojom literarnom ljepotom i umješnošću, briljantnošću stila, te je ponajprije literarni užitak 'per se', a tek potom i mjesto saznanja – ili dodatnih spoznaja – koje ćemo steći o djelu i životu pisca Yukija Mishime. Razlozi tome su mnogi, prije svega taj što je M. Yourcenar učenica i nasljednica škole lijepog i uzvišenog pisanja...