Ono što je zajedničko autorima biblioteke 'Petrine knjige' nesumnjivo je estetski doseg naslova kojima su u njoj zastupljeni; na temelju dosadašnjeg čitalačkog iskustva moguće je zaključiti da drugih kriterija zapravo nema, čega je posljedica sijaset izuzetnih ostvarenja, a samim tim i garancija užitka u čitanju (za probranu publiku, dodajmo).

U kritici treba biti i osobnog stava kritičara/kritičarke prema djelu, što kritiku također udaljava od znanosti i približava književnosti, no kritika nije ni književnost. Najbliža je možda publicistici, no nije ni to. Kritika po meni nije ni znanstveni, ni književni, ni publicistički žanr, nego nešto četvrto, što ima obilježja svega trojega.

Jednostavnost radnje, (ne)dovršenost fabule, baš kao i njena eliptičnost, odgovaraju sintaktičkom stanju jezika u čijim zasebnim rečenicama ne manjkaju elipsa, metafora i simbolika – uz dodatak, dakako, da je (ne)prepoznavanje simbola (ili pridavanje simboličkog značenja kojoj riječi/pojmu/sintagmi), u velikoj mjeri problem čitateljskog rakursa.

Polazeći od ideje ostanka (nasuprot slobodi legitimiranoj u kretanju), autorica inzistira na premještanju slobode iz prostorne u vremensku dimenziju (fizikalno nekompetentno 'razdvajanje' dimenzija ovdje valja shvatiti kao ilustraciju), iz čega proizlazi zaključak da se sloboda ostvaruje u ispunjenom vremenu (naspram sadržajno praznoj besmrtnosti).

Protagonist novog romana Roberta Međurečana do prosvjetljenja je došao jednako grešnim (pa i grešnijim) stazama no što je za rukom pošlo Siddharthi u istoimenom remek-djelu njemačko-švicarskog nobelovca Hermana Hessea. Međurečaninov protagonist – a po čemu je svakako bliži biblijskom Pavlu no biblijskom Kristu – na putu prema prosvjetljenju, povrh svega, iskusio je smaknuća drugih ljudi.