Lada Žigo : Ljudi i novinari

Održava se
01.01.1901.

Prozni prvijenac Lade Žigo (1970), dugogodišnje novinarke kulturnih redakcija koja povremeno iskoračuje u književnu kritiku, esejistiku i prozu («Večernjakov» natječaj za kratku priču), više je nego eksplicitan produkt fenomena novinar-pisac što smo ga detektirali proteklih godine, jer tematizira upravo - novinarstvo. Točnije, tri duže priče koje su ukoričene u knjigu svojevrstan su autoričin obračun sa senzacionalizmom protiv kojeg kao da ponestaju sredstva za borbu, pa je Žigo odlučila pucati sa zadnje linije obrane, literature.

Priče u kojima neskriveno ulazi u kritiziranje nastanka novinske senzacije koja počiva na neprovjerenim činjenicama i brzini reagiranja, novinske kritike, te novinske reportaže koja služi sitnim ciljevima lokalnih političkih moćnika, otpočetka imaju zacrtanu ideju zbog koje se posegnulo za književnim sredstvima borbe. A ona je prije svega raskrinkavanje funkcioniranja medijskih mehanizama u kojima pojedinac-novinar i njegov vlastiti unutarnji glas unaprijed gube bitku sa zahtjevima tržišta, vremena i kolopleta kojekakvih korupcija, koje autorica, kao «čovjek iznutra», vjerojatno i sama dobro poznaje. Ukratko, kako i naslov kaže, Žigo povlači oštru crtu između ljudi i novinara, po principu - danas možeš biti ili jedno ili drugo.

U prvoj će priči, tako, tematizirati situaciju u kojoj novinarka, ne stigavši poslušati intuiciju, starca koji brine o bolesnoj unuci optužuje za pedofiliju. U drugoj će problematizirati novinsku kritiku koja u jednom trenutku od mladog performera stvara zvijezdu bez pravog pokrića, nakon čega slijede negativne kritike drugog kritičko-ideološkog klana, te zaborav i jurnjava za novim zvijezdama i trendovima. U trećoj će mladog novinara uvući u prostor prevara lokalnih političkih moćnika u malom dalmatinskom mjestu u kojem su se, navodno, pojavili duhovi.

Već od uvodnih rečenica prve priče vidljivo je kako se Žigo odlučuje na pripovijedanje koje se izričito opire trenutnim proznim trendovima, pa inzistira na tome da oni dijelovi u kojima se javlja unutarnji glas pripovjedačice djeluju poetski, «književno» i pomalo starinski. Upravo su to dijelovi u kojima priče, koje čak i imaju dobar početni zamašnjak teme, zapinju i prejako počinju ostavljati dojam kako je autorici silno stalo «pisati kako dobri pisci pišu», ali joj za to mnogo toga – prije svega stila i umijeća - ipak nedostaje. «Magloviti prizori grada» i «zarobljenost u uvijek istoj slici», nakon koje se aterira u okruženje novinske redakcije, pozivanje na dušu koja joj «nije dala dalje», ukazanje «Božjeg lica», povremene upotrebe aorista i sl. u pričama djeluju kao nakaradno, povremeno i diletantsko pisanje uratka koji bi trebao ukazati na autoričin dobar ukus i suprotstavljanje ne samo novinskim, nego i nekim drugim trendovima.

Slično je i s uvođenjem prilično potrošenog motiva drevnih svitaka, uročnih pločica, koje pronalazi mladi novinar iz treće priče ili pak «paralelizmom» s Balzacovom pripovijesti u drugoj, koja završava stapanjem dviju priča, one Balzacove i ove Lade Žigo. Tu već stvari djeluju i pomalo pretenciozno, a sve to na uštrb pripovijedanja koje je zarobljeno funkcijom koju mu je pripovjedačica unaprijed namijenila.

Razgranate priče s povremeno napetim i intrigantnim preokretima ostaju tek sredstvo borbe kojom autorica želi pokazati kako je kritična prema devijacijama novinarstva i kako cijeni klasike i književnu tradiciju, pa ne podliježe modama. Kako književnost ipak nije prostor za samooglašavanje, reći nam je kako su se «Ljudi i novinari» precizno detektirali problem i medijsko stanje duha, ali se kasnije izgubili u odašiljanju poruka koje su komadić po komadić pojele priču.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )