Anita Peti-Stantić i Mirela Barbaroša-Šikić : Puni krug

Kao što knjigu tj. zbornik radova o medijskoj pismenosti za digitalno društvo Nebojša Lujanović započinje pionirskom definicijom Patricije Aufderheide, tako Anita Peti-Stantić i Mirela Barbaroša-Šikić knjigu „Puni krug: Zašto i kako čitati s mladima?“ započinju tezom američke neuroznanstvenice Maryanne Wolf o dvopismenom mozgu – o mozgu istovremeno sposobnom za brzo procesiranje („digitalni način rada“) i duboko/analitičko čitanje („analogni način rada“). Usmjerene tom mišlju autorice zagovaraju sinergiju odgojno-obrazovnog sustava i stjecanja čitalačkih navika koja istovremeno uvažava obje sfere naše zbilje – fizičku i digitalnu (da se nadovežemo na Baricca). Takav pristup ne predstavlja hipotezu revolucionarnog potencijala, što u kasnijim poglavljima potvrđuju primjeri dobre prakse u nas i u inozemstvu (s osobitim naglaskom na finski obrazovni sustav), već obraćanje onoj u svim društvenim sferama djelomično ili potpuno inertnoj većini koja sinergiju „novog“ i „starog“ odbacuje kao blasfemiju svojstvenu, poslužimo se riječima francuskog pjesnika Paula Verlainea, carstvu na kraju dekadencije. Govorimo o inerciji koje, o prosvjeti ne namjeravam pisati benevolentno poput autorica knjige, nije pošteđena ni većina u odgojno-obrazovnom i obrazovnom sustavu.

Kako se u kasnijim poglavljima knjige Peti-Stantić i Barbaroša-Šikić dotiču izborne lektire, nisam se mogao ne prisjetiti ankete koju je tim povodom 2019. provelo resorno ministarstvo, a rezultati koje nedovoljno upućenima neće reći mnogo. Upućenima, međutim, hoće: em da je većina zaokružila naslove koje je radila i ranijih godina, em da većina zaposlenih u odgojno-obrazovnom sektoru pitanje kanona tvrdoglavo pretpostavlja prioritetnom pitanju učeničkog usvajanja čitalačkih navika. Pa kada se čudom čudimo kako je devetnaestogodišnji Oliver Lovrenski napisao knjigu koju će u matičnoj državi prodati u preko 400 hiljada primjeraka (a matična država zove se Norveška i ima oko pet i pol milijuna stanovnika), čisto da imamo na umu kako s tim u svezi nekog đavla ima robovanje kanonu, kao i manjak znatiželje, ali i višak nespremnosti na cjeloživotno učenje (u koje se svi, baš kao i u kritičko mišljenje, bespogovorno kunemo).

Pa kada đake u šestom razredu iz godine u godinu maltretirate „Povjesticama“ Augusta Šenoe (ili, još gore, đake u četvrtom razredu monstruozno dosadnim „Zlatnim dancima“ Jagode Truhelke), dobijete što već dobijete – mladež suzdržane intelektualne znatiželje čiju valjda svaku izgovorenu riječ vrednujemo kao natruhu kritičkog mišljenja. Kako su u spomenutoj anketi sudjelovali i školski knjižničari, nema sumnje da je takvim rezultatima doprinijela i bolna stvarnost školskih knjižnica o kojoj smo već pisali.

Puni krug Barbaroša-Šikić Mirela, Peti-Stantić Anita

Poglavlje o čitateljima i čitanju skreće pažnju na pedagoški angažman knjige kao jedan od vidova njezine funkcionalnosti, za ovu svrhu ne manje važnog od, primjerice, estetskog (premda se, dodao bih, dva kriterija obično preklapaju, ili bi se barem trebali preklapati). Ono ključno tiče se razbijanja predrasuda o mladima koji ne čitaju, pa i o društvu koje ne čita. Naravno da smo, kada u brojnim prigodama ističemo pitanje (ne)čitanja, usredotočeni na knjišku ili knjiško-časopisnu kategoriju, a ne na ukupnost čitanja koja nudi bitno drukčiju perspektivu. Ako dakle pođemo od svega što na dnevnoj bazi pročitamo, da parafraziram autorice, doći ćemo do zaključka da danas ustvari čitamo više nego ikada, a da takva zbilja kao jedno od mogućih rješenja pri usvajanju čitalačkih navika nameće davanje prednosti kraćim formama u odgojno-obrazovnoj i obrazovnoj praksi. Naravno da time ne bismo smjeli trajno zaobilaziti dulje forme, do kojih valja doći postupnim produljenjem koncentracije.

