Mirna Brođanac: Dječji pisci ne smiju lagati, čak i njihovo maštanje mora biti vjerodostojno
Mirnu Brođanac najprije sam upoznala kao pjesnikinju. Članica amaterske pjesničke skupine Povezija, pri čemu ovo „amaterska“ treba shvatiti kao slobodnu i entuzijastičnu književnu praksu, piše poeziju koju su Aneta Vladimirov i Betina Ilić Grički opisale kao rijetku kombinaciju pojačane ranjivosti i temeljne volje za svakim danom ponaosob, kakav god on bio.
Ista se ta rečenica lako može primijeniti i na njezin rad u području dječje književnosti. Iako intenzivna ranjivost i volja za životom možda nisu prve asocijacije na slikovnicu kao medij, Brođanac uspijeva upravo te emocije prenijeti u priče koje su dostupne i razumljive mlađim čitateljima.
U aktualnom trendu tzv. "problemskih" slikovnica, djeci i roditeljima nudi se uvođenje koncepata kao što su suradnja, dijeljenje, prihvaćanje kroz književnost. Ponekad se, pak, ovaj pristup koristi kao izgovor za didaktičnost i forsirane pouke koje guše književnu vrijednost. Mirna Brođanac izdvaja se time što piše prije svega dobru priču, a tek onda nudi životnu pouku.
Njezina prva slikovnica, Lanina škola (Naklada Ljevak, 2022), temelji se na osobnom iskustvu života s cerebralnom paralizom. Za Brođanac škola je posebno važna: doktorandica je knjižničarstva, a ljubav prema književnosti njeguje i akademski i praktično. Za razliku od slikovnica koje tematiziraju inkluziju iz perspektive individualnog djeteta koje se treba prilagoditi društvu, Lanina škola polazi iz točke zajednice. Lana, djevojčica u invalidskim kolicima, dio je svoje obiteljske i prijateljske mreže, i kao takva prelazi u novu, školsku zajednicu. Uz uobičajene brige koje prate prvi dan škole, Lana se prvi put mora osamostaliti ili, kako slikovnica suptilno naglašava, mora svoju postojeću mrežu proširiti i nadograditi.
Treba nam samo Iskra (Naklada Ljevak, 2024), Mirnina druga slikovnica, počiva na sličnim etičkim temeljima. Marko je dječak koji se tjelesno ne uklapa u predodžbu „standardnog“ tijela. Mora naučiti voljeti sebe, ali i pronaći svoje mjesto u svijetu koji mu poručuje da se prvo mora ukalupiti. Slikovnica je iznimno važna i u kontekstu sve prisutnijeg govora o pretilosti kroz navodnu brigu za zdravlje, koja često prikriva duboko ukorijenjene normativne zahtjeve spram tijela.
Mirnine slikovnice ne nude samo afirmaciju jednakovrijednosti svake osobe ni poziv na prihvaćanje razlika. One idu i korak dalje: propituju same temelje sustava koji razlike proizvodi. Suprotstavljaju se dominantnim narativima koji i u dječju književnost sve češće uvode ideju samopomoći i individualne odgovornosti (meditacija, „pozitivni mindset“, pisanje dnevnika, potrošnja) kao univerzalnog rješenja. Umjesto toga, Mirna piše iz pozicije međuovisnosti: sugerira da pripadnost ne proizlazi iz uspjeha, „rada na sebi“ ili izvanrednosti, nego iz suživota.
Obje slikovnice prate zaigrane i tople ilustracije Ivane Guljašević Kuman koje dodatno vizualno grade Mirnin svijet prijateljstva, raznolikosti i bliskosti. Povodom izlaska njezine slikovnice Treba nam samo Iskra razgovarale smo o izazovima pisanja dječjih slikovnica, reprezentaciji u knjigama i književnosti koja djetinjstvo može obogatiti, ali i osiromašiti.
