Lokotar zna pisati, i to u dijelovima knjige prezentira na upečatljiv način kojem ne manjka emocionalnog naboja ili, pak, elemenata crnog humora. Sadržajno, pak, komponiranje – a ono uključuje raspon od lamentacija o literaturi do sportskog klađenja i gledanja nogometa u lokalnoj birtiji – niti u jednom trenutku ne ostavlja utisak disbalansa.

Paveškoviću, kada je estetički sud posrijedi, ne manjka hrabrosti. Što je, pored ostalih aduta, možda i ponajbolje obilježje knjige 'Književnost i povijest': danas, kada u kritici prevladava konsenzus, svako preispitivanje autoriteta/kanona – ma kako se ono glupo činilo – poticaj je koji, baš kao i rečena kompilacija, zaslužuje pozornost.

Jedna od ključnih karakteristika romana tiče se vješte transpozicije atmosfere klasne metamorfoze u tekst, ostvarene u prvom redu opisima sudbina protagonista kroz opisano razdoblje, uslijed čega, usprkos dokumentarističkim primjesama potkrijepljenim umetanjem čitavih fragmenata dokumentarnih tekstova (u periodu od 1937. – 2022.), novonastala, književna Trešnjevka izrasta u ilustraciju usporedivih...

Otvorena su pitanja kojim se domaća/regionalna znanost o književnosti dosad ili nije bavila, ili se bavila razmjerno periferno, a budući da zaključci opsežnih studija o kojima je riječ nude intrigantne zaključke, potiču polemiku, te otvaraju prostor za daljnja istraživanja, nesumnjivo je kako su posrijedi značajni recentni književnoznanstveni doprinosi.

Smrt, zato što smo nemoćni pred vlastitom sviješću, ne možemo pobijediti negiranjem, a njene se stalne prisutnosti ne možemo otarasiti poricanjem. Bazen/grobnicu do kojeg dolazimo na završnim stranicama knjige utoliko možemo razmotriti i kao simboličku gestu pomirenja s vlastitim krajem, ali i kao nastojanje da vrijeme koje imamo na raspolaganju provedemo ne prestajući kušati život.