Ivana Bodrožić : Fikcija
Dosadašnji, pretežno pozitivni prikazi zbirke kratkih proza Ivane Bodrožić "Fikcija" (u rasponu od precizno komponiranih priča do proznih refleksija, kako za Novosti primjećuje Katarina Luketić), neizostavno ukazuju na njezin angažirani aspekt čiji nadasve didaktički značaj ni ovo čitanje neće dovesti pod znak pitanja. To što bi ponekom muškom čitaocu mogli dosaditi susreti s naslovima koji upućuju na malignost djelatnog patrijarhata, nipošto ne znači da je posrijedi senzacionalistička hiperbolizacija stvarnosti motivirana tržišnim razlozima (istraživaja pokazuju da žene više čitaju od muškaraca).
Ukratko, sve o čemu Ivana Bodrožić piše u „Fikciji“ (za koju nećemo odveć pogriješiti ako je prekrstimo u „Autofikciju“) u osnovi jest tako: žene u Hrvatskoj (i šire), usprkos zakonskoj regulativi, nisu posve ravnopravne muškarcima (iznimke dakako potvrđuju pravilo), slabije su plaćene za isti obavljeni posao, izloženije su stereotipovima, manje zastupljene u politici, te su kudikamo češće žrtve porodičnog i drugih oblika nasilja. Od „Vagininih monologa“ američke spisateljice V (tada Eve Ensler), premda je prošlo gotovo trideset godina, stvari su se po pitanju praktične rodne (ne)ravnopravnosti možda mijenjale, no sasvim sigurno ne u mjeri koju bismo mogli ocijeniti kao nedvojbeno zadovoljavajuću, osobito ne u konzervativnijim sredinama među kakve, ratifikaciji Istanbulske konvencije usprkos, spada i Hrvatska.
Zanemarimo li za trenutak statistiku, koju je jedan bard domaćeg sportskog novinarstva (nećemo ga imenovati) u posve seksističkoj maniri usporedio s bikinijem (umjesto primjerice s ono malo kose što ima na glavi), dovoljno je skrenuti pažnju na komentare koji se učestalo pojavljuju na društvenim mrežama, naročito kada su politika i sport u pitanju. Potonje možemo potkrijepiti „slučajem“ Tihane Nemčić Bojić, nogometne analitičarke koja je, valjda komentirajući „mušku stvar“, na društvenim mrežama bivala izložena salvi seksističkih uvreda – jer, eto, rodna je supremacija očito i intelektualna, a nabijanje ovčjeg mjehura po livadi aktivnost čije promatranje podrazumijeva superioran intelekt.
Sve o čemu Ivana Bodrožić piše u „Fikciji“ (za koju nećemo odveć pogriješiti ako je prekrstimo u „Autofikciju“) u osnovi jest tako: žene u Hrvatskoj (i šire), usprkos zakonskoj regulativi, nisu posve ravnopravne muškarcima (iznimke dakako potvrđuju pravilo), slabije su plaćene za isti obavljeni posao, izloženije su stereotipovima, manje zastupljene u politici, te su kudikamo češće žrtve porodičnog i drugih oblika nasilja.
Bilo kako bilo, dok je god patrijarhat postojan, promašeno je govoriti o kritici patrijarhata kao komunikacijskoj zalihosti. U tom smislu, kao uostalom i zbog upućivanja na perverznu i perpetuirajuću eksploataciju ratne traume (čemu, dojam je, iz godine u godinu svjedočimo u sve većoj mjeri), autoričino je novo djelo činjenica vrijedna pažnje.
Doduše, disperzija tema kojima je autorica okupirana (od ekologije do iskazane brige za Ukrajinu) može se po konačnu ocjenu djela ispostaviti kao otežavajuća okolnost, tim više što „ekološka“ literatura posljednjih godina bilježi vrlo vrijedne trenutke: dovoljno je, unutar recentnog vremenskog okvira, prisjetiti se sjajnih romana finske spisateljice Johanne Sinisalo i švedskog spisatelja Jensa Liljestranda, a od nešto ranijih naslova i distopijskog remek-djela barda američke književnosti Cormaca McCarthyja. Nitko od njih u potonjim slučajevima nije gubio tematski fokus, čak ni Liljestrand čiji su roman, pored ostalog, obilježile digresije o tenisu.
Fikcija
Potreba za istovremenom okupiranošću dvjema egzistencijalno vitalnim nad-temama (koje uslijed globalnog jačanja konzervativizma pretendiraju postati ne-teme) tako nas navodi na utisak da je s dijelom priča (ili proznih refleksija) požureno, budući da moguću angažiranu kompatibilnost teško slijedi ona literarno opravdana. Prosede temeljen na tematsko-motivskoj interferenciji društvene recepcije rodnih relacija i iskustva poraća s produljenim djelovanjem, naime, djeluje posve logično (doduše, i posve očekivano), pa se tako tekstovi kao „Kad čujem Vukovar“ ili „Srbin“ nalaze u kompatibilnom odnosu s tekstovima kao što su „Outdoor fitness“, „Vikendica“ ili „Vremenska crta“; civilizacijska inverzija – koju iz tradicijske perspektive promatramo kao očuvanje vrijednosti – u napose rečenim prozama potvrđuje ili dijagnosticira uzroke stanja koje se čini nepromjenjivim.
