Stefan Zweig : Ljubav Erike Ewald

U novije vrijeme ponovno se kod nas prevode knjige austrijskog pisca Stefana Zweiga (1881. – 1942.), autora čije je djelo ostavilo poseban trag u književnoj i intelektualnoj baštini Evrope, iz perioda prve polovine dvadesetog stoljeća. Tankoćutan i uman, kritičan i prodoran, sa širokim i otvorenim pogledima kozmopolita, kao i jednako takvim interesima i znanjima erudita, Zweiga i danas, naročito s nekim njegovim djelima, možemo doživjeti kao izvanrednog seizmologa evropskog građanskog društva i humanističkog svijeta, posebno onog iz perioda prelaska iz 19. u 20. stoljeće – iz vremena Prvog, i početaka Drugog svjetskog rata – vremena koje je oslikalo tragičnu povijest prošloga stoljeća.
 
U kratkom vremenskom i životnom periodu Zweig je – rođen u bogatoj židovsko austrijskoj obitelji u Beču, gdje se je i školovao, od rana gajeći interese za umjetnost, književnost, glazbu, povijest, slikarstvo i drugo, svjedočio – kako i sam piše u svojim čuvenim memoarskim zapisima „Jučerašnji svijet“ – koje je dovršio 1942. godine, u Brazilu, posljednjoj državi svoga progonstva – svjedočio rastu i širenju velikih masovnih ideologija – fašizma u Italiji, nacionalsocijalizma u Njemačkoj, boljševizma u Rusiji, a prije svega „onoj iskonskoj kugi koja je zatrovala srž europske kulture: nacionalizmu“.

Kao pisac, Stefan Zweig uživao je tijekom svoga života veliku slavu u mnogim zemljama svijeta – mnoge je zemlje, kao dijete imućnih bečkih industrijalaca, proputovao, da bi na koncu završio kao još jedna od žrtava nacionalizama i ratnih barbarstava – onih duhom i teškom životnom situacijom slomljenih pojedinaca čije je ime bilo sinonim za kulturu, razumijevanje i uvažavanje modernih, disparatnih, suvremenih i inovativnih silnica u svijetu – onih koji su dugo pružali dostojanstven otpor, prije svega u vidu aktivnog djelovanja kroz vlastiti poziv.

U smislu jedne takve opće i pozitivne simbolike, pa kroz nju i djelovanja na društvenu svijest, vidi se danas opetovani interes domaćih nakladnika za djelo ovoga autora (nedavno je također izdavač Petrine knjige objavio prijevod dvaju Zweigovih pripovijetki – „Pismo nepoznate žene“ i „Marija“, prije toga također i „Novelu o šahu“, dok je kod Disputa objavljena izvanredna Zweigova biografska studija, posvećena značaju i važnosti, proboju pionirskog rada Sigmunda Freuda). 

Uz značaj onovremenih utjecaja psihoanalitičkih Freudovih učenja, ili pak filozofija, primjerice Friedricha Nietzschea, mladoga Stefana Zweiga, koji je već za rane životne dobi počeo pisati poeziju, naročito je opčinilo impresionističko djelo Huga von Hofmannsthala, pisca čije djelo bogatog lirskog kolorita odražava aristokratsko bečki fin de siécle – posljednji estetski sjaj Austro-Ugarske Monarhije, uoči njena sloma. 

Na umjetničko oblikovanje Stefana Zweiga, koji je budno pratio tokove moderne poezije i drugih umjetničkih izraza u Europi svoga vremena, ali i šire, utjecalo je i djelo Rainera Marije Rilkea. Obojica austrijski književnici, dijelom i Zweigovi suvremenici, iz vremena kada se Beč, kao prijestolnica Austro-Ugarske, s pravom smatrao jednom od najvažnijih umjetničkih metropola svijeta – uz tadašnji Pariz. I danas se drže važnim ishodišnim okosnicama Zweigova umjetničkog rada.

Stefan Zweig, Arquivo Nacional

Ljubav Erike Ewald Zweig Stefan

Danas djelo Stefana Zweiga, s odmakom od gotovo stoljeća od svojih početaka, najpotpunije pokazuje vrhunce svojih kvaliteta u impresivnom biografskom dijelu opusa, u čijoj sjeni i dalje ostaju njegova novelistika, romani i drame. No spomenute se umjetničke značajke daju prepoznati i u maloj knjizi koja sadrži četiri Zweigove pripovijetke, a koja je trenutno, zahvaljujući izdavaču Neolit iz Koprivnice i prevoditeljici Branki Grubić, također pred nama. 

Pripovijetka koja je u novije doba pomalo zanemarena literarna forma, prvih je desetljeća dvadesetog stoljeća, kao i pod konac devetnaestog, uživala znatan ugled, kao jedna vrst literarnog prostora duljinom znatno manjeg od romana, pa time i pristupačnijeg publici, a unutar kojega do izraza u kratkom vremenu čitateljske pažnje mogu doći vrsnoća i nijansiranost jezika, odnosno stila, specifičnosti psiholoških fraza izraza, tematska originalnost, nenadani preokreti u tijeku pripovijedanja…

Upravo ova obilježja prepoznaju se i u pripovijetkama okupljenim u knjizi nazvanoj „Ljubav Erike Ewald“, prema istoimenoj, prvoj pripovijetci, kao i u onima koje slijede nakon nje – „Zvijezda iznad šume“, „Hodočašće“ i „Čuda života“. 

Najsuptilnija, ujedno i prva pripovijest, „Ljubav Erike Ewald“, ostavlja i najtrajniji utisak – pisac se u njoj bavi potisnutom seksualnom žudnjom mladih i čednih Bečanki – ali i djevojaka iz šireg društvenog kruga – koje su svoju, ne samo erotsku nego i životnu sreću, često žrtvovale lažnom, ali itekako djelatnom i uspješnom moralu ondašnjeg vremena, oblikovanom prema strogim i veoma kontroliranim (osobito za pripadnice ljepšeg spola) uzusima viktorijanskim, gdje je društveni nadzor erotskih dimenzija života, u kojima se slutila opijatna moć čovjekova anarhističkog, prevratničkog uzleta, prožeo sve sfere postojanja. 

Ovo je, općenito, jedna od dominantnijih životnih, opsesivnih tema Zweigovih, a pripovijetka naročito svjedoči o vrsnoći i suptilnosti autorova uživljavanja u duboke, tanane svjetove skrivenih nutarnjih, ljubavnih osjećanja mlade djevojke, koja, kako kaže pisac „strahuje od nepoznatog – bila je to lijepa slabost nježne i plašljive duše koja se boji života i njegove okrutne ružnoće“, ili – „Jer postoje prirode u kojima sve važne tajne što potresaju dušu udaraju i u muklu žicu skrivene boli i teške melankolije, a njihovi su zvuci tako glasni i prodorni da se u njima nesebično gube sva ostala raspoloženja….“.

Tematizirajući mušku i žensku ljubav i požudu autor se pokazuje i kao promišljen analitičar ove i drugih tema srodnih ovoj – ljubav Erike Ewald biva iznevjerena, ona doživljava prvo, veliko ljubavno razočaranje, na kojemu će (introvertna, impresionističkim, nježnim nijansama i koloritima osjenčana Erika) graditi svoje daljnje životne perspektive…
 
I naredna, kraća pripovijest u knjizi, „Zvijezda iznad šume“, bavi se temom ljubavne žudnje, opsesivne zaljubljenosti koju mladi hotelski poslužitelj, takozvani „nevidljivi“, običan čovjek, gaji naspram velike i zadivljujuće lijepe poljske grofice, i koji si na vijest o grofičinu nenadanu povratku u Poljsku u strastvenoj i romantičnoj gesti lišavanja oduzima život, dok grofica u času odlaska tog neznanca, ne znajući niti za njega, niti za njegovu žudnju, kao niti za njegov tragičan svršetak, ipak nešto loše i teško predosjeti, i potom na nebu čeznutljivo i s udivljenjem zapazi blistavu zvijezdu…

Romantičarskim ozračjem obojana je i sljedeća, kratka priča „Hodočasnik“, o mladiću koji se upućuje na hodočašće, tražeći Spasitelja. Teme vjere, udjela čuda u ljudskom životu, traganja za božanskim nadahnućem, kao i teme umjetničkog stvaranja te, ponovno, čistoće i uzvišenosti osobite, duhom neokrnjene žene, prisutne su i u posljednjoj pripovijesti u knjizi – „Čuda života“ – koja govori o starome slikaru i njegovu mladom ženskom modelu, neobične, židovske sudbine. 

