Fernando Aramburu: Književnost čuva sjećanje na unutarnji život ljudi

Fernando Aramburu (foto: Anto Magzan)

Kako pisati o tragičnom događaju kao što je smrt pedesetero djece u eksploziji plina u školi? Kako prikazati ljudsku patnju a da se ne ogrezne u patetičnost ili senzacionalizam? 

Odgovore na ta pitanja pokušao je dati španjolski pisac Fernando Aramburu u svom novom romanu Dječak (Fraktura, 2025., u prijevodu Željke Somun) koji je predstavio na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti. 

Jedan od najcjenjenijih španjolskih književnika danas, Fernando Aramburu (1959.) diplomirao je španjolski jezik i književnost na sveučilištu u Zaragozi, a od 1985. živi u Njemačkoj gdje je predavao španjolski jezik do 2009., otkad se isključivo posvetio književnosti. Autor je dviju zbirka kratkih priča i devet romana, od kojih su mu na hrvatski prevedeni Patria, Čiope i Dječak, sve u izdanju Frakture i u prijevodu Željke Somun. Dobitnik je brojnih književnih nagrada, a prema njegovom romanu Patria snimljena je serija. 

U Patriji se autor bavi posljedicama terorističkog djelovanja militantne organizacije ETA-e u svjetlu međuljudskih odnosa između nekoć bliskih obitelji žrtve i počinitelja atentata u malenu baskijskom selu. Čiope su intimni dnevnik profesora filozofije Tonija koji si daje rok od godinu dana da počini samoubojstvo i za to vrijeme razmišlja o prošlosti i o svojim neskladnim odnosima s obitelji i bivšom suprugom.

U Dječaku Aramburu ulazi duboko u intimu roditelja i djeda dječaka Nuca, tragično poginulog u eksploziji plina u njegovoj školi. Baš kao što su dramatičari klasičnog grčkog kazališta u antičkom gledatelju izazivali osjećaj katarze svojom dramskom mimezom, tako je i Aramburu, uspio postići da pred čitateljem oživi ono što ne bi moglo biti ispripovijedano ni na koji drugi način nego pomoću književnosti.

Osim o tome, s Fernandom Aramburuom razgovarao sam o pamćenju i zaboravu, potrazi za srećom, tragičnom osjećaju života i o tome kako književnost čuva sjećanje na ono što se događa u ljudskoj intimi.

Patria Aramburu Fernando

Dječak Aramburu Fernando

Dean Trdak: U romanu Patria postoji dio u kojem pišete o grafitima protiv Txata, vlasnika malog transportnog poduzeća, kojima ETA poziva na njegovo ubojstvo. Ti su grafiti, očito, utjecali na stanovnike sela da Txata počnu izbjegavati, čime je on postao sve više izoliran, što je ubrzalo tragediju. Grafiti su se na neki način pokazali samoispunjavajućim proročanstvom. Dakle, riječ ima moć nanijeti zlo, a mene zanima vjerujete li da ima moć i djelovati u suprotnom smjeru, promijeniti svijest ljudi. Pretpostavljam da vjerujete jer inače ne biste napisali Patriju i Dječaka koji se temelje na istinitim događajima. Ono što želim pitati jest – može li se, i u kojem smislu, reći da je vaša književnost angažirana?  
 
Fernando Aramburu: Pa dobro, ne bih rekao da se osjećam toliko angažirano koliko se osjećam pozvanim da progovorim, mislim da me tragična i nasilna stvarnost moje domovine pozvala da se zapitam imam li ja kao pisac što reći o onome što se događa oko mene. Moj odgovor na to što se događalo oko mene bio je književni. Pokušao sam kroz književnost ocrtati sliku društva u kojem sam rođen, ljudi koji u njemu žive i sukoba koji u njemu postoje. 

U tom pokušaju ocrtavanja slike društva, je li uloga pisca dati glas žrtvama, preživjelima, onima koji ga nemaju?

Ne, ja na to ne gledam tako. Mislim da se sve svodi na činjenicu da je pisac netko tko ima mogućnost oblikovati vlastiti jezik, vlastiti diskurs. To znači da kroz svoje tekstove može djelovati na svijest drugih. I to ga dovodi u određeni odnos s vlašću – bilo da je podržava, bilo da je kritizira pokušavajući joj stvoriti neku protutežu. 

