Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Sven Popović • 03.10.2011.

Marko Šelić Marčelo : Pisanje je autoterapija

Marka Šelića mnogi će prije prepoznati po njegovom umjetničkom imenu Marčelo De Facto. Radi se o jedinstvenoj pojavi u regiji, muzičaru (jer pojam MC ograničava) koji djeluje iz Beograda ali se ne osjeća dijelom beogradske scene, piscu i kolumnisti (redoviti kolumnist dnevne Politike, nekadašnji novinar časopisa Huper i bivši povremeni bloger na B92 sajtu) koji ne prestaje raditi i iznova se nadmašivati. Javnosti se predstavio već kao 18-godišnjak, 2001. godine s grupom Rhyme Animal, a nekoliko godina poslije, 2003., izlazi njegov prvijenac: "De Facto", hvaljen od strane publike i kritike.

Već mu je prvi album prišio nesretnu titulu glasnogovornika generacije, i on iz albuma u album (uslijedila su još tri) iznova dokazuje svoju rječitost,  socijalnu osvještenost i filozofsku dubinu. Ne samo to, nego je i probio okvire hip hopa ukorporiravši elemente drugih glazbenih vrsta u svoje kompozicije, te je objavio i dvije knjige, roman "Zajedno sami" (koji je 2008. dobio Popboksovu nagradu za najbolju beletristiku po mišljenju publike) i  zbirku raznorodnih tekstova "O Ljudima, psima i mišima".

Marčelovo se umjetničko djelovanje nije zaustavilo na Srbiji budući da teme njegovih radova komuniciraju s ljudima iz područja cijele regije, riječ je o sličnim problemima, sličnim pitanjima. Radi se o umjetniku koji nije voljan igrati po pravilima medija, hraniti njihovu opsesiju pop ikonama. Nešto slično smo susreli u hrvatskom MCu koji već godinama ne djeluje, El Bahatteeju.

No eto, da citiram autora: "Čelo de Facto nastavlja da piše, rastavlja sav kliše  i napokon ume da diše", i tako nas iz albuma u album, knjige u knjigu, iznova oduševljava. (S. P.)

Sven Popović: Za početak bih molio ličnu kartu: tko si? čime se baviš? kada si rođen? i kako, zaboga, stigneš raditi toliko stvari odjednom?

Marko Šelić Marčelo: Jodorowsky, a vrag bi znao tačno da navede čime se sve on bavi (iako je balkanskoj publici najpoznatiji kao strip scenarista), jednom prilikom je kazao da "ko si ti" uopšte nije pitanje za živog čoveka - jer je on, sve do samog kraja, u nastajanju. Verujem da jeste u pravu s tim. No, kako nisam ni izbliza "do podne režiser, posle toga mistik" kao on, mogu mirne duše da kažem da sam neko ko se bavi rečima, što bi podrazumevalo pisanje i čitanje. Sve moje aktivnosti vrlo se lako svode na to.

Rođen sam pre 28 godina, a što se tiče recepta kako postižem toliko stvari odjednom, on je veoma jednostavan: nikako i nikad ne postižem. To tako izgleda samo kad se podvuče neki saldo. Uvek sam skoncentirsan na jedno, i zbog toga kasnim sve drugo. O tome bi moj šef imao da ti kaže podostaJ U svoju odbranu mogu da kažem da to posledično dolazi otud što ništa ne umem da radim napola i "tek onako".

Okej, razgovaramo za portal o knjigama & kulturi čitanja pa ćemo krenuti s tvojim knjigama. "Zajedno sami" je poprilično zreo uradak. Zanatski je vrlo dobro izveden, stil i kompozicija su poprilično zanimljivi, i u svakom slučaju  vrlo je dobar ulazak u književni svijet. Bavi se temeljnim pitanjima egzistencije: što je dobro, a što zlo i postoji li život poslije smrti. To je tema koju nerijetko obrađuješ i u svojim pjesmama. Otkud fascinacija tim pitanjima?

