U vremenu pred nama trebalo bi što prije ukloniti uzroke raznih antagonizama koji duži niz godina postoje među svim dionicima knjižnog sektora, na relaciji pisci - nakladnici, knjižari-nakladnici... jer, na kraju krajeva, ‘okidači’ tih antagonizama najčešće su bili pojedinci a ne neki kolektivitet. Jer, ako se kriza zaoštri preko svih granica, i ako tada svatko počne vući na svoju stranu i gledati...

Ulazak u novo desetljeće obavijen je nelagodom, posvemašnjom izolacijom i strahom pa je u tom smislu zanimljivija izjava engleskog autora Davida Szalaya, jednog od gostiju Sandorfovog mini maratona, o tome kako trenutno svjedočimo renesansi putovanja i otkrivanja nepoznatih zakutaka domicilnih nam kontinenata, pa i država.

Cvijetićeva je literatura kontaktna: neposrednim stilom, kratkim rečenicama, empatičnim natuknicama upoznaje nas s protagonistima, povezuje s njihovim sudbinama, čini nam ih odavno-poznatima – poput nekog suosjećajnog telefonskog imenika s likovima koje bismo mogli nazvati, samo je pitanje bismo li od ganuća mogli progovoriti.

Znam da će mnogima zvučati nerealno, ali za apsolvirati tj. jasno definirati i precizirati barem najvažnije probleme koji muče knjižare i nakladnike (a kasnije i druge ne tako malobrojne naše teme & dileme) dovoljna su dva ali intenzivna mjeseca, tijekom kojih će se oformiti ciljane radne grupe koje će u tom periodu kroz ne više od 2-3 sastanka (svaka) morati domisliti neke nove ili doraditi neke stare...

Portugalci vole čitati svoje autore, svi slojevi društva znaju napamet stihove omiljenih pjesnika, gotovo svi znaju neki citat iz Pessoine poezije, na zidovima imaju grafite sastavljene od cijelih strofa njihovih poznatih pjesnika, a često se i na azulejose koji se nalaze u podzemnoj željeznici ili na javnim zgradama, stavljaju poznati stihovi. Oni su s njom u tijesnoj vezi, jer hrani njihove snove… (Tanja...