S obzirom na kontekst ne čudi što autorice među inima spominju njemačkog neuroznanstvenika Manfreda Spitzera, čija je teza o digitalnoj demenciji donedavno smatrana kontroverznom. Također je jasno da se iza takve recepcije ne kriju čista posla, budući da je diljem zapadnoga svijeta (kasnije i kod nas) svojevoljno i manje-više neselektivno u škole uvođena informacijsko-komunikacijska tehnologija. Spitzerova istraživanja zacijelo nisu odgovarala IT industriji koja je, prodorom u obrazovne sustave diljem svijeta, neminovno ostvarivala enorman profit. Stoga je Spitzer bio suočen i s manjkom sredstava za daljnja istraživanja, a zaokret posljednjih godina – samim tim i aktualizacija njegovih upozorenja – potaknuta je poražavajućim rezultatima odgovornih društava (poput Australije), koja su tako pregrmjela sredstva uložena u prekomjernu integraciju informacijsko-komunikacijske tehnologije u odgojno-obrazovni i obrazovni gubitak. Trenutačni gubitak novca, bit će, predstavlja manju štetu od intelektualno reduciranih generacija, a ustaljeni prosvjetarski oportunizam, koji nije spomenut u ovoj knjizi, u nas je rezultirao nekritičkim prihvaćanjem informacijsko-komunikacijske tehnologije na svakom koraku, baš kao i modela stručnog usavršavanja upitne svrhovitosti.

Empirijsko mi iskustvo sugerira da su do jučer najglasniji zagovornici IKT-a postali najglasniji zagovornici njezine ograničene uporabe te da je pretpostavljenost karijernog učeničkom interesu počesto razlogom bespogovornog slijeđenja trendova, makar se svi, ranije sam natuknuo, zaklinjali u kritičko mišljenje. U tom smislu ovdje benevolentan spomen finskog obrazovnog sustava i knjige Kirsti Lonke („Fenomenalno učenje iz Finske“, 2020.) u praksi ne nailazi na dostatnu podršku, usprkos primjerima dobre prakse na kojima autorice inzistiraju. Uostalom, nameće se pitanje smislenosti pozivanja na finski primjer, budući da nam je cjelovita kurikularna reforma iz političkih/ideoloških razloga prošla tako kako je prošla, a nakon čega je uslijedila nova era odgojno-obrazovne stagnacije zamaskirane kozmetičkim i fragmentarnim reformama (poput u međuvremenu također zaboravljene „Škole za život“). Autorice također skreću pozornost na multimedijsku prirodu suvremene pismenosti, kao i na relevantnost igre u procesu učenja kojega je čitanje osnovicom.

Iduće je poglavlje usredotočeno na razumijevanje pročitanoga, pri čemu se iznova dotičemo pitanja (ne)dostatne aktualiziranosti lektirnih naslova, ali i problema, pokazalo se, neutemeljeno neselektivnog priklanjanja digitalnoj tehnologiji. Veća kognitivna dobrobit ostvarena čitanjem s papira, prema istraživanjima profesorice lingvistike Naomi S. Baron, teško da je nešto što bi nas trebalo iznenaditi: rekao bih kako je svako čuđenje u tom pogledu hinjeno, ako ništa, onda stoga što edukatori u polju pedagoško-didaktičke izobrazbe valjda oduvijek ukazuju na važnost taktilnog iskustva u procesu učenja. Ukazujući na prividni paradoks povećane razine informacijskih poremećaja (u vremenu nikada dostupnijeg besplatnog znanja), autorice ističu važnost razvoja epistemološke osjetljivosti kod učenika, što bi za posljedicu trebalo rezultirati razvojem sposobnosti kritičkog vrednovanja izvora informacija.

Moram dodati da nisam siguran je li takav pristup čitanju u institucionalnim okvirima moguć bez sinergije sa stručno kapacitiranim vanjskim suradnicima i/ili institucijama izvan neposredne odgojno-obrazovne i odgojne domene. Osobna iskustva, poput učestalih slučajeva kršenja autorskih prava tijekom pandemije koronavirusa i online nastave, a zatim i posljedično kukanje na društvenim mrežama zbog restrikcija s kojima su pojedini kolegice i kolege suočavani, upućuju na sijaset spoznajnih (pa i spoznajno-pravnih) nedostataka i potrebu za permanentnim institucionalnim asistiranjem učiteljima kojima interdisciplinarnost gdjekad dođe kao prinuda, a ne izbor (makar će pod imenom i prezimenom malo koji učitelj ili stručni suradnik to naglas reći).