"Dobro" i "Zlo" potiču iz čovekovog arsenala etiketa, to su samo Lost-ovski beli i crni kamenčići kojima on, nalik Ivici i Marici, obeležava svoju ekskurziju kroz mračnu i preteću šumu zvanu Stvarnost - van tog njegovog označavanja staze, te reči ne znače ama baš ništa i nisu stvarna odlika apsolutno ničega i nikoga. Stoga je bavljenje pravom prirodom dobra i zla ništa drugo do bavljenje - čovekom. Smrt, sa druge strane, nije izum ljudskog utiska, ali je taj utisak svejedno tragičarski predimenzioniran, i u svojoj suštini veoma udaljivački nastrojen prema prirodi - dok je sama smrt, za razliku od našeg utiska o njoj, prirodi sasvim bliska i normalna stvar. I onda, pokušavamo da "dobližimo" smrt, da se sprijateljimo s njom pričanjem priča u kojima ona, samim tim što ima nešto posle, nije baš tako strašna.

Avaj, ona nama neizlečivo jeste strašna, ponajviše zato što je, kako to lepo primećuje Kamila u trećoj sezoni "Dexter"-a, nedostojanstvena - čovek ne odlazi romansirano, veličanstveno, tako što kaže kakve velike reči ili spase svoje voljene, nego zgrčen, razoren bolešću, u tom smislu zapravo sam (koliko god voljenih bilo oko njega). Međutim, važno je da je i smisao takođe samo izum ljudskog uma - kako jednom reče Sklavi, autor Dilana Doga: "Da nema smrti, ne bi bilo ni naše frenetične potrebe da životu damo smisao."

I eto, otud baktanje čovekovom prirodom, otud "šta bi bilo kad bi bilo" igranja u mom (i verovatno svačijem) pisanju : pisanje je autoterapija, istraživanje samog sebe koliko i drugih ljudi i svojih odnosa sa njima, a u finalnoj instanci, to je suočavanje sa svojom konačnošću i svešću o tome da je kopanje po sebi veoma važno, s obzirom da nemaš beskonačno vremena da postaneš ono što tebi samom stoji u opisu etikete dobar čovek. Ali proseravanje na stranu, pisanje i čitanje za mene su i đavolski dobra zabava, najčarobnija igra i jedan od dragocenijih nakita svakodnevice!

Spremaš li neku novu knjigu? Kako, zapravo pišeš? Imaš li nekakvu skicu ili ti je pisanje više "organski proces"?

Da, pišem novi roman. Ali nijedan oblik pisanja za mene najčešće nije stvar trenutne inspiracije: jedino što se dešava u trenutku jeste kad ideja "oplodi" autora - dok proces stvaranja (iliti, dok se autor porodi kod mene traje daleeeko duže. Kad mi nešto padne na pamet, to me, naravno, ponese i gura u želju da to odmah "ispucam", ali to nikad ne uradim. Oduvek su me fascinirali konceptualisti i, uopšte, stvaraoci koji umeju da zajašu ideju, a ne ona njih. Istina, jahanje ideje je težak rodeo: kao entitet koji je po svojoj prirodi apsolutno osvajački nastrojen, one ne pristaju rado da budu kontrolisane. I eto zabave. Ako izdržiš da neko vreme u tvojoj glavi ti i ideja budete cimeri, bolje ćete se upoznati - i bolje organizovati. Tako ja stvaram, a jednostavnijim rečima može se reći i da sam veoma spor autor, detaljista i cepidlaka.

Kada si prvi put osjetio kreativni impuls za pisanje? Nebitno jesu li u pitanju pjesme ili proza.

Valjda mi se dopalo kad je učitelj prvi put pohvalio moj domaći zadatak i poslao me na literarnu sekciju. U isto vreme, zaljubio sam se u čitanje stripova, i tako je moje zanimanje za oba fronta bavljenja rečima otpočelo.

Po čemu se razlikuje impuls za pisanje pjesama od impulsa za pisanje proze? Zapravo me zanima zašto roman "Zajedno sami" nije, recimo, glazbeni album, gdje bi svako poglavlje bila pjesma?