Rat je, baš kao i nogomet, u ovdje ilustriranim okvirima muška stvar onda kada polazimo od pitanja herojstva: zato nam medijski narativ jest obilježen čestim spomenom bilo ratnih, bilo heroja koji zabijaju golove. Među heroine, prije svih, društvo uz prešutni konsenzus ubraja majke koje su rodile heroje, vojnike i nogometaše, a rijetki spomeni ovdašnjih amazonskih ratnica teško da mogu nauditi monolitnosti domaćeg, rodno uvjetovanog udžbeničkog heroizma o kakvom se ne prestaju pisati loše knjige i snimati loši filmovi. Utoliko je šteta, neovisno o egzistencijalno presudnom značaju ekološkog pitanja (osobito razmotrenog u viber-priči naslovljenoj „Na balkonu“), što je rečenom tematsko-motivskom disperzijom počinjen propust koji, međutim, teško da će nauditi daljnjoj medijskoj recepciji (da ne kažem reklami) zbirke. Tako Bojana Mrvoš „proročanski“ piše kako ne treba zaboraviti na zid patrijarhalnih normi koji istinitoj fikciji ovih priča prijeti da će ih osporiti. Ostaje nejasno misli li se pod tim i na svaku suzdržanost od izraza potpunog oduševljenja knjigom koja je, estetički gledano, daleko od do sada ponajboljih spisateljskih trenutaka autorice čijem daljnjem pisanju, naime, prijeti sasvim drugo – potpuna iscrpljenost rudnika autofikcije.
Naslovni trik, kao uostalom i književnoteorijsko iskustvo, teško da mogu navesti na zaključak kako ova knjiga dobrim dijelom ne nastavlja crpiti iz autoričine biografije, što neminovno vodi u repetitivnost uočljivu na nivou dosadašnjeg opusa, samim tim prijeteći čitalačkim zamorom. Pod fikciju je doista moguće podvesti stvarne osobe, stvarna mjesta i stvarne događaje – moć je simulakruma neizmjerna i k tome reverzibilna (čega smo najzad svjedoci živeći naše odavno artificijelno, no ništa manje maligno poraće). To ipak ne znači da nam interpretativnoj centrifugi podvrgnuta poznata materija neće dosaditi, pa i početi ići na živce. Jednako kao što će se naći i „likovi“ kojima njihovo smještanje u pričom zadani kontekst, blago rečeno, neće najbolje sjesti, kao što je onomad slučaj bio s romanom koji je izazvao reakcije „prozvanih“, među kojima, gle čuda, i jedne nagrađivane spisateljice.
Da se ne lažemo, svi mi, pedantniji ljubitelji literature, rado se pozivamo i na Rolanda Barthesa i na Jeana Baudrillarda, sve dok u kaljuži autorove smrti i simulakruma, dakako kao fikciju, ne ugledamo odraz vlastita lica. Tog trenutka k vragu šaljemo i teoriju književnosti i sve predmete teorije, ne štedeći bijesa njihove samozadovoljne počinioce koji ne mare za „konkretne“ posljedice autorskih postupaka. Šalu na stranu, budući da dosadašnja kritika Bodrožić u ovoj knjizi ne odriče humor (koji je, pošteno govoreći, teško uočljiv), nisam posve siguran je li etički, sve ako i jest literarno opravdano, prepričati „događanje“ s Facebooka („Na zidu“) koje je završilo pokušajem samoubojstva (šire čitateljstvo, srećom, neće znati o komu je i o čemu riječ). A ako bismo, tome nasuprot, i govorili o humoru, tada to ne bi bio humor kao alat za literarni obračun s patrijarhatom, već cinizam kojim pripovjedačica pri kraju zbirke u principu posve zasluženo ismijava (ne)opravdane pohvale na račun spisateljičine fikcije koja to i jest i nije („O čemu govorimo kada govorimo“).
Pod fikciju je doista moguće podvesti stvarne osobe, stvarna mjesta i stvarne događaje – moć je simulakruma neizmjerna i k tome reverzibilna (čega smo najzad svjedoci živeći naše odavno artificijelno, no ništa manje maligno poraće). To ipak ne znači da nam interpretativnoj centrifugi podvrgnuta poznata materija neće dosaditi, pa i početi ići na živce.