Međutim, ne mislim da svi pisci pišu tekstove kako bi kritizirali društvo. Postoji i književnost koja želi zabaviti ili koja slijedi druge ciljeve. No, naravno, postoji i ona vrsta književnosti, a njoj dijelom i ja pripadam, koja se bavi živim, aktualnim društvenim sukobima. To pretpostavlja da pisac koji ima mnogo čitatelja može na njih imati određeni, čak i ideološki utjecaj. Ja to prihvaćam, iako smatram da je to izbor pisca, a ne stvar same književnosti. Književnost u cjelini  mnogo je bogatija od usko politički angažirane književnosti. Angažiranost je uvijek nešto osobno, nešto što se tiče samog pisca, njegova osobna intervencija, barem je to tako u mom slučaju, jer ja uvijek imam potrebu osjećati da to što radim ima veze sa mnom, s mojim stavovima. Ako nemam neku povezanost s onim o čemu pišem – emocionalnu, moralnu, ideološku – znam da iz toga neće ispasti ništa vrijedno. 

Fernando Aramburu (foto: Anto Magzan)

U romanu pišete kako su, kad su prestali ETA-ini atentati, općinske vlasti dale obojiti zidove i prebrisati grafite jer je, kako kažu, valjalo okrenuti novi list i gledati u budućnost bez pobjednika i poraženih, a za to je trebalo ukloniti ostatke prošlosti. Zanima me vaš stav o tome: s jedne strane, ne bi se smjelo zaboraviti žrtve, a s druge, kako bi se uspostavilo pomirenje, mora doći do određenog zaborava. Postoji li budućnost bez pobjednika i poraženih?
 
Da, to je prilično komplicirano. Mislim da odnos ljudi prema događajima koji zaslužuju pamćenje nije isti u svim slučajevima. Nije isto biti žrtva, izgubiti oca, brata ili sina, biti agresor, ili tek svjedok, ili netko koga nije briga što se događa.  Naravno da je onome tko nije pretrpio štetu puno lakše zaboraviti. Agresoru će odgovarati da se zaboravi, da se ne podsjeća na njegove zločine. Žrtvi je vrlo teško zaboraviti jer žrtva nikad ne prestaje biti žrtvom. No društvo se ne može zaustaviti u vremenu i baviti se isključivo jednim povijesnim razdobljem ili određenim događajima. Osim toga, čak i da to pokuša, na kraju će protok vremena ostaviti svoj danak. Dolaze nove generacije koje žive novi sadašnji trenutak, imaju drugačije životne horizonte, druge interese i ukuse. To ne znači da treba zaboravljati strateški ili proračunato. Postoji prirodan zaborav koji dolazi s vremenom. Mislim da nove generacije imaju pravo znati što se događalo na istim ulicama po kojima danas hodaju.

No nametati pamćenje također mi se ne čini ispravnim. Zato smatram da ono mora biti spremljeno – zapisano, snimljeno, naslikano, ispričano na neki način – izvan ljudskih glava jer mozak je vrlo krhka sprava, ljudi umiru, odnose svoje uspomene u grob. Međutim, čini mi se pedagoški korisnim da postoje mjesta gdje ljudi mogu doći i informirati se o prošlosti – knjige, arhivi, kinoteke, muzeji sa slikama i fotografijama, povijesne knjige. 
 
U Čiopama pripovjedač Toni kaže da je Alzheimer spasio njegovu majku od patnje, od tragičnog osjećaja života. To je možda pomalo slično ovome što ste sada rekli: dakle, zaborav može biti i nešto korisno?
 
Prije svega, ja nisam Toni (smijeh). Da, zaborav… Mnogo je toga u knjizi ironično. Jedno je zaborav, drugo je Alzheimer – to nije isto. Da. To je promišljanje koje u sebi nosi i malo cinizma, ali ima i istine u činjenici da… Recimo, zamišljam sebe s devedeset pet godina i mislim da bi me Alzheimer – vjerujem, nisam siguran u to jer nemam devedeset pet godina – mogao osloboditi onoga što Unamuno naziva tragičnim osjećajem života, to jest, da ne budem svjestan toga da mi se bliži smrt. Ne znam do koje je mjere zaborav dobar, ali možda ima nešto dobro u tome da se starce oslobodi svijesti o smrti. Mislim da je Toni, protagonist Čiopa, mislio na to. To je vrlo osjetljivo pitanje koje roman otvara da bi ga čitatelji kasnije mogli sami protumačiti.

