Lada Žigo Španić : Ovrha
U svojemu novom romanu "Ovrha", Lada Žigo Španić s jedne se strane bavi temama koje su specifične za njezino književno stvaranje, a s druge koristi i temeljne pripovjedne tehnike kojima se već služila. U tom je smislu "Ovrha" nastavak njezina književnog rada, ali predstavlja i značajan pomak prema novom žanru.
Dosadašnja autoričina djela kao temu su uvijek imala neku društvenu anomaliju, pa se tako u "Ljudima i novinarima" žestoko kritizirao medijski senzacionalizam, u "Babetinama" radikalni feminizam, u "Iscjelitelju" pojava tzv. duhovnih iscjelitelja, a u "Ruletu" cjelokupna poslijeratna zbilja Hrvatske. "Ovrha" ide korak dalje; radi se o romanu koji sasvim jasno pripada distopijskoj književnosti. Kako se na koricama izdanja Hena com naglašava, distopija doslovno znači „loše mjesto“. Žanr koji je idejno postavljen kao opreka utopiji sve se češće javlja kako u modernoj tako i u suvremenoj književnosti, a posebnu je popularnost stekao u spoju s žanrom fantasy, pa tako "Igre gladi" Suzanne Collins postaju svojevrsni fenomen pop-kulture. Iako se distopije događaju u budućnosti, njihova je glavna karakteristika kritika sadašnjeg, postojećeg društva, pa one služe kao svojevrsno upozorenje o onome što bi se moglo dogoditi. I upravo zbog toga, kao i zbog tema njezinih dosadašnjih priča i romana, čini se gotovo očekivanim da upravo Lada Žigo napiše roman u tom žanru.
Nestanak suvremene civilizacije
Ovrha
"Ovrha" se temelji na relativno jednostavnom pitanju: u kolikoj je mjeri suvremeni čovjek postao ovisan o tehnologiji i društvenim medijima te što bi se dogodilo da tehnologije nestane? Kako bi odgovorila na to pitanje, autorica u ovom romanu tu ovisnost dovodi do krajnjih konzekvencija i pokazuje njezine razmjere koristeći se, recimo to tako, obrnutim postupkom. U romanu, naime, cjelokupna tehnologija odjednom postaje nedostupna: gasi se internet, mobiteli više ne rade, nema TV programa, ne funkcioniraju ni klimatizacijski uređaji. Ukratko, svijeta koji poznajemo i u kojem živimo odjednom više nema.
No, potpuni nestanak suvremene civilizacije ne događa se sasvim iznenada; sve počinje ovrhom. Glavna junakinja romana, slikarica Ava koja živi sama nakon razvoda, iznenada dobije službenu ovrhu kojom je obavještavaju da joj je sav novac s računa povučen, ali kako to nije dovoljno da se pokrije njezin dug, ovršit će i njezina djela, slike iz galerije. No, slikarica baš nikakvih dugova nema, pa joj službena obavijest uopće nije jasna. Jasno joj je jedino da joj je u svrhu ovrhe oduzeto gotovo sve što ima, i to zbog duga kojega nema. Iako pokušaji da razgovara s prijateljicama o tome ne uspijevaju zbog problema u funkcioniranju mobitela i interneta, ona uskoro doznaje kako su i drugi dobili slične ovrhe. Njezinim je susjedima, naime, također ovršena cjelokupna imovina zbog nepoznatih dugova. Osim toga, ovrha ima i neočekivane elemente, pa tako jednom mladiću prijete da će mu oduzeti psa, a jednom od susjeda njegovu suprugu.
Da bi pokušala shvatiti o čemu je riječ, slikarica odlučuje otići u Građanski centar za reklamaciju i tražiti objašnjenje. To, međutim, nije nimalo jednostavno: ne voze ni automobili ni javni prijevoz, a na ulicama više nema ljudi koje bi se moglo upitati za smjer. Bez tehnologije, ljudi se više ne uspijevaju snaći ni u prostoru ni u vremenu te počinju ludjeti.
