Autorica je međutim napisala roman neopterećen transgeneracijskom krivnjom, upravo kao vrsna poznavateljica indijske kulture kadra čitaocima ponuditi 'pogled iznutra'. Taj pogled lišen je orgazmičke, vudstokovske fascinacije rečenim mirotvorcem i brojnim swamijima koji su na Zapadu znali materijalno oplemeniti svoju samoutvrđenost.

Netko će se zasigurno s ispovjednim tonom pripovjedačice suživjeti, nekom će taj ton možda biti iritantan, no njegovu sposobnost da kod čitaoca izazove emocionalnu reakciju nipošto ne treba podcijeniti. Baš kao što to učiniti mogu brojne reference na dekadu koja je, s izuzetkom južnoslavenskog prostora, bila sretan trenutak za djevojke i mladiće zapadnog civilizacijskog kruga.

U centraliziranoj državi koja se, k tome, ne može pohvaliti bog zna kakvim kulturnim politikama, nikom, pa tako ni zagrebačkim izdavačima, nije lako. Ne treba stoga isticati kakav je izazov pokrenuti izdavačku kuću izvan Zagreba, ali i izvan kojeg od regionalnih središta, a koja će pored toga biti fokusirana na književnost – kako na domaću, tako i na stranu; kako na klasike, tako i na recentnu produkciju.

Popovićevi ukoričeni eseji predstavljaju – osim ekspozea ljubavi prema muzici – i ono što običavamo nazivati svjedočanstvom vjere. Međutim, neovisno o čitalačkoj poziciji, ova knjiga je i neupitno svjedočanstvo muzike – poučno i nadahnjujuće – koje mnogima može poslužiti i kao vodič kroz žanrove/etape muzičke evolucije u 20. stoljeću i dalje.

Literaturu ne smijemo opterećivati političkom korektnošću, apropos čega nisam posve siguran bi li ovakav prvijenac – da se dogodio negdje drugdje (recimo u Hrvatskoj) – imao šanse proći kao prvorazredna književna senzacija. Potomci imigranata, klinci suočeni s krahom iluzija potaknutim klasnom podjelom, teško da imaju želju (umjesto na autodestrukciju) usredotočiti se na politički korektni narativ...