Raićeve 'Padalice Vrpunta' i pored oscilacija zavrjeđuju sasvim pristojnu ocjenu. Ovaj pseudohistorijski roman-kronika sadrži izobilje intertekstualnih i intermedijalnih referenci, kao i citata i paracitata, što u kombinaciji s ravnopravnom uporabom jezičnog standarda i dijalekta, te česte uporabe talijanskog (rjeđe latinskog, pa i engleskog) jezika, podrazumijeva znatne razmjere poduzetog autorskog napora.

Polazeći od ideje ostanka (nasuprot slobodi legitimiranoj u kretanju), autorica inzistira na premještanju slobode iz prostorne u vremensku dimenziju (fizikalno nekompetentno 'razdvajanje' dimenzija ovdje valja shvatiti kao ilustraciju), iz čega proizlazi zaključak da se sloboda ostvaruje u ispunjenom vremenu (naspram sadržajno praznoj besmrtnosti).

Popularno nužno ne isključuje dobro, ali rijetko uključuje. Populariziranje kroz marketing i influencere, fotkanje knjiga uz šalicu čaja i ruže i svođenje na citate i impresije je zaglupljivanje, svođenje knjige na objekt i nekonfliktni užitak, poziv na opuštanje i laku misao, citatnost u kićenom fontu, kič-pristup sa svojim konzekvencama.

Varijacija Uršula/Ursule podsjeća na sveprisutnu rastrganost između u postmodernizmu osobito anticipiranog koncepta individualizma i pripadanja kolektivu; svim naporima usprkos, jedno ne uključuje drugo, pa je balans između oprečnih kategorija uspostaviti moguće tek uz kompromis koji podrazumijeva djelomično odricanje od slobode s jedne, te djelomično odricanje od sigurnosti s druge strane.

Pariz novog romana Ivice Prtenjače ne samo da je adresa pretresanja prošlosti, već i metafora protagonistova vrlo izvjesnog oproštaja od poezije. I bit će da je i to razlog zašto se autor odlučio za Pariz nakon Bataclana, za vrijeme kataliziranog straha i kulturne degradacije koje, čini se, odagnati nisu uspjele ni lanjske Ljetne olimpijske igre.