'Može li umjetnost šokirati?' Kategorija šoka, podložna prostornim i vremenskim zakonitostima, otklanja mogućnost isključivog zaključka, pa ćemo za tu priliku reći kako na južnoslavenskom kulturološkom prostoru, kada je umjetnička praksa posrijedi, ona može i ne mora prometnuti se u recepcijsku činjenicu.

Pariz novog romana Ivice Prtenjače ne samo da je adresa pretresanja prošlosti, već i metafora protagonistova vrlo izvjesnog oproštaja od poezije. I bit će da je i to razlog zašto se autor odlučio za Pariz nakon Bataclana, za vrijeme kataliziranog straha i kulturne degradacije koje, čini se, odagnati nisu uspjele ni lanjske Ljetne olimpijske igre.

Pretpostavljanje izraza 'suvremeno narativno pjesništvo' terminološki diskutabilnom izrazu 'stvarnosno pjesništvo' opreznije je rješenje, mada ni ono nije lišeno svojih slabosti. Uzmemo li u obzir uvodno naglašene kriterije ovog pravca (ili 'pravca'), tada se nameće nedoumica apropos sinonimije između dviju rečenih sintagmi: pojednostavljeno, svako 'stvarnosno' pjesništvo jest (ili bi trebalo biti)...

Antologija (ili panorama) o kojoj je ovdje riječ neprijeporno je važan trenutak – kako na planu daljnjih emancipacijskih napora LGBTIQ+ populacije, tako i na planu daljnjeg prepoznavanja onih poetičkih stremljenja koje do sada uglavnom nismo razmatrali kao zasebnu činjenicu. Samim tim, ova će knjiga u nešto daljoj budućnosti izvjesno, i ne samo na akademskoj razini, biti tumačena kao važan sinergijski...

Autorica je međutim napisala roman neopterećen transgeneracijskom krivnjom, upravo kao vrsna poznavateljica indijske kulture kadra čitaocima ponuditi 'pogled iznutra'. Taj pogled lišen je orgazmičke, vudstokovske fascinacije rečenim mirotvorcem i brojnim swamijima koji su na Zapadu znali materijalno oplemeniti svoju samoutvrđenost.