Oliver Lovrenski : Kad smo bili mlađi
Otkako je Jerome David Salinger 1951. godine objavio roman „Lovac u žitu“ (ili „Hvatač u raži“), i otkako je Jack Kerouac – kao jedan od ključnih predstavnika američke Beat generacije – tokom triju tjedana mjeseca aprila 1957. objavio roman „Na cesti“, mogli bismo reći kako su granice „literature za djecu i mlade“ te „literature za odrasle“ postale propusne, često put nejasne, pa i besmislene. Ovu opasku valja prihvatiti kao posve proizvoljnu, te ju time valja uzeti u obzir s velikom rezervom, budući da neprijeporno postoje raniji primjeri spomenute „dobne“ tranzicije u svjetskoj literaturi; ovdje je, prije svega, posve proizvoljno ukazano na pop-kulturni utjecaj koji su izvršili spomenuti naslovi, posljedično doprinijevši evoluciji literarnog jezika – njegovu obogaćenju, npr., uvođenjem ulične varijante, tzv. sociolekta čiji potencijal – s obzirom na decenije manje-više intenzivne imigracije – tek ima biti iskorišten.
Potonja se opaska dakako primarno odnosi na jezik Salingerova Holdena Caulfielda, dok Kerouacov primjer vrijedi istaknuti kao slučaj „približavanja“ dviju literatura s one strane „dobne“ granice; sljedeći korak u povijesti književnosti koji bismo za potrebe čitanja prvijenca Olivera Lovrenskog trebali uzeti u obzir, dakako, kultna je autobiografska proza objavljena 1981. – „Mi djeca s kolodvora Zoo“ Christiane F. (Christiane Vere Felscherinow) posve će demontirati čitalački „dobni kriterij“ i k tome tematsko-motivski te sadržajno radikalizirati polje – uvjetno rečeno – literature za mlade. Razlog je tome ponajviše taj što je posrijedi rekonstrukcija zbiljskog iskustva, samim tim „davanje glasa“ zapadnoberlinskoj adolescenciji sedamdesetih, k tome i „wake-up call“ odraslima koji su, možda baš kao i danas, radije bili usredotočeni na hladnoratovska previranja, mogućnost izbijanja nuklearnog sukoba ili financijsku krizu (a kriza je uvijek i svugdje, jer u suprotnom kapitalizam ne bi opstao).
„Kad smo bili mlađi“, prvijenac norveškog autora izvorno objavljen prošle godine (u trenutku izlaska knjige Lovrenski je bio devetnaestogodišnjak!), možemo promatrati i kao nenamjernu sintezu spomenutih naslova, ali prije svega kao prototip sasvim moguće literature budućnosti (ne samo one „za djecu i mlade“). Evo zašto.
Evolucija literarnog jezika
Kad smo bili mlađi
Prije svega, posrijedi je daljnja evolucija (netko će možda reći i devolucija) literarnog jezika čija je temeljna značajka – redukcija. Ovdje bismo mogli govoriti o dvjema razinama redukcije: mikro i makroredukciji; prva se pritom odnosi na leksičko-morfološko-sintaktičku, a druga na redukciju koja se odvija na nivou cjeline teksta/djela. U prvom slučaju govorimo ne samo o jeziku bogatom vulgarizmima, već i o jeziku temeljenom na skromnom leksičkom fondu, nepoštivanju pravopisno-gramatičkih postulata (veliko početno slovo javlja se iznimno rijetko, a njegova je funkcija u tom slučaju afektivna), gdjekad i nepoštivanju „logike“ reda riječi u rečenici koja je, umjesto u semantici, ukorijenjena u emocionalnom stanju nepouzdanog pripovjedača. Jasno, s uma ne smijemo smetnuti ni semiotičku razinu evolucije koja se tiče korištenja znakova svojstvenih za online komunikaciju (poput emotikona).
Na razini teksta/cjeline, pak, govorimo o izrazitoj fragmentaciji usprkos kojoj je, što smatram izuzetnim stvaralačkim postignućem, očuvan linearni fabulativni kontinuitet. Na prvo „listanje“ (po dolasku u knjižaru ili knjižnicu, recimo), mogli biste pomisliti kako posrijedi nije roman, već zbirka crtica, kratkih priča ili čak pjesama u prozi. Na prvo čitanje, međutim, postaje bjelodano kako od početka uspostavljeni fabulativni kontinuitet ne dolazi pod znak pitanja, čak ni pri rijetkim „flešbekovima“ čija je primarna svrha – kao moguće pojašnjenje pripovjedačeva nesređenog života – ukazati na njegovo „dotepenačko“ podrijetlo. Posrijedi su uglavnom prisjećanja na Babu u Hrvatskoj (pripovjedač se zove Ivor, po majci je Hrvat, a Babu „oslovljava“ velikim slovom), čime pored ostalog ističe identitetsku ambivalentnost, ali i sugerira klasni problem izravnih potomaka imigracije. Njegov je najbolji drug Somalijac kojeg zovu „Marco“, a njihovi drugovi – ako već nisu potomci imigranata – jesu djeca socijalno suspektnog miljea, kao takva klasno podudarna s došljačkom i getoiziranom djecom.
Vratimo li se na pitanje jezika, sublimat će takvog iskustva biti sociolekt koji još u vrijeme maloljetne zapadnoberlinske narkomanke nije mogao biti ustaljen: u neformalnim getima današnjeg Osla – budući je današnja „getoizacija“ posljedica pogrešno vođene migrantske politike iz prošlosti (o imigrantima se razmišljalo isključivo kao o „radnoj snazi“) – bit će da je uobičajen norveški jezik s primjesama neposredne (somalski, arapski, hrvatski/srpski) i posredne globalizacije („online“ engleski). Takav sociolekt, zabilježen na stranicama ovog romana, nedvojbeno predstavlja „prozor“ u komunikaciju (ne samo) norveških post-milenijalaca: generacije Z i generacije alfa (ne znam jesam li pritom koga propustio). Inače si ne dozvoljavam komentirati prijevod, no ovaj put smatram važnim ukazati na prijevodnu strategiju Miše Grundlera pred kojim je bio težak zadatak – kako dakle „novokomponiranu“ šatru Osla prevesti na hrvatski jezik, a da pri jezičnom transferu što manje trpi leksički aspekt.
Naime, zagrebačka je šatra logična, uzmemo li u obzir da Zagreb kao glavni grad može poslužiti kao „zamjena“ za glavni grad Norveške, no ono što pritom odudara jesu često korištene somalske/arapske riječi i sintagme koje su za zagrebačku šatru neuobičajene. Prevoditelj se odlučio za spomenuti kompromis kao najmanje nesretnu mogućnost i u tom smislu, usudim se reći, učinio bravurozan posao (o doprinosu prevoditelja literaturi, nažalost, rijetko razmišljamo).
Literaturu ne smijemo opterećivati političkom korektnošću
Usporedba s "Kolodvorom Zoo" dobrodošla je i stoga da ne gubimo vrijeme na „prepričavanje“ radnje romana u kojem, sukladno usporedbi očekivano, prevladavaju seks, droga i nasilje (i hip-hop, budući se norveški black metal ispuhao ranijih godina). No, izostanak Mayhema kao norveških Zlatnih dukata, ili Gorgorotha kao norveških Gazda, ne znači i potpuni izostanak transgeneracijskog iskustva. Ivor tako gdjekad spominje Mikea Tysona (znači ne spominje Jakea Paula) – a njemu, adolescentu koji je ogrezao u nasilju, kriminalu i narkoticima – nalaženje uzora u osuđenom silovatelju i bivšem šampionu svijeta ne predstavlja problem. I baš taj primjer ukazuje na još jedan po meni značajni aspekt romana: podsjetnik, naime, da literaturu ne smijemo opterećivati političkom korektnošću, apropos čega nisam posve siguran bi li takav prvijenac – da se dogodio negdje drugdje (recimo u Hrvatskoj) – imao šanse proći kao prvorazredna književna senzacija. Potomci imigranata, klinci suočeni s krahom iluzija potaknutim klasnom podjelom, teško da imaju želju (umjesto na autodestrukciju) usredotočiti se na politički korektni narativ obilježen uvažavanjem drukčijeg i drukčijih.