I sami ste spomenuli glasovitog španjolskog filozofa Miguela de Unamuna koji u svojoj knjizi O tragičnom osjećaju života piše kako je život neizbježno obilježen osjećajem tragičnog. To mi se čini i za sve vaše romane, barem one prevedene na hrvatski. Patria i Dječak temeljeni su na istinitim tragičnim događajima koji su zauvijek obilježili živote članova obitelji žrtava u zajednici, dok se u Čiopama bavite temom samoubojstva. Taj osjećaj tragičnosti, nemogućnosti likova da se ostvare nakon tragedije ima više aspekata, a ja sam kao jednu od konstanti u sva tri romana primijetio nemogućnost ostvarenja bilo kakvih smislenih i stabilnih odnosa između muškaraca i žena. Koliko god pokušavali, likovi nikako da uspostave neki skladan odnos, sve je puno razvoda, neuspješnih veza, neuzvraćene ljubavi…

Da, ta se tema uvijek nekako pojavi dok pišem. Ja o tome ne mogu držati lekcije jer već četrdeset i dvije godine živim u stabilnoj vezi s istom ženom. Bilo bi licemjerno s moje strane propitivati ljudsku nesposobnost da uspostavi trajne i stabilne odnose, ali dok gledam oko sebe, to je nešto što me snažno privlači, nadahnjuje dok pišem. No, to o čemu ja pišem u svojim romanima nikako nije autobiografsko. To su samo mogućnosti koje predlažem iz svoje književne perspektive, polazeći od promatranja – jer ja se bavim promatranjem svojih bližnjih, drugih ljudi, promatram što govore, što im se događa, što misle, kako se suočavaju sa životom, koji smisao daju životu. To je ono što nazivamo ljudskim stanjem, brašno od kojeg mijesim svoj književni kruh.
 
Također, tu je i nemogućnost postizanja sreće. Sreća se doima tek kao odsutnost od nelagode i bola, kao što kaže pripovjedač Toni, to je onaj trenutak kad smo se nakon kilometara hoda napokon oslobodili kamenčića koji nam je upao u cipelu…

Pa dobro, ja ne vjerujem u sreću u apstraktnom smislu. Sreća kao apsolut, kao filozofski koncept za mene ne znači ništa, niti mi se čini kao životni cilj. Sebe više vidim kao sakupljača sreća, malih, konkretnih sreća kao što su ukusan obrok, zanimljiv razgovor, dobra knjiga, buket cvijeća, poklon – to su stvari koje mi pružaju sreću, malu, svakodnevnu sreću, u nju vjerujem. Unamuno je smatrao da je ovaj život samo prijelazna faza prema onom pravom životu i zato je morao vjerovati u Boga. A u trenucima u kojima nije vjerovao, tada je patio i mislio da bi Boga, ako ne postoji, trebalo izmisliti. Taj njegov temperamentan, patetičan način suočavanja sa životom potpuno je suprotan mome. Ja vjerujem u život, ja mislim da je život sve što postoji. Zato sam pristaša onog latinskog carpe diem – iskoristi dan. Tražiti male užitke, male sreće – to je moja životna filozofija. Možda ne i filozofija nekih mojih likova, jer moji likovi nisu ja. Imaju nešto moje, ali što se tiče filozofije života, ja idem drugim putem. Nisam patnik. S mirnom rezignacijom prihvaćam našu prolaznost. Ne slažem se s Dostojevskim – ja mislim da, i ako Bog ne postoji, čovjek može biti moralan. Ne vidim zašto bi to što ne vjerujem u zagrobni život bilo manjak poštovanja prema drugima. To mi se čini pomalo ironičnim, suprotno onome što tvrdi jedan od likova u Braći Karamazovima.

Naposljetku, taj osjećaj tragičnog očituje se u nekom središnjem, traumatičnom događaju koji kao da potpuno određuje živote preživjelih. U Patriji su to članovi obitelji žrtava ETA-inih atentata, u Dječaku članovi obitelji djece poginule u tragičnoj nesreći, a u Čiopama lik Hromog kao da je potpuno odredio teroristički napad u vlaku u kojem je izgubio stopalo. Sva tri romana vrte se oko nekog traumatičnog događaja, kao da su sve tri knjige odgovor na neku traumu, način suočavanja s njom.

