Na mnogo načina, prošli smo kroz digitalnu transformaciju čak i u njenim ekscesima, ovladali smo njome; ali još uvijek imamo sjećanje na svijet prije. Mislim da otud dolazi naša kolektivna čežnja za 'autentičnošću' – ideja da je nešto duboko, staro ili istinito izgubljeno, neka povezanost s načinom života kojeg se nejasno sjećamo, ali ga nikad nismo stvarno iskusili.

Pročitaje ulomak iz novog romana Svena Popovića, koji se odmiče od tematskog prostora koji je zapasao prvim dvjema uspješnicama, pa je grad i probleme urbane mladeži zamijenio punokrvnim fantasyjem! Roman 'Mali i Levijatan' predstavlja pisca u novom ruhu, autora koji kroči bajkovitim predjelima vlastite mašte i osvaja duhovitošću, dinamikom i dovitljivošću.

Knjiga je na pripovjednom planu barem, sasvim jednostavna. Prati Marka (manje ili više) od njegovih prvih dana do njegovog posljednjeg, od djetinjstva i učenja o biljkama te bakinih priča o svecima ili prepričavanja narodnih priča, daleko od šume i zelenila, na krajnju suprotnost, sve do bodljikavih žica, baraka i stupa srama koncentracijskog logora.

Bolañova proza nije za svakoga, svakako ne za ljude koji vole jasnu radnju, jasne književne forme ili, zapravo, bilo što jasno. (...) To je proza sumraka, kada je opna između stvarnosti i magije najtanja, ona je proza očajnika koji život vole toliko da bi prije umrli nego ga se odrekli i kao takva savršeno prikazuje ovaj svijet, tu hrpu slomljenih slika koja je istovremeno stravična i bolno predivna.

Ne samo da je neophodno da se iz čiste zajebancije baviš pjesmom, nego se uz malo sreće i ona iz čiste zajebancije bavi tobom. Sve kreće iz zajebancije. Nešto si okrenuo naglavačke, nevješto napravio salto, pao na guzicu, razbio si pičku. Ta činjenica da si u centrifugi neprekidne zajebancije, to je naporno i katkad teško prihvatiti. Jer zajebancija često nije zabavna.