Što se impulsa tiče, on je u svojoj osnovi uvek jedna ista supstanca - vrlo neoriginalno bih je nazvao idejom. Samo valja rastumačiti koje joj agregatno stanje možda najviše priliči - kolumna, pesma, priča, deo romana - ali ona ostaje ono što jeste (i kao takvoj joj posle i sude oni koji se probiju kroz "kozmetiku"). Nešto slično izboru garderobe, koji svakako može da doprinese našem utisku o nečijoj pojavi sve dok se ne zbližimo i ne... ehm... ostanemo goli. Tu su onda i ljudi i ideje ono što originalno jesu, i to nam se nedvosmisleno ili dopada ili ne.

Neće, dakle, rđavu ideju spasti pažljiv izbor formata. Elem, ponekad naprosto presude i gabariti ideje - Samci su bili previše "debeli" da bi stali u pesme: poente, da se razumemo, uvek staju u nekoliko redaka, ali nimalo nije svejedno kakvom i kolikom stazom "voziš" publiku do tamo. "Debljina", takođe, ovde nikako nije sinonim za dubinu - verujem da ima pesama ili kolumni koje su dublje nego neki delovi romana, i obrnuto. To je već do toga šta je gde ideja htela i kako sam se gde sa tim zahtevom snašao.

Neizbježno pitanje. Koje su te knjige, tj. autori najviše obilježili? Koliki utjecaj ima književnost na tvoje pisanje tekstova, i slično tome, koji su te glazbenici najviše inspirirali?

Nemoj se, molim te, uvrediti, ali sve mi se više čini da odgovori na takva pitanja o bilo kom autoru govore malo ili čak ništa -  zato što je većina autora naklonjena eklektici do mere gde je potpuno besmisleno proučavati anatomiju njihovog frankenštajnskog čudovišta kad nijedan par susednih centimetara kože nije presađen s istog leša. Čak i pisci koji mi se generalno ne dopadaju vrlo verovatno imaju jednu rečenicu koja me naterala na razmišljanje ili pisanje čitavog teksta, i sve se to važi - često čak i više nego kada čitaš nešto u čemu iskreno uživaš, ali ga nikako ne dovodiš u vezu sa svojim stvaranjem i uticaja nema.

Osim toga, ogroman izvor sjajnih misli, koje posle porode svašta, jesu najobičniji, najnepretenciozniji svakodnevni razgovori. Jedan moj prijatelj nedavno puni svoju lulu, prepušta se ritualu pripaljivanja tarući neke posebne stvarčice jednu o drugu i kaže: "Vidis ti to... dva inače hladna predmeta prave varnicu. Eto ti otkud se reč "kresanje" prenela i na seks." Primer misli koju sam odmah zabeležio i koja će, možda, biti početna teza ili neobavezni zaključak neke situacije u sledećem romanu.

Koji dan kasnije, čitam Borhesovu "Vavilonsku biblioteku" i "Vrt sa stazama koje se račvaju" i mislim: "Gospode, kakva mašta, kakav ludak, kakav genije, pa on je najveći šef svemira ikad!" - znajući da ću tu titulu možda već dan kasnije dodeliti nekom drugom ko me totalno "oduva". Sve u svemu, lako manekenki da izdvoji "Alhemičara" kad ništa drugo nije čitala.

Dobro, onda ćemo ovako: koja su ti recentnija imena u regiji (glazbena ili književna) dojimila?

Nisam ranije bio upućen u muzičko stvaralaštvo glumca Nikole Kolje Pejakovića, a sad sam se uputio i genijalno mi je. Isto i sa Kultur Šokom. Isto i sa Devinom Townsendom, ako ćemo van našeg dvorišta.  A kako ne smem da pročitam nijednu knjigu van fakultetskog programa dok napokon ne nađem vremena da se tome posvetim i diplomiram, preporučiću nešto iz sveta stripa: "Locke & key", sjajan serijal scenariste Džoa Hila, inače sina Stivena Kinga, u raskošnom crtežu Gabriela Rodrigeza. Odlično i vrlo ozbiljno  štivo.

Koliko su kod tebe isprepleteni književni i glazbeni svijet?