Pa, za početak, nema romana bez sukoba. Nešto mora pokrenuti radnju. Ako je ono o čemu se pripovijeda savršeno, ako je sve u ravnoteži, ako nema rata, nema nasilja, oluja, svi dobro jedu, djeca idu u školu, političari su pošteni, nema siromaštva i sve je mirno – onda neće biti romana. Odnosno, može ga biti, ali će biti veoma dosadan. Onda je to više kronika nego roman. U romanu uvijek treba nešto što će narušiti društvenu ravnotežu. Ne mora to biti trauma – može biti otkriće novog kontinenta, putovanje u svemir. Nešto mora pokrenuti radnju. 

To je jedno. A drugo je da sam si zacrtao književni projekt koji ima cilj oslikati razdoblje u kojem mi je dano da živim, opisati ljude koje sam poznavao u to vrijeme, sabrane u jednoj galeriji likova. Zato me silno zanima prikazati kako funkcioniraju ljudska bića, ali ne kao masa, nego kao pojedinci, u svom društvenom, ali i privatnom prostoru – u obitelji, s prijateljima. Čemu se smiju, zbog čega pate, što misle o životu? Zato nije neobično da likove ponekad vodim kroz mračne, traumatične zone – mržnje, nedostatka ljubavi i slično. Ali ne zato što sam opsjednut tim temama, nego zato što mi pomažu postaviti čovjeka u situacije gdje postaje transparentan, gdje se vidi ono što misli i što osjeća. U situacije u kojima mora nešto učiniti, mora nekako reagirati. To su priče koje me najviše privlače. 

To je što se tiče ova tri konkretna romana jer u drugim mojim romanima, kao što je recimo, Putovanje s Clarom po Njemačkoj, ima mnogo više humora i za njih bi se moglo reći, kao što sam već rekao, da u njima "skupljam" male, svakodnevne sreće.

Foto: Anto Magzan

Čiope Aramburu Fernando

U romanu Čiope citirate mnoge filozofe koji govore o samoubojstvu, među njima i Camusa, koji kaže da je samoubojstvo jedini ozbiljan filozofski problem. Roman počinje tako što protagonist Toni odlučuje da će se ubiti na određen datum točno za godinu dana. Zašto ste odlučili obraditi tu temu?

Zapravo me nije zanimalo samoubojstvo kao takvo. Radilo se o drugom pitanju, i sad ću objasniti zašto je samoubojstvo bilo jedini način da ga razriješim. Htio sam pripovijedati o životu jednog čovjeka, suvremenog Europljanina, koji točno zna dan i sat svoje smrti. Kako se živi u toj situaciji? Kako bismo živjeli da nam pri rođenju uruče potvrdu: „Dobrodošli u život, živjet ćete do 12. kolovoza 2041.“? Kako bih ja živio u toj situaciji?

Život bi nam se jako promijenio. Odjednom bi stvari koje nam se sada čine važnima prestale biti važne. Vjerojatno bismo drugačije iskoristili vrijeme. Promijenila bi nam se cijela hijerarhija vrijednosti. Promijenio bi se i odnos prema drugima. Dakle, da bih tu ideju proveo u romanu, trebao mi je motiv samoubojstva. Jer kako drugačije znati kad će netko umrijeti? I taj čovjek, Toni, daje si rok od godinu dana i određuje točan datum. Od tog trenutka njegov se život mijenja. Zapravo, od trenutka kad odluči da će se ubiti, počinje uživati u životu. I da, bilo je čitatelja koji to nisu shvatili, nisu vidjeli tu igru. Naravno, nakon što sam odlučio da će se lik ubiti, dobro sam proučio sve izvore o samoubojstvu i pokušao napisati stvari o tome koje imaju smisla. To je svojevrsni memento mori, podsjetnik na smrt. 

Zanimljivo, José Saramago u romanu Kolebanje smrti zauzima potpuno suprotnu poziciju. U toj knjizi lik smrti, nakon što je ljude ljubičastim omotnicama obavijestila o trenu kad će umrijeti, shvaća da su se ljudi, umjesto da se pobrinu o oporuci i tome slično, potpuno izbezumili, odali raskalašenom životu…

Ne znam, nisam čitao taj Saramagov roman.