Situacija u kojoj se ljudi nađu kad je „sve isključeno“ pripovjedno je uspjelo izvedena i predstavlja vjerojatno najbolji aspekt ovog romana. Autorica uspijeva dočarati dojam potpune izgubljenosti čovjeka u opisima Avinih praznih dana, koje broji samo po izmjeni dana i noći. „Samoj sebi klizim iz ruku“, kaže slikarica o svijetu koji više ne prepoznaje. Osim toga, ona ne uspijeva ni pisati dnevnik jer „ne vidim uzroke i posljedice, kako ću onda uobličiti tekst“. Ta je njezina naizgled usputna opaska iznimno važna za interpretaciju djela. Ako je svijet lišen uzročno-posljedičnih veza, on je lišen i smisla, pa ga se i ne može shvatiti. Pritom tekst – bilo dnevnik, bilo književno djelo – uvijek ima smisao i može pronaći smisao tamo gdje se on inače ne vidi.
Tako bi se vjerojatno trebalo tumačiti i čitavu "Ovrhu": ona pripovijeda o besmislenu svijetu, ali na smislen način. U povijesti književnosti postojali su pokušaji da se napiše tekst koji se ne temelji na smislenim vezama i tako ocrta besmislenost, no takav princip u književnosti – ako je dosljedno proveden – ostaje na razini eksperimenta, poput Robbe-Grilletova "La Gomme" ili dadističkih „zafrkancija“. To Lada Žigo vrlo dobro zna: besmislenost ljudskog života i svijeta ne može se opisati nekakvim besmislenim tekstom. Time je zadatak pisanja distopije još teži, jer smisleno treba opisati besmisao.
Da bi to postigla, Ovrha se pripovjedno oslanja na širok intertekst. S jedne strane, „gašenje“ svake tehnologije i ovrhe, koje su u romanu djelo tajanstvene Vlade koja s građanima komunicira putem izjava, podsjećaju na jedno od ključnih djela distopijske književnosti, Orwellovu "1984". Dok se u Orwellovu djelu opisuje mučno „slamanje“ glavnih likova, u romanu Lade Žigo Ava se pokušava oduprijeti praznini. A to joj, barem djelomice, uspijeva i zbog mogućnosti da opiše situaciju u kojoj se našla, iako to čini posredno, pozivajući se na Kafkina djela. Tako upravo Kafka postaje drugo glavno intertekstualno polje, na temelju kojega treba razumjeti "Ovrhu".
No, "Dvorac" i "Proces" za ovaj su roman, da tako kažem, dvostruko važni. S jedne strane, sama Ava svoje pokušaje da dođe do tajanstvenog Centra za reklamaciju opisuje kao pokušaje da čovjek uđe u dvorac u istoimenom Kafkinu romanu. Ona prazninu u kojoj se našla ne uspijeva opisati izravno, u prvom licu, nego prvenstveno pozivajući se na Kafku. Drugi Kafkin roman, "Proces", možda je još važniji, iako se Ava na njega izravno ne referira. Na razini fabule, u romanu Lade Žigo protiv Ave vodi se proces ovrhe, koji ona ne razumije, kao što ne zna ni o kakvom se dugu uopće radi, tko proces vodi i tko šalje ovrhe. Sve to kao da ponavlja temeljne elemente priče o Josefu K., pa bi se i čitava "Ovrha" mogla shvatiti kao svojevrsna parafraza Kafkina romana.
Ipak, "Ovrha" nije u cijelosti kafkijansko djelo; u njoj se vladavina praznine suprotstavlja prijašnjim, a možda i nekim budućim vremenima. A to je možda i glavni problem romana koji pokušava obuhvatiti vrlo različite događaje, što onda stvara probleme u kompoziciji i cjelovitosti djela. Kafkina su djela iznimno dojmljiva, između ostalog, zbog konciznosti besmislene radnje, a fabula koja prati Avu drukčija je.
Opis vremena u kojem je „sve isključeno“, u kojem je zavladala praznina, čini glavni dio "Ovrhe", ali se roman bavi i drugim vremenima. Tome je posvećeno mnogo manje teksta romana, ali ti su dijelovi vrlo važni. Pripovjedno „prebacivanje“ u drugo vrijeme izvedeno je na dva načina. Prvi čine Avina sjećanja na djetinjstvo, a drugi njezin dnevnik. Pritom su upravo sjećanja na djetinjstvo pravi kontrast zbivanjima u sadašnjosti romana: slikarica je, naime, bila dijete u doba prije digitalnog. Baka i djed te njihov vrt ne funkcioniraju samo kao protuteža svijetu koji je tehnologija u potpunosti pokorila, nego i kao svojevrsni model pravog ljudskog života u svijetu po mjeri čovjeka. Može se to shvatiti i kao šira metafora: u „djetinjstvu“ samog čovječanstva ljudi su živjeli život koji se može opisati kao ljudski. Tehnologija pripada „zrelosti“ čovječanstva, no ljudi se nisu znali nositi s tom promjenom, pa se ne znaju nositi ni sa svijetom u kojem im je tehnologija oduzeta.
