Nenad Rizvanović : Zadnja pošta Osijek

U prvim je decenijama 20. stoljeća Osijek predstavljao jedan od privredno najrazvijenijih centara na tlu današnje Hrvatske, čega je primarna posljedica bila demografska ekspanzija koja je uključivala intenzivnu imigraciju. Naravno, taj je scenarij, budući da je u prvom redu riječ o kasnom periodu Austro-Ugarske Monarhije, kao i o periodu Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije), podrazumijevao civilizacijsko obogaćivanje rečenog prostora nastanjivanjem pripadnika različitih narodâ/kulturâ.

Dakle, ne samo što možemo govoriti o ekonomskom procvatu tadašnjeg Osijeka – i njegovu posljedičnom srastanju s Donjim gradom – već i o jačanju njegovih ukupnih potencijala, što pored ostalog podrazumijeva onaj intelektualni. O Osijeku tijekom ili neposredno nakon fin de siècla samim tim možemo govoriti kao o gradu pogodnom za snažan razvoj kulturno-umjetničke i znanstvene prakse, koji je kao takav predstavljao pogodnu sredinu i za društveni angažman (jačanje sindikalizma), kao i za ona mitološkom interpretiranju podložna udruživanja (razvoj masonerije).

Zadnja pošta Osijek Rizvanović Nenad

Nenad Rizvanović u novom se romanu "Zadnja pošta Osijek" kojega je protagonist sâm Osijek koliko i stomatolog Lavoslav Kraus (1897. – 1984.) masonerije možda ne dotiče izrijekom, no prisutnost je tog aspekta ondašnje zajednice umješno naznačena spomenom jedne od zacijelo najljepših secesijskih zgrada u nas – zgrade Kina Urania sagrađene prema projektu Vladoja Aksmanovića (Viktora Axmanna) 1912. godine. Naime, u zgradi je kina od njenog podizanja djelovala masonska loža „Budnost“, a i arhitekt je Aksmanović (Axmann) bio mason, kao i npr. u romanu spomenuti Andrija Štampar, rodonačelnik javnog zdravstva u svijetu.

Sva je prilika u takvom, historijski zasićenom književnom Osijeku Nenada Rizvanovića, nabasati na elemente magijskog realizma koji gdjekad dosežu ekstrem svojstven, primjerice, afričkoj inačici (kakvu nalazimo, pored ostalih, u djelima slavnog nigerijskog pisca Bena Okrija). Tome je tako stoga što je Osijek u vrijeme rečene ekspanzije na svim nivoima istovremeno, primjerice, stradavao od malarije i tifusa. Pa je i stavljanje naglaska na spregu javnozdravstvenog problema i klasnog pitanja ono čime je zaokružena esekerska slika očuđenja (da se poslužimo terminom koji je u književnu teoriju uveo ruski formalist Viktor Borisovič Šklovski). Utoliko ne treba čuditi ako čitanje ovog romana istovremeno provocira asocijaciju na Okrijevu „Izgladnjelu cestu“ i na roman kolumbijskog pisca Héctora Abada Faciolincea „Zaborav koji ćemo biti“. U potonjem slučaju autor se dotiče sudbine svog oca Héctora Abada Gómeza, epidemiologa kojega je ubio zloglasni Medellinski kartel. 

Književni Osijek Nenada Rizvanovića stoga je mitologizaciji podložan asocijativni mozaik kojega je također mitologizirani Lavoslav Kraus idealizirani predstavnik. Povijesna ličnost o kojoj nas historiografski, pored ostalih, izvještava „Židovski biografski leksikon“, istaknuto je lice Narodnooslobodilačke borbe koje u svojoj literarnoj inačici poprima forestgumpovska svojstva. On se ističe u bitkama na ukrajinskom tlu, nađe se u društvu slavnog razbojnika Jovana Stanisavljevića Čaruge, surađuje s lokalnim publikacijama toga vremena (uključujući „Hrvatski list“ koji će se kasnije prometnuti u notorno ustaško glasilo), zaljubljuje se u hromu slastičarku Eržebet Njikoš, stječe čitalačke navike posežući za naslovima koji su se našli na crkvenom popisu zabranjenih knjiga („Index librorum prohibitorum“) itd.