Nastavno na potonje opaske autorice prilično smiono zagovaraju revitalizaciju prosvjetiteljske misli, tragom ranije apostrofiranog obrata glede neselektivnog uvođenja, a zatim prešutne pasivizacije korištenja informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Budući da još uvijek raznorazni „reformski apostoli“ nimalo ažurno uzdišu za blagodatima pretpostavljanja STEM područja humanistici – makar novonastale okolnosti (nagao razvoj umjetne inteligencije prije ostalih) diljem globusa uvjetuju revitalizaciju interesa za društvene znanosti – nisam siguran u kolikoj će mjeri apelativni zaključak poglavlja naići na plodno tlo. Nešto se naposljetku pita i one koji stoje na braniku krupnoga kapitala, a kojima teško da može biti u interesu globalno ravnomjeran razvoj kritičkog mišljenja, ma kako se mi osjećali institucionalno i civilizacijski integriranima u zapadno društvo preobilja stasalo na nama uglavnom stranoj protestantskoj etici (o čemu je prije više od stotinu i dvadeset godina pisao Max Weber).

Daljnji su dijelovi knjige usredotočeni kako na primjere dobre prakse (iskustvo mi govori da neki od primjera po pitanju inovativnosti i nisu bogzna kako inovativni), kao i na problem/pitanje resursa, na koje su autorice nastojale odgovoriti u suradnji s Jasminom Kenda iz Knjižnica Grada Zagreba. Dvojbena recentnost inovativnosti primjera dobre prakse (poput metode obrade lektire znane pod kolokvijalnim nazivom pizza lektira) ne umanjuje odgojno-obrazovni i obrazovni doprinos suradnica u nastanku ove knjige (Zlatke Grahovec Soldat, Marcele Čuković, Goranke Lazić, Snježane Tamburovski i dr.). Posrijedi su u prosvjetarskim krugovima dobro znana imena koja, povrh svega, krasi nepresušni entuzijazam kakvoga, opet se pozivam na vlastito empirijsko iskustvo, zbog niza razloga nema u dovoljnoj mjeri (od nepotizma i političkog utjecaja do sramotne potplaćenosti, birajte!) Rečeni su primjeri potkrijepljeni teorijskim spoznajama, poput one koju potpisuje austrijsko-američki neuropsihijatar Eric Kandel, a prema kojemu učenje dovodi do fizičkih promjena na neuronskoj razini.

Ono što čitatelje ovog portala posebno može intrigirati jesu primjeri rada na tekstovima suvremenih hrvatskih autora, napose tematsko-motivski uvjetovanih poredbenih čitanja kojima se uspostavlja sinkronijsko-dijakronijski odnos i tako ujedno revitalizira interes za kanon. Iza jednog takvog primjera stoji Paula Jurić, profesorica hrvatskog jezika u Gimnaziji Tituša Brezovačkog, koja je motiv sela i prirode obrađivala usporednim čitanjem tekstova Ante Kovačića, Vladana Desnice i Damira Karakaša. Zanimljive su i igre/radionice te projekti kojima je cilj produbljivanje vokabulara, poput projekta Gimnazijski mrežni pojmovnik virovitičke Gimnazije Petra Preradovića, kao i pristup temeljen na egzaktnoj povratnoj informaciji, za koji se opredijelila učiteljica hrvatskog jezika u varaždinskoj I. osnovnoj školi Snježana Tamburovski (rad na tekstovima Monike Herceg, Andrijane Kos Lajtman, Darije Žilić, Alena Brleka i Vere Vujović). Potonji primjer, dozvolite li mi iznošenje ličnog iskustva, usporediv je s praksom koju provodi učitelj hrvatskog jezika u osječkoj Osnovnoj školi Retfala Marinko Plazibat, inače i sam nagrađivani autor nekoliko vrijednih pjesničkih zbirki. 

Nastavno na problem resursa, a pored već „oplakane“ boljke mahom škrto opremljenih školskih knjižnica (što fondom, što infrastrukturno), autorice spominju i nacionalne projekte poticanja čitanja kao što su „Čitaj mi“ i „Rođeni za čitanje“ (s naglaskom na čitanje djeci od najranije dobi). Također, pažnja je posvećena i projektima kao što su „Učitelji u fokusu“ te „Pisci na mreži“. Potonji projekt iza kojega, pored ostalih, stoji AZOO (Agencija za odgoj i obrazovanje), vode jedna od dviju autorica knjige (Mirela Barbaroša-Šikić) i Miroslav Mićanović, a online razgovori s piscima (prvi razgovor održan je 2011. sa Zoranom Ferićem) omogućuju interakciju iskustveno dragocjenu za daljnji rad u nastavi književnosti.