U jednom trenutku, bez sumnje ironično – budući da se odlučio ubiti – pripovjedač Toni kaže da se užasava otvorenih završetaka. Meni je to jako zanimljivo jer se to ne odnosi  samo na shvaćanje književnosti nego i života, sam život rijetko ima zatvoreni kraj, zatvoren kraj bila bi smrt. Što vi mislite o tome? Vama se ne sviđa ideja otvorenog kraja?
 
Ovisi. Sama ideja otvorenog kraja je dobra, ali ako svi na svijetu, milijuni pisaca krenu pisati tekstove s otvorenim završetkom, onda ćemo upasti u konformizam. Tko god je otkrio otvoren kraj, zaslužan je za velike uzlete mašte u književnoj konstrukciji – i to je odlično. Ali mislim da otvoreni završetak, koji i sam ponekad koristim, ne smije postati dogma. To bi bilo suviše prejednostavno, znamo već kako funkcionira. Često je otvoreni završetak samo prijevara, trik da se ne napiše nikakav kraj, pa neka ga čitatelj sam zamisli.
 
To je kao da gostu uskratimo desert. Pozovemo ga na večeru, ali mu ne damo desert, nego kažemo neka ga sam zamisli. Mislim da mi pisci trebamo biti malo kritičniji prema sebi. Kad vidimo da nešto ne funkcionira, trebamo to napustiti, mijenjati, tražiti druge mogućnosti. Zatvoreni kraj pretpostavlja to da priča mora imati neki smisao. Uostalom, kraj mora postojati jer postoji i posljednja stranica – to je neizbježno.

Činjenica jest da povesti čitatelja kroz četiristo stranica samo da bi ga se dovelo do moralne pouke nije uvjerljivo, to je možda funkcioniralo u 19. stoljeću. Ali s druge strane, ne može se poreći da roman unosi u svijet neki red, daje mu neki smisao. U zbilji postoje činjenice, ljudi koji dolaze i odlaze, neću reći da vlada kaos, ali postoji toliko detalja, okolnosti, događaja koje nitko ne usmjerava, kojima čak nije moguće dati ni samo jedno tumačenje. Previše se toga događa, a mi imamo samo jedan mozak i ne možemo obuhvatiti sve odjednom. Ali roman daje svijetu neki red. Ima početak, podijeljen je u poglavlja, slijedi neki redoslijed. Naravno, može se igrati s tim elementima i malo poremetiti taj red, ali ako previše toga poremetimo, to će utjecati i na kraj. A kraj uvijek postoji, uvijek postoji posljednja stranica na kojoj moramo smisliti način da se oprostimo s čitateljem.

Ima jedna scena u romanu kad Toni vodi kujicu Pepu u šetnju i u jednom trenutku ne zna bi li skrenuo lijevo ili desno – i odluči se vratiti istim putem. To govori o njegovom stanju svijesti, ali je li to i možda metafora njegovog, odnosno vašeg stava prema politici?

Nevjerojatno, jer meni je ta scena jako važna u knjizi, a ipak mi je nikad nitko nije spomenuo – ni u jednoj kritici, ni u jednom intervjuu. A meni se čini da je to trenutak kad je on najdublje potonuo. Ne onda kad razmišlja o strašnim stvarima, o tome kako će se ubiti, nego baš tada, kad mu je svejedno hoće li skrenuti lijevo ili desno pa se vrati. Za mene ta scena predstavlja središte romana. Zanimljivo, ali nitko mi je nikad dosad nije spomenuo. A dao sam mnogo intervjua. Da. A ta scena govori sve o tom liku. Nije potrebno ništa objašnjavati. Da, da.

U romanu se pojavljuju i druge važne teme. Jedna od njih je obrazovanje. Pripovjedač Toni je profesor filozofije i o svojim učenicima piše ovako: "Ti će klinci klicati nekoj tiraniji. To se događa kad mase odustanu od njegovanja kritičkog uma i donošenje odluka prepuste višoj instanci". Dugo godina ste radili kao profesor i zanima me vaše mišljenje: je li i obrazovni sustav u nekoj mjeri odgovoran za to što se danas mnogi mladi ljudi okreću totalitarnim ideologijama?

