O književnoj kritici i književnim navijačima
Počet ću s nekoliko kratkih uvodnih teza. Čitanje knjiga nije gledanje nogometa pa se čitatelji knjiga ne bi trebali ponašati kao fanatični nogometni navijači. Književnoj sceni ne treba forsirano stvaranje zvijezda i zvjezdica, nedodirljivih autora/ica, niti "svetih krava" niti "svetih bikova". Naivno rečeno, ali svi bismo trebali više uvažavati tuđe mišljenje, čak i kada se s njim ne slažemo, barem kada javno komentiramo bilo književna djela bilo kritike tih istih djela.
Vjerojatno nije loše da se posljednjih dana "zakuhalo" oko književne kritike Mirka Božića na portalu Moderna vremena, u kojoj on uopće nije "sasjekao" novu knjigu Monike Herceg "Ovdje počinje šuma", ali je ukazao i na neke manjkovosti koje je kao kritičar uočio, pridodao i neka dodatna promišljanja o trendovima u hrvatskoj pa i regionalnoj književosti.
Samo nekoliko dana kasnije pojavila se i kritika koju je napisao Filip Kučeković za portal Kritika HDP koji slično kao i Božić iznosi neke zamjerke, ali i on u osnovi pohvalno piše o knjizi Monike Herceg. Očito ne i dovoljno pohvalno. Valjda bi se književna kritika trebala svesti na mehaničko ispisivanje ofrlje obrazloženih panegirika, usklađenih s medijskom prisutnošću pojedinih autora/ica, no to bi zbilja bio kraj književne kritike, barem onakve kakva nam je potrebna.
Književni kritičar u svojim analizama razmatra strukturu i kompoziciju djela, pripovjedne postupke, jezik i stil, karakterizaciju likova, odnos djela prema književnoj tradiciji, originalnost, kulturni i povijesni kontekst... i od kritičara se očekuje da ocijeni u kolikoj je mjeri autor u tome uspio, pri čemu bi trebao odvojiti osobni ukus od vrijednosnog suda. Mnogima nije jasno da književna kritika ne zahvaća samo tematski sloj nekog djela (u ovom slučaju siromaštvo, socijalnu nepravdu, patrijarhat, obiteljsko nasilje, alkoholizam...), ona ne mjeri samo potresnost sadržaja, količinu patnje, dozu aktivizma... jer književna vrijednost ne proizlazi automatski iz težine teme kojom se djelo bavi.
Ovdje počinje šuma
Pročitao sam Monikinu knjigu. Na mnogim je mjestima vrlo snažna i upečatljiva. "Ovdje počinje šuma" dobra je knjiga, ali nije grandiozno literarno ostvarenje. To što brojni književni fanovi ne mogu podnijeti da njihovi omiljeni autori/ice dobiju ocjenu manje od petice vraća nas u priču o hrvatskom školstvu gdje roditelji mobingiraju nastavnike ako njihovo dijete nije dobilo 5,0 i ukazuje na ozbiljniju društvenu devijaciju, koja se nažalost reflektira i u našem svijetu knjige. Za napisati vrhunski roman (jer ovo djelo "prijavljeno" je baš u tu kategoriju) treba puno vještine, a pisanje poezije i proze u zanatskom smislu nije isto. Doduše, čini se da u suvremenom romanu sve više prevladava logika "anything goes", no nešto se u meni još uvijek opire takvom shvaćanju romana.
Što želim reći? Nakon čitanja knjige nisam se mogao oteti dojmu da bi bilo bolje da je Monika Herceg sklopila kondenziraniju knjigu poetskih kratkih priča, bez viškova i ponavljanja, s većim fokusom na pojedine likove, teme i motive. Knjiga ima velik sadržajni potencijal i jezično je vrlo snažno oblikovana, ali rekao bih da se u ovom trenutku autoričina književnog razvoja našla u pogrešno odabranom formatu romana.
Nažalost, kratka priča i u svijetu a ne samo u nas već duže vrijeme gubi bitku s romanom. Autor koji objavi dvije ili tri zapažene zbirke poezije nerijetko je ubrzo suočen s pitanjem: "Dobro, a kada će roman?" kao da je roman vrhunac književne karijere i umijeća, a ostale forme su tek priprema za njega. Takvo očekivanje proizlazi više iz nametnute tržišne logike nego iz autorove poetike, što je vidljivo i u recentnoj hrvatskoj književnoj produkciji.
Ali i u tome ima iznimaka, npr. kada je prije dvadesetak godina Olja Savičević Ivančević, nakon prvih knjiga poezije, objavila zbirku kratkih priča "Nasmijati psa", bio je to prirodan i uspješan prijelaz u prozu, nakon kojeg su uslijedili i njezini odlični romani.
U komentarima na Božićevu kritiku najnormalnije je reagirala sama Monika Herceg (vjerujem bez fige u džepu) koja mu je napisala da se ne slaže s nekim njegovim tezama, ali da će to raspraviti uz piće. A bilo je svakakvih komentara, od onih histeričnih da je Mirko Božić osoba nedovoljno kompetentna da piše o knjizi Monike Herceg, da ne razumije temu o kojoj piše, da ne razumije elementarnu psihologiju, da je sam loš pisac... pa sve do zlonamjernih insinuacija da su spomenute dvije kritike zapravo "orkestrirana kampanja s kvaziknjiževnih portala sponzoriranih iz Ministarstva kulture". Takve optužbe govore više o onima koji ih iznose nego o književnoj kritici, jer ako se iza svake "nepovoljne" kritike vidi urota, onda više ne raspravljamo o književnosti – tada navijamo.
Eto, to je sve što sam o ovoj temi imao reći.
** Ovo je tekst prenesen bez ikakvih izmjena, onako kako ga je autor objavio 14. srpnja 2026. na svom osobnom Facebook profilu.