Ponešto se od simbolike ovih pripovijesti zacijelo može tumačiti i društvenim, političkim okvirom vremena u kojemu su nastale, autorskom intencijom da se iskaže i određena angažiranost, no bez obzira na to, te priče danas djeluju pomalo starinski, otrcano, i daleko su od bogatstva višeslojnosti kakvo zahtjeva literatura koja bi se trebala – snagom svoje oslobođenosti – ogledati u svim vremenima. 

Dapače, kod ovih pripovijesti i novela – a to je gotovo standardan dojam kada je riječ o pripovjednom djelu ovoga pisca – stječe se dojam kako svoju onodobnu slavu dobrim dijelom duguju pogodovanju modama i ukusu, očekivanjima tadašnjih, možda nešto skromnijih po zahtjevnosti, čitatelja, još uvijek skrojenih prema demodé obrascima, zaostatcima i repovima impresionizma i romantizma. No dok su neki čuveni baštinici takvih stilskih nadahnuća ostvarili djela koja premašuju okvir trenutka, ili dekada u kojima su nastala, Zweigove pripovijesti ne posjeduju takvu snagu ili ingenioznost. 

Ipak, čitamo ove pomalo jednoslojne ili naivno ispripovijedane pripovijesti, nipošto ne bez određenog estetskog, kao i spoznajnog zadovoljstva – no s budnom sviješću o tome kako su to proze pisane onako kako se to tada pisalo, odnosno kako je tadašnja publika očito voljela čitati ovako oblikovana književna djela. Znamo, međutim, da je bilo pisaca – uzmimo primjer Čehovljeva novelističkog i dramskog djela – koji su savršeno umjeli osjetiti i u svom pisanju prožeti duh vremena, a istodobno ga modernošću izraza nadrasti. Slično vrijedi i za golemi niz takvih primjera u slikarstvu, glazbi i drugim umjetnostima, promatranima kroz različite vremenske periode.

Zweigova je iznimna nadarenost, međutim, ležala na drugom području – bio je, još od malena, opčinjen djelima i sudbinama, biografijama takozvanih „velikih ljudi“, zbog čega je došao u posjed brojnih originalnih rukopisa, notnih zapisa, dokumenata, umjetničkih slika… raznih umjetnika i povijesnih ličnosti, od Napoleona preko Goethea ili Balzaca i Nietzschea, pa do Bacha, Mozarta ili Händla. Sve se to pretočilo u skladan i vrhunski napisan niz biografskih djela koja se, za razliku od novelistike i drugih njegovih literarnih radova, odlikuju daleko snažnijim nadahnućem i motivacijom, kao i prodornošću i snagom izraza što sa zadivljujućom lakoćom nadilazi vrijeme.

Stefan Zweig

Ljubav Erike Ewald : I druge priče

• Prijevod: Branka Grubić
• Neolit 08/2025.
• 184 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789538563089
• Cijena: 22.90 eur
• Kupi knjigu!

'Ljubav Erike Ewald', objavljena 1904. godine zajedno s novelama 'Zvijezda iznad šume', 'Pohod' i 'Čuda života', dio je ranog opusa austrijskog književnika Stefana Zweiga koji je na vrhuncu karijere, između 1920. i 1930. godine, bio jedan od najprevođenijih autora na svijetu. Ovo je nezaobilazno djelo za čitatelje koje zanima psihološko umijeće pripovijedanja i istraživanje emocionalnih tema, a Zweigov stil i bezvremenska pitanja o ljubavi i gubitku potiču na razmišljanje o krhkoj prirodi ljudske duše.