Što očekujemo od književne kritike?
Sjećam se kako sam sredinom 1980-ih prilično intenzivno pisao književne kritike u Studentskom listu, Poletu, Quorumu, Republici... Iako sam pohađao i kolegije iz teorije književnosti, ipak sam više učio od praktičara, čitajući tekstove Antuna Šoljana, Igora Mandića ili Veselka Tenžere koji su teoretiziranje izbjegavali. A onda sam shvatio da se ipak nisam spreman dugoročnije posvetiti kritičarskoj praksi.
Jer, u isto vrijeme otkrivao sam čari rada u Znanstvenoj knjižari na Cvjetnom trgu i intenzivno radio na Omladinskom radiju (Radiju 101), i oba su me iskustva povezala s mnogo širom publikom od one koja čita "klasične" književne kritike.
U knjižari me posebno veselilo slaganje izloga i tematskih pultova s knjigama, a još su mi draži bili razgovori s kupcima, kada imate tek minutu-dvije da nekoga zainteresirate za knjigu.
Radio na kojem sam uređivao emisije o knjigama predstavljao je pak sasvim drugu dimenziju. Dobro se sjećam gostujućih kritičara koji su mislili da će doći u emisiju s nekoliko isprintanih stranica, uvjereni da će ih jednostavno pročitati u eteru. Kod mene im to nije prolazilo. Govorio sam im da zaborave papir i pokušaju u dijalogu s voditeljicom uživo razložiti što misle o knjizi.
Danas često govorimo o književnoj kritici kao da je riječ o jedinstvenom žanru. A nije. Kritika se mijenja ovisno o mediju za koji nastaje, publici kojoj se obraća i svrsi koju želi ostvariti. Tek kada to imamo na umu, možemo smisleno raspravljati o tome što književna kritika jest i što od nje uopće očekujemo.
Kada književni kritičar nije svjestan publike kojoj se obraća, ako svoj glas – ne i svoj sud – ne prilagodi mediju i čitatelju, velika je vjerojatnost da će doći do nesporazuma. Ako bismo danas vrlo grubo razvrstali različite oblike književne kritike, govorili bismo o akademskoj i stručnoj kritici, novinsko-magazinskoj kritici te čitateljskoj kritici na društvenim mrežama.
Njihove funkcije i publika bitno se razlikuju. Za razliku od znanstvenog članka, koji uglavnom ostaje strogo usmjeren na predmet svoje analize, književna kritika u novinama, časopisima ili na književnim portalima dopušta znatno veću autorsku slobodu. Kritičar piše o pojedinoj knjizi, ali preko nje može progovoriti o širim književnim pojavama ili vlastitom čitateljskom iskustvu. Takva makar kratka odmaknuća od predmeta kritike ne slabe kritiku; naprotiv, često joj daju dodatnu interpretativnu vrijednost. Knjiga ostaje u središtu, ali nije jedina tema o kojoj kritika može govoriti.
Književna kritika ne vrednuje samo ono što tekst jest, nego i odnos između onoga što jest i onoga što je mogao postati. Zadaća je kritičara argumentirano procijeniti koliko je autor ostvario vlastitu zamisao i upozoriti na mjesta na kojima djelo pokazuje svoje najveće kvalitete, ali i svoje slabosti.
Cilj književne kritike koja se obraća široj publici jest da i prosječnom čitatelju pomogne razumjeti kako djelo funkcionira i koliko je u tome uspjelo, bez nepotrebnog teoretiziranja. Pri tome kritika ne bi smjela skliznuti ni u prekomjerno prepričavanje radnje ni u impresionističko bilježenje vlastitih dojmova.
Ne mogu prihvatiti tvrdnju da se u književnoj kritici "nikad ne govori što je pisac trebao napisati, nego uvijek i samo o onome što je napisao", jer se time književnoj kritici unaprijed oduzima jedan od njezinih legitimnih zadataka – prosudba o propuštenim mogućnostima djela. Pisac može mnogo toga ostvariti, ali jednako tako može mnogo toga propustiti ostvariti. Može, primjerice, stvoriti zanimljive likove, ali ih ne razviti dovoljno. Može otvoriti složene odnose među njima, a zatim ih ostaviti nedorađenima. Može izabrati žanrovski okvir koji ne nosi težinu vlastite zamisli. Može preopteretiti tekst simbolikom ili, obrnuto, ostaviti motive nedovoljno razrađenima itd. Sve su to legitimni predmeti književne kritike.
Književna kritika ne vrednuje samo ono što tekst jest, nego i odnos između onoga što jest i onoga što je mogao postati. Zadaća je kritičara argumentirano procijeniti koliko je autor ostvario vlastitu zamisao i upozoriti na mjesta na kojima djelo pokazuje svoje najveće kvalitete, ali i svoje slabosti. Reći da bi roman bio uvjerljiviji kao novela ili zbirka povezanih priča nije zahtjev. Time se samo procjenjuje koliko je odabrana forma uspjela ostvariti potencijal autorove zamisli, pa takva kritika nije neprijateljska prema autoru.
Kritičar se mora opirati marketinškim silnicama i vanknjiževnom bildanju autorova lika i djela. A bez obzira na moguću medijsku atraktivnost, trebalo bi izbjegavati "ad hominem" razračunavanje kritičara s autorom, no isto vrijedi i za autore (ili njihove zaštitnike) kada nepovoljna ili nedovoljno afirmativna kritika postane povod za napad na kritičara ili uredništvo medija koje ju je objavilo.
** Ovaj članak je autorova kolumna prvotno objavljena u prilogu za knjigu BestBook tjednika Express.