Jedno se čini sigurno: umjesto lošeg televizijskog programa, zbilja je počela oponašati obrasce filmova katastrofe ili, točnije, post-apokaliptične fikcije. A ako je to tako, postavlja se pitanje mogu li nam mehanizmi post-apokaliptične fikcije pomoći da bolje shvatimo našu trenutačnu zbilju.

Neki će reći 'pa kako da se mi nosimo s velikanima europskog/svjetskog nakladništva', i donekle su u pravu, ali nitko nam ne brani da pokušamo unutar vlastitih mogućnosti slijediti njihov primjer. Jer, pitanje svih pitanja jest je li Hrvatska spremna na svoje mlade iz vlastitog proračuna investirati za početak barem cca 4,5 milijuna eura godišnje za vaučere koji će se transferirati na cca 30.000...

Pisci imaju sasvim dovoljno prostora za isticati ideološke ili poetičke razlike u svojim npr. časopisima ili na tribinama, no na razgovore u Ministarstvo kulture i medija ili u druge važne institucije trebali bi se naviknuti što je češće moguće odlaziti zajedno, nakon nekih prethodnih međusobnih razgovora i usuglašavanja oko različitih problema ili inicijativa.

Robert Guédiguian i Ivica Prtenjača, svaki u svojem umjetničkom polju, a razmatrat ćemo ih za ovu priliku ponajprije kao autore mediteranskog kruga, kao kvartovske kroničare i apologete proletarijata, predstavljaju samosvojan i vrlo prepoznatljiv poetski mikrokozam. Guédiguian kao filmaš, a Prtenjača – i kad piše prozu – primarno kao pjesnik.

Statistike čitanosti pokazuju da ako već i postoji kritična masa korisnika koji čitaju knjige i srodne publikacije u e-formatu (a što potvrđuje i projekt/platforma BEK), problem malog tržišta, malog jezika i ne prevelikog entuzijazma prema čitanju, povezano i s navikom besplatnog konzumiranja internetskih sadržaja... nisu povoljni kontekst da bi se e-nakladništvo u Hrvatskoj razvilo kao održivi poslovni...