Đurđica Čilić u tekućoj godini objavila je nekoliko novih naslova: pored prozne zbirke 'Vidimo se na papiru', to su još esejistička zbirka 'Radost tumačenja' i antologija moderne i postmoderne poljske poezije pod naslovom 'Drugog kraja svijeta neće biti', čijih je pjesama izbornica i prevoditeljica. A nakon što je ovaj tekst već predan za objavu Čilić je pred koji tjedan objavila i dnevničke zapise...

Kronološki pisana biografija započinje analizom Havelova porodičnog konteksta koji ukazuje na njegovo klasno elitističko podrijetlo koje će mu od 1948., kada komunisti preuzimaju vlast u Čehoslovačkoj, predstavljati perpetuiranu prepreku, te linearno prati Havela do kraja života kada će ovaj ostvariti dječački san o režiranju filma ('Odlaženje', 2011).

Gromača ostaje na braniku visokog stupnja autonomije umjetničkog iskaza (na kojem su do jučer stajali mnogi), gdjekad svoju posvećenost opisujući i kao terapijsku nuždu. Iskustvo je pisanja samim tim estetički, ali i egzistencijalno osjetljivo (ujedno i prijeko potrebno), budući svi kontekstualni čimbenici idu protiv pripovjedačice.

Ključna karakteristika romana je emotivni plan koji zastupljene prostore i vrijeme uspješno približava i publici kojoj rečeni prostori i vrijeme ne predstavljaju neposredno iskustvo. Da bi stvar bila zanimljivija, takav je rezultat ostvaren bez vidljivog pokušaja njihove romantizacije, iz čega proizlazi pripovijedanje uglavnom dosljedno neopterećeno patetikom. Pitanje je mjere za autoricu estetički...

Pod fikciju je doista moguće podvesti stvarne osobe, stvarna mjesta i stvarne događaje – moć je simulakruma neizmjerna i k tome reverzibilna (čega smo najzad svjedoci živeći naše odavno artificijelno, no ništa manje maligno poraće). To ipak ne znači da nam interpretativnoj centrifugi podvrgnuta poznata materija neće dosaditi, pa i početi ići na živce.