Pa i ne baš mnogo - živim povučeno i ne krećem se ni u jednim, ni u drugim krugovima. Nije da sam neljubazna mizantropčina, jednostavno se radi o tome da je slobodnog vremena jako malo i, logično, biram da ga posvetim najbližima. To je ako pričamo o svetu spolja. Iznutra, u mojoj glavi, to je sve teren ispoljavanja misli, utisaka, osećanja; nema sudaranja svetova, jer nema ni različitih svetova.

"O Ljudima, psima i mišima" nije isključivo prozni uradak, u toj se knjizi nalaze i analitički tekstovi. O čemu se tu, zapravo, radi?

Nalaze se i odabrani tekstovi pesama sa dotadašnja tri muzička albuma i poneka kratka priča, a ima i dosta novinskih kolumni. U suštini, najmanje je analitičkih tekstova - osim ako se ne izmangupiram da svaki tekst okrstim analitičkim zato što, sasvim izvesno, nešto prevrće, bistri, te u tom smislu i analizira. Najviše mojih tekstova te vrste "bakće" se - stripom. Imam čak i jednu nagradu za strip esejistiku. Ali poslednje tri godine radi se isključivo o tekstovima koji pretresaju Dilana Doga, čijih sam edicija i urednik u redakciji "Veseli četvrtak". To je, međutim, veoma plodno tle: Dilan je krcat referencama na pop kulturu, a njegov "tata" Sklavi ostavio je sijaset sjajnih postmodernističkih glavolomki za sobom.

Isto pitanje kao i za roman "Zajedno sami", možemo li očekivati još takvih tekstova?

Takvih će tekstova svakako biti i dalje, no oni nisu baš namenjeni širim masama. Svejedno, uvek je lepo ako se dogodi da nekoga ti tekstovi zainteresuju da mooožda pročita i koji strip. Upravo sam ovih dana za petnaestu knjigu kolekcionarske edicije dovršio esej o užasima egzistencijalizma u Dilanu Dogu - tekst koji predstavlja sažetak mog izlaganja na tribini istog naslova, koju je nedavno organizovalo Udruženje književnika Srbije.

U jednoj od tvojih pjesama nalazi se zgodna sintagma "teror mediokriteta", i taj pojam se uglavnom odnosi na hiperprodukciju u svijetu glazbe. Poplavljeni smo imbecilnim pop kompozicijama (ukoliko se taj izraz uopće može iskoristiti za te pjesme), kriteriji su nepovratno srušeni. No, taj fenomen nije isključivo vezan za glazbeni svijet. Književnost je također suočena hiperprodukcijom i rušenjem kriterija. Kako se protiv toga boriti? Zapravo, treba li se uopće protiv toga boriti?

Ma ne, ne odnosi se na svet glazbe nego na svet. Došlo je vreme da se "običnjaci" osvete svakome ko je u osnovnoj curama bio zanimljiviji od njih, čak i ako ih ničime nije direktno ponižavao. Došlo je vreme da se napokon usklikne: "Talenat je oduvek bio precenjen!" - sad na snagu stupaju armije onih koji nisu nadareni ni za šta i oduševljavaju one koji ni o čemu ne znaju ništa. Dosta je bilo milenijumske opterećenosti smislom. Heroji i idoli napokon su shvaćeni kao lica koja kompleksiraju svoju okolinu nabijajući joj nedostižan kriterijum; prolaze samo face sa kojima se kreten identifikuje tako što nakon  konzumiranja njihovog "stvaralaštva" ostaje ubeđen da to isto može i on.

Istina, u intervjuima uvek govorim o tome kako se kroz pisanje bavim pojedincem, osobom, čovekom, ali to nije ova priča: mene i tu zanima po čemu je ta osoba, ta sudbina posebna, a nova svetska moda ističe po čemu je čovek isti. I kako je odlično što je baš takav. I eto ti ga paradoks: čak i kad slinave onu čuvenu "svi smo mi posebni", i to rade samo zato da istaknu da smo SVI MI posebni.

...a kako se protiv toga boriti? Nesaučestvovanjem. Tako se ne spasava čovečanstvo, ali se spasava čovek.

– Marko Šelić Marčelo - razgovor u emisiji 30 MINUTA –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –