Monika Herceg : Ovdje počinje šuma

Monika Herceg: Ovdje počinje šuma

U našem ruralnom žargonu ponegdje ćete čuti frazu „Bog te u šumu okrenuo“, čije je značenje djelomično uronjeno u slavenska vjerovanja iz vremena prije znanosti i medicine. Iz vremena kada je priroda u najneposrednijoj formi imala odgovore na gotovo sva pitanja, pa nas onda natprirodne sile upućuju tamo jer smo im najbliži ondje gdje je ljudska ruka napravila najmanje štete, a noga ostavila najmanje traga. Nažalost, već odavno ne živimo u takvom svijetu i ne postoji nijedan dio planete gdje dosad nismo kročili. Neki su se u međuvremenu popeli na mjesec, a drugima su prsti još uvijek zabodeni u zemlju koju grabljaju, okopavaju i gnjoje. 

Roman Monike Herceg „Ovdje počinje šuma“ (Fraktura, 2026.) decidirano pripada potonjima: na dnu njegova tunela nema svjetla jer u svijetu autoričinih likova nema vode ni struje. Monika Herceg nastavlja istraživati zavičaj kojim se i prije bavila na različite načine. Ovo je najnoviji dio proznog vala koji je svoju poetiku izgradio u sličnim tunelima bez struje – društvenim, lingvističkim ili kulturološkim. To nipošto ne implicira monolitnost izraza jer je ipak riječ o individualnim glasovima oblikovanima vlastitim lokalnim kontekstom, ne samo u Hrvatskoj nego i u ostatku regije. Prije bih rekao da naglašava kako je gotovo sve izvan rubova naših urbanih središta, kao i ovdje, jedna golema, metaforička Banija. Konstatacija kojoj se doista sve teže suprotstaviti.

Ovdje počinje šuma Herceg Monika

Likovni pandan ovoj knjizi mogla bi biti Van Goghova slavna slika Ljudi koji jedu krumpir iz 1885. godine. Prikazuje skupinu iscrpljenih radnika koji, okupljeni oko stola pod slabašnim svjetlom fenjera, jedu svoju skromnu večeru nakon još jednog napornog dana. U slučaju autorice riječ je o mizanscenu kojem ne nedostaje boja s te iste palete tihog očaja. Priča je to o odrastanju jednog nevinog, neiskvarenog djeteta u surovosti ruralnog patrijarhata. Prozni mozaik prepun emotivnih oštrica. Naturalistički beskompromisna, Herceg se odlučila za vrlo ekspresivan pristup intimi i tijelima likova, koja su u prozi mlađe generacije rijetko u takvu fokusu.

Naime, mnoge stranice metaforički zaudaraju na alkohol i tjelesne tekućine, a višekratno se podvlači činjenica da ovdje sve smrdi: zidovi, ljudi, odjeća i namještaj. Takva esencijalno suvišna hipertrofija ne pomaže nam protagoniste doživjeti sirovije i autentičnije jer djeluje upravo suprotno. Reducirani su na precizno osmišljene, ali ograničene funkcije koje im već u startu otežavaju razvoj izvan zadanih uloga. Muški protagonisti većinom su nasilni alkoholičari, a žene žrtve muškaraca ili bijede koja ih unaprijed osuđuje na patnju, testirajući prag njihove boli do posljednjeg udarca.

Srećom, iz toga se rađa emancipacija pa majke svoje kćeri šalju u školu koja im ipak ne može pomoći da budu jednake dječacima. S druge strane, kontinuiranim inzistiranjem na različitim oblicima patnje čitateljska empatija postupno otupljuje, sve dok u potpunosti ne izgubimo interes za sudbinu likova. Ono što je u početku intrigantno s vremenom postaje predvidljivo. No umjesto "Velike bilježnice" Agote Kristof više se osjećaju daleki odbljesci romana "Usta sirota" irskog autora Briana Nolana, još jedne ode siromaštvu. 

Protagonisti poput babe senzibilno su na razini sisavaca, ne samo po pitanju osobne higijene nego verbalno i emotivno, djed komunicira šakama ne samo sa ženom nego i drugima. Dijete je ona kristalno čista okosnica knjige, čije unutarnje oko svu prljavštinu svijeta koje ga okružuje destilira na nadrealne poetske slike koje pokazuju da je Monika Herceg u svom primarnom literarnom habitusu ipak pjesnikinja. Rešetke „kinderbeta“ su čahura u kući koja je i sama po sebi vrsta čahure - njeni stanovnici i stvari se vremenom mijenjaju, ali ona ostaje kao svjedočanstvo gorkih korijena iz kojih je izrastao bogati dječji imaginarij u kojem šuma prerasta u veličanstvenu misteriju koja neprestano balansira između okrutne, opipljive realnosti i nježnosti. Riječ je o motivu koji Moniku Herceg prati još od izlaska njezine prve knjige „Početne koordinate“ i poput filigranske crvene niti provlači se kroz sve što njezin rafinirani instinkt dotakne. Ova stilska konzistentnost garantira ne samo prepoznatljivost nego se odražava i na njen društveni aktivizam izvan literarnog diskursa.

Monika Herceg svjesna je dosega vlastite platforme, kojom upozorava na teme koje je preokupiraju: feminizam, ratove na Bliskom istoku, prava manjina i antifašizam. Rezolutno daje odgovor na vječno pitanje može li književnost biti apolitična. To je, naravno, luksuz koji si većina autora ne može priuštiti jer je najbolja književnost uvijek, manje ili više suptilno, reakcija na vrijeme i prostor u kojem nastaje, a ne puka larpurlartistička, bonvivanska gesta. Prostor koji stvara više povijesti nego što je može podnijeti istodobno rađa književnost širokih krila.

Krajolik u koji je smještena radnja alegorija je njezina vlastitog odrastanja, gdje svakodnevna egzistencijalna bitka ne ostavlja prostora za ono što ljude razlikuje od primata, osim religije i države, koje ih pokušavaju ukrotiti i pripitomiti, no u tome uspijevaju tek rudimentarno i administrativno (poput babe koja se potpisuje otiskom prsta). Ovaj lik na sebi nosi sav monumentalni teret bijede koja, osim ljudskog tijela, neizostavno izjeda i dušu. Možda se zato pripovjedačica toliko često fokusira upravo na pitanje tijela umjesto duha. Tijelo kao stroj, alat i oružje. Oružje kojim se braniš od neprijatelja, onoga u vlastitom krevetu ili daleko od njega. Cijena te snage jesu bol i poniženje koje nanosi vlasniku: baba i ostali ovdje jedva kontroliraju vlastiti mjehur i crijeva, a pripovjedačica nas na to, iz nekog razloga, podsjeća na više mjesta, kao da jednom nije dovoljno šokantno.

Sudeći po svemu čemu smo izloženi u regionalnoj suvremenoj prozi, zapišani madrac teško da će čitatelju iz prve skvrčiti želudac, a kamoli iz drugog ili trećeg pokušaja. Ovo je ujedno i najtanji dio romana jer se iz šamara surove ruralne stvarnosti pretvara u puki shock value kratkog daha, ne samo zato što su njezine rečenice kratke i britke poput žileta.

Opet si se popišala, viče majka na dijete kad se sagne da je izvuče ispod stola. (str. 9)
Kaže djetetu: opet si se popišala, pa je skine i prebaci preko koljena. (str. 69)
Majka pita svaki dan babu je li se opet popišala. (str. 107)

Inkontinencija definitivno nije njihov jedini problem. Porođaj je gotovo košmaran i melodramatičan, ne samo kada baba pomaže kravi da se oteli – prizor kojeg se ne bi postidio ni Hieronymus Bosch. Majke kod Monike Herceg, iako rađaju u hladnom polumraku seoskih potleušica, u trbuhu nose svjetlost novog života kojemu će, barem na početku, biti dopuštena radost i zaštita od mučne roditeljske borbe za komadić kruha. Srećom, prije nego što ih ponovno baci na giljotinu sudbine, autorica prema njima pokazuje i nježnost jer ne mogu pobjeći iz pakla u kojem su zajedno zaglavile. Njezina Banija brod je koji tone bez čamaca za spašavanje. O očekivanjima i pritiscima društva na pojedinca te nametnutoj ulozi u toj neformalnoj hijerarhiji piše jednostavnim, pomalo distanciranim jezikom, bez baroknih ukrasa. To je jezik šume koja ovdje poprima obilježja mitološkoga živog bića.