Ja sam dvadeset i četiri godine predavao djeci i adolescentima u Saveznoj Republici Njemačkoj. U tom sam vremenu vidio proces koji mi se činio negativnim. Zabranjujem si kriviti mlade. Mrzim kad stariji govore loše o mladima. Ali mislim da postoje pedagoška pitanja koja nisu dobro riješena. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Njemačkoj gdje živim, i u Španjolskoj, očito nisu dobro riješena. Naime, osamdesetih se počela nametati antiautoritativna pedagogija. 

Na prvi je pogled to u redu – i ja sam išao u autoritativnu školu i nisam je volio. Ići u školu sa strahom ne bih preporučio nikome. U školi su nas učitelji tukli, što je nedopustivo. Ali malo-pomalo otišlo se u drugu krajnost – u antiautoritarnu pedagogiju, prema kojoj učenici mogu sami odlučivati o tome što žele učiti. U teoriji to zvuči sjajno. Pokušalo se organizirati obrazovanje temeljeno na motivaciji, polazeći od naivne pretpostavke da je ljudsko biće po prirodi radoznalo.

Ljudsko biće jest po prirodi radoznalo, ali je isto tako i po prirodi lijeno.

U Europi desetljećima nije bilo rata, osim raspada Jugoslavije početkom 90-ih i sada rata u Ukrajini – dakle izvan granica Europske unije i desetljećima se živjelo u društvenom i ekonomskom blagostanju. Unutar Europske unije rata nikad nije bilo. I to je bila jedna od ideja osnivanja Unije – zaustaviti stalne ratove između Francuske i Njemačke, Francuske i Prusije. I u tome se uspjelo. I to mi je jako drago. Ali danas imamo djecu i adolescente koji nisu upoznali bijedu, nisu upoznali rat, uvijek su živjeli u demokraciji pa je prirodno da demokraciju uzimaju zdravo za gotovo – kao ulice, kuće, vlakove, drveće. Vidim da nove generacije, i ne samo one, ne uviđaju golemi trud i žrtve koji su bili potrebni da bi se izborila demokracija. I što se onda događa? Vrlo je teško predavati matematiku, fiziku, povijest u razredima s više od trideset učenika, gdje nema discipline – gdje postoji praznina u vlasti, u autoritetu koju su prije imali učitelji, a sada ga imaju najglasniji učenici, oni koji se najlošije ponašaju. To je ozbiljan problem, toliko da se u nekim zemljama već počinju poduzimati mjere.

Primjerice, u nekim zemljama počinje se zabranjivati uporaba mobitela u razredu. Nekad je učitelj znao više od učenika, a danas svaki učenik zna više o informatici, društvenim mrežama, novim tehnologijama od učitelja, koji se ponekad ni ne zna koristiti računalom. Vremena su se promijenila, a ipak se u razredu još držimo starog pedagoškog modela – učitelj stoji ispred učenika koji ga slušaju. Pa, vidjet ćemo što će biti. Sve to, naravno, ima i društvene posljedice. Jer kad ta generacija uđe na tržište rada i u politiku, donijet će sa sobom obrazovanje koje je primila

Fernando Aramburu i Roman Simić (foto: Anto Magzan)

Još ste u Patriji odlučili uvesti lik pisca, autora romana, koji na jednoj javnoj tribini pokušava objasniti zašto je napisao roman upravo onako kako ga je napisao. Sada, u Dječaku, napisali ste deset poglavlja u kojima se kao pripovjedni glas pojavljuje sam tekst koji komentira kako su u njemu predstavljeni događaji. Zašto ste osjetili potrebu intervenirati u romane koji su, iako temeljeni na istinitim događajima, zapravo književnost, fikcija?

Pisac koji se pojavljuje u Patriji sam uistinu ja – ja izravno govorim nešto što sam rekao javno, upravo ondje gdje se odvija ta scena. Time sam želio postići da se roman razlikuje od mog vlastitog mišljenja. Autorovo, odnosno moje mišljenje je ondje prisutno, međutim, u publici na toj tribini nalazi se i jedan lik iz romana koji kritizira autora, to jest, mene.

