Bilo bi potpuno besmisleno kvalitativnom gradacijom uspoređivati 'Sarajevski Marlboro' i 'Trojicu za Kartal', to nisu iste knjige niti je njihov nastanak vezan uz isti neposredni kontekst. Osim toga, problem je kritičke recepcije Jergovićeva stvaralaštva nerijetko primarno neknjiževne prirode. Često put ocjene proizlaze iz nazovi-analize njegove ličnosti, a za posljedicu imamo ili panegirike ili unižavanje.

Usprkos performansu kao nul-točki knjižne konzumacije i upućivanju na internetski „izlog snimaka“ umjetničkoga kolektiva, važno je napomenuti da knjigu možemo, sa svim njenim prividnim nedovršenostima, recepcijski gustirati neovisno o (ne)uknjiženom kontekstu. Upravo je to ono što knjizi dopisuje osobitu vrijednost, estetski zamah realiziran dominantno stilski neutralnim, korespondentnim zalihama jezika.

Stilski, možemo govoriti o razmjerno jednostavnom diskursu, katkad takoreći informativnom, uz suptilna povremena skretanja u digresiju koja uglavnom ne ometaju fabularnu liniju. Lik-pripovjedač u pravilu nije i središnji lik priče, on je (katkad i oni) obično poznanik ili prijatelj središnjega lika koji biva opisan psihološkom i moralnom, rjeđe društvenom, a tek neznatno fizičkom karakterizacijom.