Vrlo rano sam shvatila da je život za življenje, a ne za čuvanje od raznovrsnih opasnosti
Treba nam samo iskra
Lanina škola
Rebbeca Mikulandra: Za početak, kada razmišljaš o publici kojoj pišeš, imaš li u glavi neko konkretno dijete? Pišeš li više kao netko tko se sjeća sebe kao djeteta, ili iz odrasle brige i potrebe da nešto ponudiš djeci danas?
Mirna Brođanac: Zanimljivo i važno pitanje. Nikada mi na um ne pada neko konkretno dijete. Za mene kao autoricu, djeca su heterogena zajednica na čijem međusobnom prihvaćanju, uvažavanju podupiranju počiva naša budućnost. Prema njima se trudim odnositi s poštovanjem, blagošću i razumijevanjem. Voljela bih da čitanje bude aktivnost koja im omogućava propitivanje već naučenog, otkrivanje nepoznatog i suočavanje sa strahovima, problemima te spoznaju da nas s druge strane problema čeka ponos zbog pronalaska njegovog rješenja. Rođena s invaliditetom, vrlo rano sam shvatila da je život za življenje, a ne za čuvanje od raznovrsnih opasnosti i to je shvaćanje u meni ostavilo dubok trag koji se neprestano odražava u svemu što radim. Dakle, izuzetno mi je važno djeci koja čitaju moje slikovnice pokazati da je život, koji često smatramo običnim, zapravo neobična pustolovina koja bez prepreka, strahova i težine ne bi imala svoju ljepotu. Vođena tom namjerom, stvorila sam likove nalik njima kako bi, čitajući ili slušajući, prepoznali sebe i hrabrije plovili kroz svakodnevicu. Jer to je, naposljetku, čini mi se, jedino što svi moramo stalno činiti.
Koliko tvoje djetinjstvo i tadašnje iskustvo čitanja utječu na način na koji danas pišeš za djecu? Postoji li neka knjiga iz djetinjstva koja ti se posebno urezala u pamćenje?
Moja je obitelj oduvijek bila stabilna, požrtvovna i podržavajuća. Svi se članovi i dan danas trude učiniti takvom svaku okolinu u kojoj se zajedno nađemo. Djetinjstvo mi je, dakle, bilo sretno, ali ne mogu zanemariti činjenicu da je društvo puno veće od obitelji i da sam, unatoč svoj podršci, kroz njega – kao i svi samosvjesni pojedinci – morala kročiti sama. To je uobičajeno, ali nikome nije jednostavno, a predstavlja dvostruki izazov za onoga tko, dok usvaja prve lekcije vlastitog postojanja, ne izgleda kao drugi ljudi. Tu osjetljivost i ozbiljnost prvih "pravih" izazova odrastanja olakšalo je čitanje. Omogućilo mi je učestale bjegove iz tijela i podarilo neograničenu slobodu kretanja kroz prostore kojima u stvarnosti ne bih mogla pristupiti. Ta sloboda najvrjednija je povlastica. Sve pročitano maštajući sam nadograđivala živeći tako fikcionalni život po svojoj mjeri. Kako sam od rane dobi puno čitala, nije mi dugo trebalo da shvatim kako u književnosti opasno manjka likova s kojima se mogu zaista poistovjetiti pa sam već početkom školovanja poželjela biti književnica koja će dati glas neuklopivima. Djeca tijekom odrastanja, kao i odrasli kroz život, obično imaju mnogo želja te mijenjaju radna mjesta, pa i profesije, dok ne otkriju ono što im najbolje odgovara. Ja sam odmalena imala samo ovu jednu i drago mi je što sam je počela ostvarivati. A sve je počelo čitanjem.
Najvažnije knjige djetinjstva bile su mi: Pustolovine Huckleberryja Finna Marka Twaina, Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić Mažuranić i Pipi Duga Čarapa Astrid Lindgren. U svim navedenim knjigama protagonisti posjeduju neustrašiva srca. I devedesetih, kada sam bila malena djevojčica, i sada, kada sam odrasla žena, neustrašivost srca je karakteristika koja me najprije osvajala, kako u knjigama, tako i u ljudima.
