Teško da bismo ikad povjerovali da je moguće tragediju pretvoriti u melodiju jezika, a upravo je to Fernando Aramburu u romanu "Dječak" učinio. Što pisac može s istinitom pričom o pedesetero djece u dobi od šest-sedam godina koja u jednoj sekundi poginu u eksploziji plina u školi? Može se tiho, na prstima ušuljati u jednu obitelj koja je u toj tragediji izgubila svog dječaka i s puno pijeteta i književnog majstorstva opisati njihov gubitak i pokušaje da žive nakon što je sve stalo.

Tu majku, tog djeda i tog oca nećemo zaboraviti. Njihova je bol opisana bez imalo patetike, s posebnom vrstom suosjećanja koja istovremeno dokumentira ljubav i očaj, beznađe i snagu, ali i mnogo toga posve ljudskog, poput nastavka života tamo gdje se čini da ga više ne može biti.

Čak i sâm pisac povremeno mora zastati da bi ispisao odlomke u kojima njegov tekst “razgovara” s osobom koja ga piše kako bi preispitao humanost svojih rečenica prema protagonistima. No mi nećemo zastajati čitajući ga. Bit ćemo prikovani uz to treperenje života u smrti, uz neočekivane putanje sudbine, uz snagu literarne elegije zbog koje je Dječak Fernanda Aramburua u pravom smislu riječi nezaboravan roman. Gotovo kao da je riječ o dijalogu, pripovjedač pomno prepleće fragmente priče koja nadilazi vlastitu tragiku razotkrivajući neistražene slojeve ljudskih emocija.
Ángeles López, La Razón – Cultura

Kako je moguće ovako ispripovijedati tu bol, bez padanja u zamku patetike, pretjeranih emocija ili, u najgorem slučaju, u plačljivo variranje lirsko-dramatskih tonova?
Domingo Ródenas de Moya, Babelia

Tri lika, tri žalovanja, tri otvorene rane; kao da je autor želio pokazati do koje se mjere tragedija poput ove koju opisuje ne može proživjeti kolektivno.
Ricardo Baixeras, El Periódico

Ovim romanom pisac je ostvario jedno od svojih najzaokruženijih, najljepših i najuvjerljivijih djela, čudo pronicljivosti i pogleda na društvo, na obitelj, svojevrsnu univerzalnu empatiju.
Juan Marqués, El Mundo

"Dječak" nije roman krika, nego roman šapata, od onih je djela koja se više osjećaju no što se čitaju. Ne trudi se očarati narativnim bravurozama i artificijelnošću; počiva na nečemu mnogo vrednijem: na iskrenosti. Aramburu nam nudi duboko humanu priču koja pogađa jer govori o onome što smo svi u nekom trenu osjetili, ili od toga strahovali: o gubitku, o ljubavi koja se ponekad ugasi, a ponekad ne, i o sjećanjima koja grade naš identitet. To čini rijetko obzirno i sveobuhvatno. Svakodnevicu pretvara u nešto transcendentalno da pokaže kako se u male geste, u tišinu i u naše napukline smjesti sva složenost života. Ovo štivo traži da zastanemo, da duboko udahnemo i da se zagledamo u sebe. Dokaz je da još ima prostora za priče koje uvažavaju sporost, intimu, iskrenu humanost. U današnje je vrijeme to malo književno čudo.
Voces de Libros

Fernando Aramburu (San Sebastián, 1959.) jedan je od najcjenjenijih španjolskih pisaca. Diplomirao je španjolski jezik i književnost na Sveučilištu u Zaragozi. Od 1985. živi u Njemačkoj, gdje predaje španjolski jezik.

Objavio je dvije knjige kratkih priča: "Los peces de la amargura" (2006.), kojom je osvojio Nagradu Mario Vargas Llosa, Nagradu Dulce Chacón i Nagradu Španjolske kraljevske akademije, i "El vigilante del fiordo" (2011.). Autor je devet romana: "Fuegos con limón" (1996.; Nagrada Ramón Gómez de la Serna), "Los ojos vacíos" (2000.; nagrada Euskadi), koji uz romane "Bami sin sombra" (2005.) i "La gran Marivián" (2013.) čini "Trilogiju Antibula" (Trilogía de Antíbula). "El trompetista del utopía" (2003.), "Viaje con Clara por Alemania" (2010.), "Años lentos" (2012.; Nagrada Tusquets Editores i Nagrada za knjigu godine prema izboru madridskih knjižara) te "Ávidas pretensiones" (2014.; Nagrada Biblioteca Breve).

Film "Bajo las estrellas", snimljen prema Aramburuovu romanu "El trompetista del utopia", Španjolska filmska akademija nagradila je Nagradom Goya 2008. za najbolji scenarij nastao prema književnom predlošku.

Roman "Patria" (2016.) donio je Fernandu Aramburuu golem uspjeh kod čitatelja i međunarodne kritike, koja u njemu vidi pisca čije će djelo obilježiti naše vrijeme, a roman je osvojio i brojne nagrade: Europsku nagradu Strega, Nacionalnu nagradu za književnost (Premio Nacional de Narrativa), Nagradu kritičara (Premio de la Crítica), Nagradu Euskadi, Nagradu Francisco Umbral, Nagradu Dulce Chacón, Nagradu Arcebispo Juan de San Clemente, Nagradu Lampedusa, Nagradu Premio Cultura Mediterránea...

Godine 2018. Aramburu je objavio vrlo osobno djelo na granici romana i eseja "Autorretrato sin mí".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.