Jedna od najvećih zamjerki knjizi jest što se Kostelnik u proučavanju pop-kulture zaustavlja nakon ranih devedesetih. Najrecentnija imena među bendovima (kad je već težište na muzici) su Nirvana i Majke (te usputno spominjanje TBF-a), od stranih se sve vrti oko općih pojmova: Iggy Popa, Nicka Cavea, Patti Smith, Waitsa, Dylana, Cohena itd. Da se razumijemo, to su redom izvanredni umjetnici, no Branko...

Sviranje obožavam, no sebe nikad nisam doživljavao kao muzičara, a nemam ni predispozicije za to. Naime, uopće ne znam svirati, u nekom ozbiljnom smislu. No, tako nešto kao "sviračko umijeće" nikad nisam smatrao ograničavajućim. Za mene nema iskrenije stvari nego nastupati s punk bendom, dok iznutra sve funkcionira, dok je bend homogen i, najbanalnije, iskren. Kad se struktura krene urušavati, valja se...

O banalnosti ne mogu pisati likovi koji prikaze počinju konstatacijom da "nešto opet odudara od dominantne poetike". Ej! Zapravo to čak i nije banalna tvrdnja, to je tupasta tvrdnja. Ja mogu biti banalan, stari, nije bed. Ali kad mi to kažu osobe koje ne mogu napisati suvislu karticu i pol prikaza moje banalnosti, e jebote, kak' je tek onda njima teško. Meni uvijek ostaje mogućnost da se jedno jutro...