Upitan optimizam
Iako dobro zamišljena, ključna tekstualna metafora odnosa između doba prije i poslije tehnologije u tekstu ne funkcionira u potpunosti. Problem je, naime, u samom opisu djetinjstva. On je, doduše, pripovjedno dojmljiv i predstavlja dostojnu protutežu praznini svijeta u kojem se Ava našla kad tehnologije više nema. No, djetinjstvo kao savršeno, čarobno razdoblje provedeno kod bake i djeda – to je već mnogo puta opisano, ispripovijedano i viđeno, pa se sve doima pomalo izlizano. Zato i sama metafora slabi. Osim toga, djetinjstvo je često bajkovito zato što ga proživljava dijete, a ne zato što bi doista bilo bajkovito, ne zato što bi svijet doista bio lijep. Taj se element metafore doima kao donekle pogrešno postavljen; sama se Ava promijenila, odrasla je, što je utjecalo na njezin doživljaj svijeta. U tom smislu opreka između nedigitalnog i postdigitalnog doba zapravo gubi na snazi, što onda i same temelje romana čini nestabilnim.
Digitalno doba u kojem vlada tehnologija – dakle, naša svakodnevica – opisano je u Avinu dnevniku. On je ispripovijedan u dijelovima teksta koji se nadnevcima jasno razlikuju od osnovne pripovjedne linije. U njemu slikarica piše o prijateljstvima, o svojem braku, o ljubavi i razočaranju te konačnom razvodu, ali zapisuje i neka zapažanja o svijetu. Tako njezin zapis od 25. siječnja završava pitanjem: „Kako bi izgledao naš život bez tehnologije?“ A to je onda izravna poveznica s ostatkom romana, koji se bavi upravo time. No Avino pripovijedanje o propalom braku predstavlja i uvod u mogućnost drukčije veze među ljudima, kakvu će Ava upoznati na neočekivanim mjestima.
Iako je "Ovrha" u cjelini mračan i mučan roman, njegov kraj sugerira mogućnost ljudskog života. Neke od najpoznatijih distopija završavaju neobičnim obratima i pojavom nade, poput "Farenheita 451" Rayja Bradburyja. Svjetlo na kraju tunela koje se javlja u takvim romanima uvjerljivo je samo ako je izvedeno iz same situacije djela i predstavlja originalno rješenje, kao što je to u spomenutom romanu o paljenju knjiga. Završetak "Ovrhe" je optimističan, ali sličan izlaz iz nemogućeg stanja već je mnogo puta opisan, i to mnogo prije pojave moderne distopije. To ne bi nužno bio problem da sve skupa ne djeluje neuvjerljivo u odnosu na ono što se u romanu zbivalo, da se ne dobiva dojam da je kraj „naklemljen“. Stoga optimizam na kraju postaje upitan.
"Ovrha" je vrlo ambiciozno zamišljen roman koji progovara o ključnom odnosu u suvremeno doba: o odnosu tehnologije i čovjeka. No, čini se da je njegov tematski zahvat preširok, što mjestimice rezultira neujednačenošću. Na kraju romana čitatelj ostaje s pomiješanim dojmovima: s jedne strane, ambicioznost zamisli i aktualnost otvorenih pitanja predstavljaju njegove nesumnjive kvalitete, dok s druge neujednačenost izvedbe ponegdje umanjuje pripovjednu uvjerljivost i književnu snagu romana.
Ovrha
- Hena com 07/2026.
- 232 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532595895
- Cijena: 21.90 eur
- Kupi knjigu!
Distopija doslovno znači 'loše mjesto', a kao nepoželjna budućnost, obilježena 'tihom okupacijom' društva i tehnološkim otuđenjem, svojim većim ili manjim odmakom od utopije (savršenog društva) uvijek se u književnosti smatra kritikom (satirom) sadašnjosti, koja upozorava na opasnosti aktualnih društvenih kretanja. Radnja distopijskog romana 'Ovrha' Lade Žigo Španić odvija se u dehumaniziranom svijetu u kojem vladaju prigušeni totalitarizam i kontrola djelovanja i mišljenja, a gubitak individualnosti vodi prema duhovnoj pustoši.