Osim toga, ona je prostor komunikacije u kojem se susreću nevinost i nevolja te stječe životno iskustvo. Tu se nalaze i njezin mlađi brat te druga djeca iz susjedstva i škole. No ni ondje se ne može pobjeći od šibe; ona pucketa po prstima junaka na sve strane. Odnos prema stvarima poput igračaka, simbola sretnog djetinjstva, povremeno je nasilan, kao odraz ponašanja odraslih oko njih. U maniri kronike radnja se nastavlja kroz rat i poraće te tehnološki napredak, s kojim se starije generacije teško snalaze. Od prve sijalice do prvog televizora i svega ostaloga, svijet se mijenja, ali ljudska priroda ostaje ista.

U pokušaju suočavanja sa svim time djetetu odrasli više odmažu nego pomažu, a vjerski običaji još su jedan društveni jezik koji tek mora naučiti, iskustvo kroz koje su mnogi od nas i sami prošli. To pomaže da se s knjigom donekle poistovjetimo jer je snalaženje na prijelazu između djetinjstva i adolescencije iznimno zbunjujuće iskustvo kada ostanemo bez adekvatnog kompasa. Umjesto njega autorica nudi eskapizam u kojem svjetlom raspiruje tamu, a ljudi i stvari oko nje tek su oblaci na povodcu.

Noću, kad svi spavaju, kuća žvače glasno sjećanja koja su ponijela u dvjema vrećama za krumpir i kutiji od cipela. Učini im se tada da kuća cvili, da se glasaju prozori, da propuštaju jezik mrzlog vjetra. 
 

Ova će knjiga najviše odjeknuti među ljudima čije je primarno stanište asfalt, a Baniju poznaju tek preko ekrana, uglavnom u vrijeme prirodnih katastrofa kakve je relativno nedavno pogodile. Oni koji su kroz slična iskustva prošli mogli bi je doživjeti kao šmirgl-papir na svježoj rani. Nažalost, društveno smo kodirani da s ruba percipiramo uglavnom loše vijesti pa se to ponovilo i u ovom slučaju. Ako sretni ljudi uistinu pišu lošu poeziju, Banija bi morala biti prebogata piscima jer ondje, ako je vjerovati ovom romanu, nema nijednog razloga za sreću. Književni uspjesi Monike Herceg dokaz su da u toj tvrdnji ima istine.

Roman je strukturiran labavo, u maniri impresija, poput svojevrsnog proznog slide showa. To utječe i na sveukupni dojam jer bismo gotovo neke prizore mogli preskočiti, a da to bitno ne promijeni našu percepciju teksta, ponajprije zbog već spomenute hipertrofije koja nas prati do posljednje stranice.

Kako god bilo, ova autorica zakoračila je na novi teren i, ako je suditi po onome što je dosad izašlo iz njezina pera, ovo je tek početak. Ostaje vidjeti hoće li se, i kada, naša suvremena književnost ponovno vratiti na asfalt. Dotad valja uživati u plodovima organske, domaće i neprskane proze koja još uvijek suvereno vlada regionalnim književnim diskursom. Budući da svaki novi naslov taj horizont dodatno širi, možda nam autorica sprema još nešto u sličnom stilskom, narativnom i morfološkom maniru. Ne samo zato što ova šuma možda krije i poneke dobre duhove koji će se nekom drugom prilikom uvući ispod zidova i odnijeti kuću ondje gdje nema šibe, štakora i šamara.

Vrata za sretniji kraj ostala su otškrinuta.

Monika Herceg

Ovdje počinje šuma : Prva kuća

• Fraktura 05/2026.
• 248 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533589565
• Cijena: 22.99 eur
• Kupi knjigu!

'Ovdje počinje šuma' intimna je i nemilosrdna kronika siromaštva, nasilja i egzila — priča o ženama koje trpe, kućama koje nestaju i sjećanjima koja nastavljaju rasti iz pepela. Monika Herceg ispisala je snažan, lirski i potresan roman o odrastanju u sjeni obiteljske i povijesne traume, ali nadasve o jeziku koji se rađa iz stvari, iz tijela i priča naših predaka. Njezine rečenice sijeku poput sjekire, miluju nježno i hrapavo poput konjskog jezika, bole i tješe istovremeno.