Iako biobibliografske podudarnosti upućuju na autobiografsku narav teksta, ime koje nosi pripovjedačica (a ne nosi autorica) upućuje na dadaistički readymade princip prenamjene neumjetničkog u umjetnički proizvod (sjetimo se primjerice 'Fontane' Marcela Duchampa), a u manjoj mjeri na navedeni utisak utječu i rečeni, iz 'stvarnog svijeta' moguće integrirani dnevnički zapisi i pisma.

Ono što je zajedničko autorima biblioteke 'Petrine knjige' nesumnjivo je estetski doseg naslova kojima su u njoj zastupljeni; na temelju dosadašnjeg čitalačkog iskustva moguće je zaključiti da drugih kriterija zapravo nema, čega je posljedica sijaset izuzetnih ostvarenja, a samim tim i garancija užitka u čitanju (za probranu publiku, dodajmo).

U kritici treba biti i osobnog stava kritičara/kritičarke prema djelu, što kritiku također udaljava od znanosti i približava književnosti, no kritika nije ni književnost. Najbliža je možda publicistici, no nije ni to. Kritika po meni nije ni znanstveni, ni književni, ni publicistički žanr, nego nešto četvrto, što ima obilježja svega trojega.

Raićeve 'Padalice Vrpunta' i pored oscilacija zavrjeđuju sasvim pristojnu ocjenu. Ovaj pseudohistorijski roman-kronika sadrži izobilje intertekstualnih i intermedijalnih referenci, kao i citata i paracitata, što u kombinaciji s ravnopravnom uporabom jezičnog standarda i dijalekta, te česte uporabe talijanskog (rjeđe latinskog, pa i engleskog) jezika, podrazumijeva znatne razmjere poduzetog autorskog napora.

Popularno nužno ne isključuje dobro, ali rijetko uključuje. Populariziranje kroz marketing i influencere, fotkanje knjiga uz šalicu čaja i ruže i svođenje na citate i impresije je zaglupljivanje, svođenje knjige na objekt i nekonfliktni užitak, poziv na opuštanje i laku misao, citatnost u kićenom fontu, kič-pristup sa svojim konzekvencama.