U centraliziranoj državi koja se, k tome, ne može pohvaliti bog zna kakvim kulturnim politikama, nikom, pa tako ni zagrebačkim izdavačima, nije lako. Ne treba stoga isticati kakav je izazov pokrenuti izdavačku kuću izvan Zagreba, ali i izvan kojeg od regionalnih središta, a koja će pored toga biti fokusirana na književnost – kako na domaću, tako i na stranu; kako na klasike, tako i na recentnu produkciju.

Kako većina ovdašnjih čitalaca ne spada u red spomenutih dobrih poznavaoca – onih čije se poznavanje poljske književnosti ne svodi na imena kao što su Witold Gombrowicz, Czesław Miłosz, Wisława Szymborska ili Olga Tokarczuk – izdanja poput onih kakva nam u ovom slučaju nude manje 'razvikani' nakladnici, zagrebački DAF i pulska Nebula – za ovdašnju publiku mogu biti spoznajno dragocjena.

Čini se kako mnogi kolegice i kolege kroatisti (a i dio pisaca, rekao bih) nikako da shvati kako je period osnovne škole period stjecanja čitalačkih navika. Drugim riječima, ključno je u osnovnim školama da djeca zavole čitati. Jednom, kada dakle zavole čitati knjige, bit će prilike i za pisce poput Jagode Truhelke, Augusta Šenoe ili Zlate Kolarić-Kišur.

Literaturu ne smijemo opterećivati političkom korektnošću, apropos čega nisam posve siguran bi li ovakav prvijenac – da se dogodio negdje drugdje (recimo u Hrvatskoj) – imao šanse proći kao prvorazredna književna senzacija. Potomci imigranata, klinci suočeni s krahom iluzija potaknutim klasnom podjelom, teško da imaju želju (umjesto na autodestrukciju) usredotočiti se na politički korektni narativ...

Upravo je zapanjujuće to što jedan rubni Matičin ogranak objavljuje literaturu koja u ovdašnjim okvirima predstavlja krajnju rijetkost. Ajanovićevi tekstovi, naime, sjajan su interdisciplinarni vodič kroz teorijske i historijske temelje stripa (i filma), te ih je utoliko moguće usporediti s rukopisima Hrvoja Turkovića ili možda Davida Bordwella.