Utisak s kojim se dio ljubitelja Glamuzinine poezije zasigurno neće složiti glasio bi: najbolji su trenuci njegova dosadašnjeg opusa oni u kojima, a u korist intimističkog pisanja o porodici, opsesija seksom pada u drugi plan ili biva posve izostavljena. Spomenuti je korpus pjesama utoliko izvedbeno znatno uvjerljiviji od pjesama koje vonjaju po krvi, znoju i spermi.

Putevi su ranijih naraštaja obično započinjali na planini ideala, dok kod današnje mladosti, čemu roman 'O neuspjehu i nebitnome' doprinosi kao vrijedno svjedočanstvo, visinskih priprema za život uglavnom nije bilo. Pritom ne zauzimam kritičku poziciju, barem ne prema dojučerašnjim klincima koji su humor iz Mućki ili Seinfelda zamijenili tajanstvenim minimalizmom mimova, već prema nama koji smo bombama...

Obilježen brojnim digresijama i epizodama iz prošlosti, roman postupno razotkriva Jerkovu odbojnost prema provinciji kojoj predbacuje vlastitu umjetničku nerealiziranost. Jerka je moguće opisati kao Vrančićevu krnju inkarnaciju, nerealiziranog umjetnika iznimno bogatog čitalačkog iskustva. On, naime, mnogo čita i vodi bilješke prožete čestim citatima i referencama, no stečeno čitalačko iskustvo ne...

Željeti poeziju, željeti dakle ono najbolje što nam je jezik kadar ponuditi, znači biti spreman na težak put usvajanja njenih vrhunaca. Tek tada imamo puno pravo upustiti se u njenu daljnju proizvodnju. Sve ostalo predstavlja oskvrnuće kojeg, bojim se, mnogi jedva da su svjesni. Zrinka Posavec, što ova zbirka osobito dokazuje, procesa je svjesna. Možda baš to objašnjava činjenicu da joj je ovo tek druga...

Siromaštvo, zaključujući na temelju romana, nije naročito interesantno. Ustvari je nepodnošljivo dosadno, ponavljajuće u svojim opskurnim radnjama na koje su njeni protagonisti, pritisnuti materijalnom oskudicom, obično prinuđeni. Utoliko bismo mogli reći da je Valentov stilski plan angažiran: njime uspješno dekonstruira romantičarsku viziju siromaštva koje, dugoročno, ne obogaćuje, već osiromašuje...