Kod Dječaka je to drukčije jer se radi o književnom postupku. Tamo tekst postaje svjestan da nosi priču i deset puta intervenira u pripovijedanje. I još nešto: tekst daje informacije, proturječi autoru i ujedno služi kao predah unutar emocionalno snažne priče. I usput podsjeća čitatelja da drži u rukama knjigu – a ne samu, golu i neupitnu istinu. To je važan postupak. Nisam ga preuzeo ni od koga, nego je to moj način da književno analiziram stvarnost. To je način da se stvori umjetnost, jer nije dovoljno samo ispričati priču – važno je i kako se ona ispriča. U tom smislu, književnost ponekad bude istinitija od zbilje.

Iako, naravno, ništa ne može biti istinitije od same zbilje. No, mislio sam reći – istinitija od povijesti. U književnosti se stvaraju tekstovi, u historiografiji i novinarstva također. Svi oni o nečemu pripovijedaju. Razlika je u tome što književnost igra s otvorenim kartama – čitatelj zna da čita fikciju. Postoji prešutni dogovor, čitatelj kaže tekstu, ja ću ti vjerovati, ali ti zauzvrat moraš biti dosljedan i pružiti mi osjećaj života. I tada čitatelj nije puki svjedok, nego uspoređuje tekst s vlastitom životnim iskustvom. Ako tekst potvrđuje njegovo iskustvo, on se emotivno povezuje s njim. Književnost dira u emocije, dok povijest ne – jer ona barata s provjerenim izvorima i dokumentima, nema drugog izbora.

Kad spominjete novinarstvo, budući da se u Dječaku radi o istinitom događaju, o eksploziji plina u jednoj školi, pretpostavljam da vam je bilo vrlo važno da tekst ne ogrezne u senzacionalizam, toliko čest u današnjem novinarstvu. 

Da, ali svrha je novinarstva informirati. Ako ja kao novinar svjedočim nekom događaju, onda napišem što se dogodilo. Ako u to unesem fikciju ili senzacionalizam, onda ne radim svoj posao.

S druge strane, književnost pokriva područje koje ne pokriva nitko drugi  – a to je čovjekova intima. Književnost ulazi duboko u čovjekovu nutrinu. Za književnost može biti jednako važno je li na stol upravo sletjela muha ili je vani počelo kišiti, kao i ishod neke bitke. U tome je razlika u odnosu na historiografiju ili novinarstvo: književnost čuva sjećanje na unutarnji život ljudi, na ono što se događa u ljudskoj intimi.

Ona daje glas likovima. To novinar ne može, osim u intervjuu. Tu je velika razlika. Jednom sam o tome raspravljao s čileanskim piscem Jorgeom Edwardsom koji je preminuo prije dvije godine. On je govorio da književnost popunjava praznine u povijesti. A ja sam mu odgovorio da je zapravo obrnuto: da povijest popunjava praznine u književnosti. Ono što sam htio reći jest to da je književnost istinitija od povijesne stvarnosti. 

Objavili ste knjigu zanimljiva i neobična naslova – Autoportret bez mene. Riječ je o kratkim proznim zapisima u kojima govorite o vlastitom životu, obitelji, pisanju, ali se promatrate izvana, kao da je riječ o nekom drugom. Ustvari, kao da i ne pišete o sebi, nego o svima nama, o jednom vremenu. Bi li se zapravo za sve vaše romane moglo reći da su svojevrsni autoportreti – ali bez vas osobno?

Da, moglo bi se tako reći. Jer ja ne pišem autofikciju, ne pišem autobiografiju. Ali osjećam se pomalo kao varalica jer u mnogim romanima opisujem događaje koje sam i sam proživio, samo ih pripisujem likovima. Ili sam iz vlastitog života preuzeo prijatelje ili članove obitelji, ali sam im promijenio imena. To sam često činio. I to mi se nije činilo sasvim zadovoljavajuće.

Stoga sam se odlučio potpuno otvoriti čitatelju – pokazati kakav sam čovjek, ali bez osobnih podataka, bez anegdota, bez priča o tome gdje sam rođen ili gdje sam studirao. Umjesto toga, u svakom tekstu bavio sam se temama važnim za svakog čovjeka.