Pišeš i priče i poeziju i prozu za djecu. Koje su prednosti, a koji izazovi u radu na tim različitim književnim formama?
Pisanje doživljavam kao kretanje – od sebe prema drugima. Kroz njihovu recepciju svojih tekstova ponovno stižem k sebi. Dok pišem, kroz mene kola posebna volja za životom. Pisanje za djecu predstavlja mi ogromnu radost, ali i poseban izazov. Djeca, sa svojom neiskvarenošću, tankoćutnošću, znatiželjom i potrebom za jasnoćom izraza koja nije suhoparna, zahtijevaju odmak od vlastite odraslosti. Potrebna je potraga za našim unutarnjim djetetom – koje naizgled lako prerastemo, a zapravo trajno čuči pod kožom. Kada ga uspijemo izvući na površinu i dopustiti mu da unese razigranost u naš ozbiljni, odrasli glas, tada se pišući zaista zabavljamo. I tada, ako ne stvorimo cijelu dobru dječju priču, barem imamo njezin dobar početak – a to nije mala stvar.
Pri pisanju za odrasle vodim se rečenicom Slavenke Drakulić iz njezine moćne, meni osobno iscjeljujuće knjige „Frida ili o boli" koja glasi: "Ožiljak je mjesto na kojem jedan čovjek ulazi u samoću drugoga." Bjelina papira često je vjetrometina na kojoj, ranjivi i ogoljeni, ali nespremni prihvatiti poziciju žrtve, stoje moji likovi – autsajderi, najčešće autsajderice – i traže smisao. Ako se njihove samoće, emocije, istine i potrage negdje preklope s čitateljevim i donesu mu nešto dobro, tada sam napisala dobru priču ili pjesmu.
Oduvijek mi je bilo teže napisati pjesmu nego priču, pa onda i povjerovati da je ta pjesma dobra. Poezija me zato i veseli. Zabavlja me izlaziti iz zone komfora i upuštati se u poigravanje jezikom te drugačije promišljati o svijetu i samoj sebi.
Trudim se da iz susreta sa mnom i djeca i odrasli izađu sa spoznajom da su ljudi jedni drugima sličniji nego što misle te da književnost može biti čvrst i siguran most među njima.
U tvojim se slikovnicama zajednica ne pojavljuje samo kao kulisa, već kao živi, aktivni prostor u kojem se likovi razvijaju. Kako biraš kakvu zajednicu će tvoji likovi naseliti, obiteljsku, školsku, prijateljsku, i što ti je važno da ona pruža?
Ako vrijedi poznata uzrečica da su knjige prvi dječji prozori u svijet, onda mogu odgovorno tvrditi da želim da svijet u koji djeca gledaju kroz stranice mojih slikovnica bude onaj koji će ih pripremiti na složenost odrastanja što je trebaju iskusiti, naglašavajući pritom njegovu ljepotu, osjetljivost, uzbudljivost i smislenost. To je jedini kriterij kojim se vodim dok smještam likove u prostor.
Tvoje obrazovanje i istraživački rad u knjižničarstvu sigurno ti daje specifičan uvid u recepciju dječje književnosti. Jesi li kao autorica ikad osjetila pritisak da knjiga mora "učiti" ili "popravljati"? Kako odgovaraš na takva očekivanja?
Smatram prirodnim potrebu odraslih da djecu nečemu pouče u nadi da će ih poštedjeti barem poneke teškoće s kojom su se sami suočavali u njihovoj dobi pa mi onda i odraz te potrebe u dječjoj književnosti ne smeta i ne stvara pritisak. Na kraju krajeva, didaktički moment prisutan je i u mojim slikovnicama. Ono što kao autorice ne smijemo zaboraviti jest činjenica da i mi učimo od djece – primarnih čitatelja, jer se svrha naših knjiga očituje kroz njihovu recepciju.
Često sudjeluješ u književnim susretima i radiš s djecom. Što ti takvi susreti donose kao autorici? Imaš li neki trenutak ili reakciju koje se posebno sjećaš?
Iz mog osobnog očišta književni susreti su vrhunac autorskog rada jer iz neposredne blizine svjedočim odjeku napisanog u onima za koje pišem. Trudim se da iz susreta sa mnom i djeca i odrasli izađu sa spoznajom da su ljudi jedni drugima sličniji nego što misle te da književnost može biti čvrst i siguran most među njima, što je čini savršenim alatom za postizanje i provođenje često spominjane inkluzije. Oni su i prilika da budem upitana o svemu životnom što je ili nije utjecalo na knjigu i o svemu književnom što je ili nije utjecalo na život, te da pitam sve što me zanima – mališane čija iskrenost pomaže rasvijetliti slijepe pjege mojih priča. To rasvjetljavanje, kao i ideje koje mi sinu tijekom dijaloga s njima, sasvim sigurno utječu na moj budući rad.
Zadnju tvrdnju potvrđuje čudesna slučajnost s promocije Lanine škole u Knjižnici Dugave tijekom koje je na moj upit kakvu bi priču voljeli čitati oni kojima čitanje nije omiljena aktivnost, jedan hrabri ljubitelj zvijezda i akcije, rekao kako mu nedostaje priča o dječaku koji želi postati astronaut, ali zbog nečega ne može pa se problem nekako riješi. On tada nikako nije mogao znati da već neko vrijeme pišem upravo takvu priču. Upravo zbog tog jasnog znaka da su mi zvijezde od rođenja naklonjenije nego što mogu pojmiti, to će mi zauvijek ostati posebno drago i značajno sjećanje.
Tvoj društveni angažman jasno pokazuje koliko ti je stalo do pravednijeg društva. Na koji način ti je važno tu brigu prenijeti djeci kroz književnost? Misliš li da dječje knjige mogu biti i prostor za društvenu promjenu?
Pravda je ideal u koji već odavno ne vjerujem, pa ne bih rekla da sam oko bilo čega angažirana jer mi je stalo do pravednijeg društva. Na Zemlju sam došla i s nje ću otići kao promatračica. Tako je određeno mojim tijelom. Na navedenu činjenicu ne mogu utjecati, ali mogu odabrati biti aktivna promatračica, pa to i činim. Ne zatvaram oči pred užasima koji nas okružuju i povezujem se s ljudima koji pokušavaju promijeniti stvari. Drugačije zapravo ne bih mogla disati sa samom sobom. Naravno da dječja književnost može poticati društvenu promjenu.
Ono što zapamtimo u djetinjstvu najdulje pamtimo. Djeca danas žive u izrazito zahtjevnom i zastrašujućem vremenu. Mnogima su djetinjstva besramno oduzeta i do njih teško dopiru priče o dobroti. Upravo je zbog tih okolnosti važno da ruke i uši one djece koja su nam blizu ispunimo problemskim pričama koje će im pokazati da oni sami malim gestama mogu činiti pozitivnu razliku u životu drugih kako bi u odrasloj dobi odabrali budni hodati svijetom i ne ignorirati tuđu patnju. Za mene je to najvažnija zadaća svake dječje spisateljice.
Najuspjelijim primjerom suvremene hrvatske dječje književnosti koja potiče društvenu promjenu smatram slikovnicu književnice Olje Savičević Ivančević i ilustratorice Ene Jurov Djeca s igrališta Madine Hussiny.
Ne postoje posebne potrebe! Sva ljudska bića imaju iste potrebe. Različiti su samo načini njihova zadovoljavanja.
U dječjoj književnosti, kao i općenito, osobe s invaliditetom često se pojavljuju kao simboli nadilaženja prepreka ili pasivni primatelji tuđe brige. Na koji način misliš da dječja književnost može/treba govoriti o invaliditetu? Što su za tebe dobri primjeri, a što granice koje vrijedi postaviti?
Sve bi i u životu i u književnosti za osobe s invaliditetom bilo bolje kada bi ljudi, uključujući i nas same, znali i bili sposobni razlikovati suosjećanje od sažaljenja te kada bi termin „posebne potrebe“ bio izbačen iz upotrebe. Čvrsto vjerujem da sretan i siguran život svih ljudi, a posebice manjinskih skupina počiva na suosjećanju, a propada sa sažaljenjem i samosažaljenjem. Ne postoje posebne potrebe! Sva ljudska bića imaju iste potrebe. Različiti su samo načini njihova zadovoljavanja.
Ne smijemo se nikada umoriti od naglašavanja toga da nismo ni anđeli, ni heroji, a pogotovo da nismo žrtve. Duboko vjerujem da je za sve ljude, a osobito za nas osobe s invaliditetom, najvažnije nikada ne pristati na ulogu žrtve i činiti sve što je u našoj moći da u očima drugih ponajprije budemo ono što smo samima sebi, da naš invaliditet bude tek detalj koji ne opterećuje. Percepcija svega u okolini ovisi o dojmu promatrača i kutu gledanja – kako sam već rekla u jednom prijašnjem intervju. Nažalost, još uvijek je među nama premalo onih koji se slažu sa mnom, pa nam se ni književna ni životna stvarnost nisu oslobodile tapšanja po ramenima, divljenja ili oplakivanja, ali važno je ustrajati. O invaliditetu u dječjoj književnosti trebamo govoriti smjelo, iskreno duhovito i razigrano, čuvajući pritom dozu ozbiljnosti i iskustvene mudrosti, kao što je to u svom izvrsnom romanu O dugmetu i sreći napravila srpska književnica Jasminka Petrović. Da je ta knjiga postojala u mom djetinjstvu, danas bih sigurno bila sretnija žena.
Trebamo se čuvati patetike i hipersenzibilnosti te izbjegavati plošne prikaze likova, ali to moramo raditi uvijek kada želimo napisati dobru knjigu. Dok pišem ovaj odgovor, mislim kako je možda smiješno naglašavati općepoznate činjenice, ali onda se sjetim kultne Heidi i znam da nije. Naime, zbog istoimenog crtanog filma snimljenog prema romanu švicarske književnice Johanne Spyri, kratko sam vjerovala da ću nošena ljubavlju i vjerom svoje obitelji i prijatelja jednog dana zaista moći koračati ulicama, a kad sam porasla i shvatila da to neće biti moguće ni ako ljubavi i vjeri dodamo liječničko znanje, razvila sam trajnu netrpeljivost prema toj knjizi.
Shvaćam tadašnji kontekst i jasna mi je dobra i hrabra namjera progovaranja o onome o čemu nije uobičajeno govoriti, ali dok sam živa odlučno ću tvrditi da dječji pisci ne smiju lagati. Dapače, oni imaju najteži zadatak jer čak i njihovo maštanje mora biti vjerodostojno. Na varalice će naši čitatelji u životu svakako naići. Njihovi prvi pisci ne moraju biti jedni od tih omraženih, zar ne?
Na čemu trenutačno radiš? Možemo li uskoro očekivati novu priču, ili se možda vraćaš poeziji?
Već neko vrijeme živim istovremeno i najljepše i najteže razdoblje života. Sve to vrijeme radim na rukopisu prve samostalne poetske zbirke radnog naslova Jezikom preko ruba. Rad na njoj posebna je vrsta eksperimenta čijem se završetku radujem točno onoliko koliko ga se i plašim.
Treba nam samo iskra
- Naklada Ljevak 06/2025.
- 36 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533558592
- Cijena: 14.90 eur
- Kupi knjigu!
Marko je samozatajan dječak, bucmastiji i niži rastom od ostalih u njegovom razredu te često ostaje izoliran i naprosto nevidljiv za svoje vršnjake u školi. Dolaskom vesele djevojčice Iskre sve se mijenja. Slikovnica 'Treba nam samo Iskra' autorice Mirne Brođanac bavi se ključnim pitanjima odrastanja, kako preživjeti kao 'drugačije dijete', kako se stvaraju prijateljstva, kako promijeniti perspektivu te suosjećanje i blagost učiniti centralnim mjestom identiteta te tako mijenjati svijet.