Osim toga, naglasak je stavljen i na dugogodišnje smotre i radioničke programe kao što su „LiDraNo“ te Škola stvaralaštva Novigradsko proljeće. Premda je široj populaciji „LiDraNo“ poznatiji, spomenut ću kako je „Novigradsko proljeće“ pokrenuto još 1974. u Novalji, da bi 1997. bilo obnovljeno u Novigradu pokraj Umaga, gdje se održava do danas, uz uobičajeno sudjelovanje eminentnih imena domaće književne scene. Autorice k tomu ističu i potrebu za uvođenjem strategije digitalne pismenosti (kao što je npr. učinila Estonija), u resurse uvrštavajući i e-knjigu te zvučnu knjigu (s potpunim pravom spominjući hvale vrijednu online audioknjižaru Book & Zvook, iza koje stoji entuzijastica Ljubica Letinić).

Tome bih dodao i projekt Poetski tren nedavno preminule autorice Gordane Kovačić. Autoričinom je smrću projekt po svoj prilici završen, no dragocjena na platformi YouTube dostupna audiovizualna biblioteka neupitno je i dalje iskoristiva u odgojno-obrazovnom i obrazovnom procesu. Nisam upoznat je li takvo što već učinjeno, no vjerujem da se netko dosad pobrinuo oko očuvanja i zaštite ovog vrijednog sadržaja iznimnog estetičkog i pedagoško-didaktičkog potencijala.

Jest da u zaključnom dijelu knjige, dotičući se učenika i učeničkih potreba, autorice posežu za frazemom „digitalni urođenici“, koji u ranije spomenutoj knjizi Alex Grech prezentira kao mitem, no može se reći da su posrijedi dvije pretežno kompatibilne, višestruko iskoristive i poučne knjige o medijskoj pismenosti i izazovu usvajanja čitalačkih navika u digitalno doba. Obje nas knjige, i "Medijska pismenost za digitalno društvo" i "Puni krug", iznova podsjećaju kako je općedruštvena usredotočenost na medijsko opismenjavanje širokih razmjera zadatak po svojoj važnosti usporediv s onim masovnog opismenjavanja stanovništva na prostoru FNRJ/SFRJ nakon završetka Drugog svjetskog rata. Osnovna razlika između ondašnjeg i opismenjavanja o kojem je ovdje riječ sastoji se u političkoj osviještenosti po društvo prijelomne važnosti procesa (djelatna je modalnost zamijenjena teorijskim kondicionalom).

Osvrt ćemo zaključiti riječima britanske komunikacijske stručnjakinje Sonie Livingstone koja kaže: „Učenje kako stvoriti sadržaj pomaže osobi analizirati i sadržaj koji su stvorili drugi; vještine analiziranja i vrednovanja otvaraju vrata novim načinima korištenja interneta, širem pristupu i tako dalje.“ Niti je moguće biti medijski pismen bez prethodnog učenja, niti je bez stečene medijske pismenosti moguće produbljivanje i ažuriranje daljnjeg učenja, koje je, često imamo priliku čuti ili pročitati, cjeloživotno.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta „Knjiga, čitanje i medijska pismenost u digitalnom dobu“ koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Anita Peti-Stantić Mirela Barbaroša-Šikić

Puni krug : Zašto i kako čitati s mladima?

• Naklada Ljevak 02/2026.
• 295 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533559452
• Cijena: 25.90 eur
• Kupi knjigu!

Knjiga 'Puni krug: Kako i zašto čitati s mladima?', autorica Anite Peti-Stantić i Mirele Barbaroša-Šikić, praktično je usmjeren, fleksibilan i inkluzivan tekst o vrijednosti i smislu čitanja, a onda i procesu čitanja i spoznaje u odgojnom i obrazovnom procesu, primarno je usmjeren na djecu i mlade, učenike i njihove učitelje. Autorice knjige dugogodišnje su promotorice čitanja, što istraživački, što u okviru brojnih radionica i projekata koje vode i u kojima sudjeluju. Sinergija njihovih dviju energija rezultirala je ovom knjigom.