Otac, more, samoća, tuga, radost – to su teme od kojih nitko na svijetu, u bilo kojem vremenu, nije izuzet. I zato što se ne prikazujem kao konkretna osoba, knjigu sam naslovio Bez mene. Dakle, portretiram sebe, ali nisam to onaj „ja“ iz osobne iskaznice. To je portret sviju nas. To je portret ljudskog bića.

Jer, ima li nekoga tko nije izgubio oca? Tko ne voli spavati? Tko ne uživa u čaši vina? Nekoga tko nije jednom nije zastao i zadivljeno promatrao more ili šumu?

U zadnje vrijeme postavljam isto pitanje mnogim piscima jer mi se čini da je kod mnogih prisutan osjećaj gubitka, sa svim tim krizama, ratovima, pandemijama, kao da nam pred očima nestaje svijet kakav smo poznavali. I u ova vaša tri romana o kojima smo razgovarali također mi se čini da postoji neki osjećaj gubitka, ne znam jesam li se dobro izrazio. 

Da, razumijem. Malo sam kritičan prema toj ideji. Budimo iskreni – živimo u vremenu kad  svaki dan jedemo. Ako nas boli zub, idemo zubaru. Gledamo nogometne utakmice, u gradovima imamo parkove. A ako to usporedimo s prošlim stoljećima – nepismenošću, neprestanim ratovima, epidemijama, bolestima – ne bismo se mijenjali za život u tim vremenima.

Što se događa? Mislim da imamo previše slobodnog vremena i da previše razmišljamo. Naši su problemi danas uglavnom psihološke naravi. I da, vidim da današnji ljudi imaju mnogo psiholoških problema.

Primjećujem da je naš život lišen epskog, iz našeg društva nestao je osjećaj epskog. Više nismo uključeni u velike pustolovine, u velika kolektivna nastojanja. Pogled nam je prikovan za mobitel, a čim se dogodi nešto negativno u svijetu, mi odmah za to doznamo. Ako sutra padne avion na neki otok u Pacifiku, odmah ćemo o tome saznati na televiziji ili internetu. Ako netko nema posao, država mu isplaćuje naknadu. Mislim da živimo u vremenu blagostanja koje nas je na neki način učinilo pomalo tromima, pomalo sporima, pomalo bojažljivima. Bojimo se gubitka upravo zato jer toliko toga imamo, zar ne?

Ali ako se osvrnemo na ljude iz 1940., iz 1914., ili odemo još unatrag... A sutra?
Sutra ćemo vidjeti, sutra je srijeda. Ustat ćemo ujutro i... Želim reći: ako netko nema uvjerljiv razlog da ustane, ako ne uživa u svome poslu, bit će mu jako, jako teško.
 
A kako smo svi stalno međusobno povezani, neprestano si prepričavamo svoje muke. To je nevjerojatno. A kad čovjek dosegne određenu dob, naravno da mu se čini da svijet prolazi. Ali zapravo nije svijet taj koji prolazi. Mi prolazimo.  

Ono što mene zanima jest gubitak epskog. To bi moglo biti objašnjenje zašto osjećamo da gubimo svijet... Danas stalno izmišljaju nove aplikacije, nove računalne sustave, umjetnu inteligenciju... Dolazi trenutak kad čovjek više ne može sve to pratiti. Onda ostaje po strani, izvan svega.

Prestao sam pisati kolumne u jednom španjolskom dnevnom listu baš zbog toga. Jer vidim da svijet ide prebrzo, a ja idem svojim ritmom – i svijet mi izmiče.

Ali ne nestaje to svijet nego ja.

To je opet onaj Unamunov tragični osjećaj života?

Ne, ja to tako ne doživljavam. Nema smisla dramatizirati.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Fernando Aramburu

Dječak

• Prijevod: Željka Somun
• Fraktura 06/2025.
• 208 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533588346
• Cijena: 21.99 eur
• Kupi knjigu!

Teško da bismo ikad povjerovali da je moguće tragediju pretvoriti u melodiju jezika, a upravo je to Fernando Aramburu u romanu 'Dječak' učinio. Što pisac može s istinitom pričom o pedesetero djece u dobi od šest-sedam godina koja u jednoj sekundi poginu u eksploziji plina u školi? Može se tiho, na prstima ušuljati u jednu obitelj koja je u toj tragediji izgubila svog dječaka i s puno pijeteta i književnog majstorstva opisati njihov gubitak i pokušaje da žive nakon što je sve stalo.