Naime, oni su ti koji su drukčiji: oni su ti nad čijim glavama visi deportacija, čija je svakodnevica obilježena policijskim racijama, i čije rane nisu uzrokovane zubima emocionalnih vampira, već prije svega bokserima i čakijama. Oni su djeca ruba, baš kao i Christiane F., ali s tom razlikom što je njihov rub klasno/etnički/kulturološki determiniran. Njihov „otpor prema sistemu“ ne proizlazi iz puke pubertetske avangarde, već je rezultat rečene getoizacije koja se odvijala onda kada je valjalo pribaviti „radnu snagu“ za poslove koje domaći ne žele raditi. I kada je, da proširimo, valjalo „kontrolirati“ (tj. srušiti) cijenu rada – ne bi li krupni kapital tako postao još krupniji. Ili kako je otprilike rekao švicarski pisac Max Rudolf Frisch (pišem prema sjećanju): „Željeli smo radnike, a umjesto njih dobili smo ljude.“
Utoliko roman nudi suprotan rakurs percepcije suvremenog skandinavskog društva: „plemenski“ ustroj imigracije nije posljedica njezina kategoričkog neprihvaćanja društva kojem su se formalno pridružili, već rezultat nespremnosti matičnog društva na njihovu zbiljsku integraciju. I premda sam prilično siguran da mladić po imenu Oliver Lovrenski – sin majke Hrvatice i norveškog pjesnika Håvarda Rema – nije na umu imao pisati edukativni roman, reklo bi se da je edukativni aspekt ovog uknjiženja itekako značajan.
Statistički potvrđen zvjezdani status mladog književnika
Završimo s opaskom kako je za ovaj roman autor dobio ili je nominiran za niz uglednih nagrada u Norveškoj („Nagrada knjižara Norveške“, „Nagrada za umjetnost Grada Osla“ i sl.), kako je do sada preveden na šesnaest jezika, te kako je samo u Norveškoj prodan u više od šezdeset hiljada primjeraka. Eto, u zemlji na sjeveru Europe – a ona broji oko 5,5 milijuna ljudi – nije nikakvo čudo da prvijenac jednog tinejdžera bude prodan u nakladi koja jamačno premašuje ukupnu godišnju nakladu svih naših autora (ispravite me ako griješim).
To pak govori o sretnoj „strani“ imigracije – o mogućnosti, naime, da drugdje zvjezdani status mladog književnika bude i statistički potvrđen. U zemlji Ivorove Babe, one čije ime svejedno započinje velikim slovom, Lovrenskom bi takva popularnost teže pošla za rukom.
Srećom po njega, Norveška voli knjigu – a srećom po one rijetke koji vole knjigu iako žive u Hrvatskoj – roman „Kad smo bili mlađi“ nadohvat nam je ruke. I zato bi bila prava šteta propustiti njegovo čitanje.
Kad smo bili mlađi
- Prijevod: Mišo Grundler
- Naklada OceanMore 10/2024.
- 248 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533321936
Napisan suvremenim žargonom mladih, u nizu kratkih epizoda i furioznom ritmu, roman 'Kad smo bili mlađi' priča je o prijateljstvu i nadi, o prebrzom odrastanju i žudnji za onime što nikad nismo imali. Oliver Lovrenski napisao je roman o svojoj generaciji i za nju, autentičnu i iskrenu priču za sve koji žele čuti i razumjeti njihov jezik, njihove strahove, radosti i nade.