U osnovi taj je „štos“ jedan od upečatljivijih trenutaka zbirke, svakako pomno promišljeniji od spomena „ishlapjelog književnog kritičara“ u uvodnim stranicama, jer ishlapjelost književnih kritičara, čak i onih ne odveć starih, teško da ikome predstavlja nepoznanicu – naši stari, uostalom, znali su nam govoriti da ćemo poludjeti od previše knjiga, a kako tradicionalno hrvatsko društvo poštuje svoje stare, knjiga su se osim ishlapjelih kritičara ostavili gotovo svi. Uostalom, u prilog sudbini kritičara ne ide ni udio loših među pročitanim knjigama, usprkos blurb-kritikama koje su u medijskom mainstreamu uglavnom zamijenile svaki pokušaj racionalne javne opservacije pročitanog. Pripovjedačica/spisateljica imenovane priče tako s podsmijehom, dodat ću i s punim pravom, komentira čitatelje za koje unaprijed zna da će njezino ostvarenje, ma kakvo ono bilo, javno tretirati kao bravurozno.
Crpljenje iz rečenih rudnika, ovdje egzaktno potvrđeno post-vukovarskom pričom didaktičkoga predznaka, tako dospijeva u opreku naspram potrebe za ukazivanjem na rečenu perverziju eksploatacije, što osobito danoj priči ne odriče uvodno naznačeni didaktički aspekt koji za ovu svrhu smatram presudnim. Osobito u vrijeme kada mi se knjiga našla na radnom stolu, a neizbježno se suočavajući s medijskim natpisima o zabranama, odgodama i inim nasilnim situacijama opravdanim tobožnjim pijetetom koji se, za sada još neformalno, s jednog dana protegnuo na čitav mjesec. Slijedom čega u novembru nije poželjno da Srbi održavaju kulturne priredbe ili sudjeluju na sportskim natjecanjima, i slijedom čega, ovo shvatite također kao fikciju, u jedanaestom mjesecu neće biti poželjno ni čitati Ivanu Bodrožić, osobito u Vukovaru za čiji su pijetet rezervirani ustaljeni obrasci postjugoslavenske normalnosti: orkestrirano obljetničko oživljavanje ratnih trauma, zagušivanje društvenih mreža tautološkim spregama oprosta i nezaboravljanja, skupljanje jeftinih političkih poena nauštrb daljnjeg raspirivanja mržnje, dalje da ne nabrajamo.
Pa ako neki segmenti knjige ukazuju na internalizirani patrijarhat, postoje i oni segmenti, po meni upečatljiviji, koji podsjećaju na diverziju mržnje u našu podsvijest iz koje potom, pobijedivši ljubav kao toliko puta do sada, dirigira našim postupcima – onim individualnim i kolektivnim. I premda pripovjedačica (ili jedan od ženskih glasova u knjizi) naposljetku odabire budućnost (što nalazimo i u priči naslovljenoj „Srbin“), pa i premda didaktičko svojstvo knjige nalaže umjereni optimizam usprkos davno počinjenim prvim koracima u tamu, doima se da je posrijedi neuvjerljiva didaktika – pokušaj poticanja na civilizacijski obrat koji je unaprijed osuđen na neuspjeh – ne zbog (ne)preporučljivosti čitanja Ivane Bodrožić u jedanaestom mjesecu, već nadasve zbog odveć skromnog udjela čitajućih među nama. Otud, kao prva asocijacija na pred koji mjesec održan zagrebački sajam knjiga Interliber – nasilje o kojem je podrobno izvještavano.
No, da ne ostanemo dužni za ukupnu ocjenu knjige čiji je naslov njen možda i jedini doista duhoviti trenutak, recimo da je didaktika ono što joj u konačnici i donosi solidnu ocjenu. Usprkos nedvojbenom pripovjednom znanju, a temeljem ranije iskazanih primjedaba, dopisati ovoj zbirci kratkih proza ocjenu dopisanu ranijim autoričinim ostvarenjima bilo bi nepošteno. Nedostatak tematsko-motivske konzistencije, s izuzetkom postojane feminističko-semantičke niti, kao i utisak kako je dio materijala otipkan tek toliko da „ne nedostaje“ teksta, iznova podsjeća kako je jedan od ključnih sastojaka u estetski osjetljivoj kuhinji najčešće i – vrijeme.
Drugim riječima, u to da joj pisanje vraški dobro ide Bodrožić nas je uvjerila više puta. Ova knjiga, u kojoj ustvari malo što bez zadrške možemo nazvati (kratkom) pričom, prije svega će nas uvjeriti – ili barem uvjeravati – u potrebu za društvenom dijagnostikom, potom i daljnjim postupanjem bez kojeg kolektiv izložen ritualno obnavljanoj traumi ne može započeti institucionalno prolongirani proces ozdravljenja.
Fikcija
- Fraktura 02/2025.
- 200 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533588018
- Cijena: 19.99 eur
- Kupi knjigu!
Knjiga priča 'Fikcija' donosi šesnaest istina o ženama koje ostvaruju svoje pobjede i poraze u svakodnevici, ujedno pokušavajući odgovoriti na središnje pitanje književnosti: što je fikcija u koju vjerujemo, a što stvarnost koja nas oblikuje i lomi? S mnogo humora i bez patetike, slojevito i snažno Ivane Bodrožić u 'Fikciji' ispisuje složeni mozaik ženskog iskustva.