Ekskursi kojima svjedočimo tu su da potvrde podjednako impresivan društveno-povijesni i prostorni kontekst, uslijed čega je valjda i logično da Miroslav Krleža nastupi u rečenoj masonskoj zgradi secesijskog štiha, a još logičnije da se – na temelju onoga što (izvjesno) jest dokumentirano – kao simbol prosperitetne inačice osječkog kaosa – nametne nastup dadaista predvođenih Draganom Aleksićem, inače đakom vinkovačke gimnazije o kojem u današnjim Vinkovcima (bit će kao i u današnjem Osijeku) ni riječi. Drugim riječima, biografija jedne povijesne ličnosti, u ovom slučaju osječkog Židova kao reprezentanta nekoć značajne židovske zajednice na istoku današnje Hrvatske, podvrgnuta je literarnoj obradi u kojoj, osim magijskog realizma i angažmana, ne nedostaje i (neo)romantičarskih elemenata podjednako svojstvenih narodnoj predaji i literaturi autora poput ukrajinskog romantičara Mihajla Kocjubinskog (1864. – 1913.).

Potonjeg, zbog ukrajinske (ili jidišlandske) epizode, ne spominjem slučajno. Kao što nije slučajno spomenut Jidišland, i kao što nije slučajno spomenut grad Černivci, rodno mjesto Rose Ausländer, ali i mjesto na kojem je 1908. održan prvi međunarodni kongres o jidišu – zapadnogermanskom jeziku kojim govore aškenaški Židovi. A čiju evoluciju u svakom slučaju možemo usporediti s evolucijom u romanu spominjanog, danas izumrlog – esekerskog govora (esekeriša, kojim su u prvom redu govorili klasno podčinjeni). Protagonist Lavoslav Kraus tako se promeće u kurira između autonomne osječke i globalne priče o židovskom doprinosu čovječanstvu kojem, dakako, kontrapunktira u romanu izrijekom neistican antisemitizam.

Upravno primijećenu liniju možemo ocijeniti kao historijski opravdanu – ono što slijedi po svršetku Rizvanovićeva romana, naime, tiče se uspona nacifašizma, kao i uspostave vazalskih režima koji će se sa židovskim stanovništvom nemilosrdno razračunati. Sjetimo se, ilustracije radi, „globalne“ sudbine stanovnika Drogobiča i pisca „Dućana cimetne boje“ Brune Schulza, kao i „lokalne“ sudbine vinkovačkog rabina Mavra Frankfurtera koja je ipak, zahvaljujući junaštvu sina mu Davida (atentatora na šefa švicarskog NSDAP-a Wilhelma Gustloffa), postala svjetskom. I jedino, a što se nameće kao uvjerljivo objašnjenje pripovjednog reza prije no što se dogodio holokaust, zaboravljenog upravo na rečenom istoku današnje Hrvatske, nekadašnjem prostoru asimilacije i zapanjujuće civilizacijske potentnosti koje je Rizvanovićev literarizirani Osijek, baš kao i u autorovoj knjizi „Trg slobode“ (2022.), briljantna, mada gdjekad melankolična metafora.

Stoga možemo reći da je vrijeme radnje, ekskursima usprkos, uglavnom linearno, pri čemu sami ekskursi dođu kao – onda i sada – „prokazivači“ provincijalizma i oportunizma iz čijeg će koitusa proizaći zlo manifestirano nizom poražavajućih iskustava (genocidom, kulturocidom i dr.). Ekskursi s Miroslavom Krležom pritom, dakako, prednjače u danom pogledu, a Krležin obračun s reprezentantima provincijske literature (nipošto literature iz provincije), doima se, ponešto govori i o sinkronijskom trenutku. Tome dodano parahistorijsko iskustvo omogućit će egzistenciju „osječkog ogranka“ obitelji Glembay, čija će prevrtljiva sudbina kod malograđana izazvati – kakvu drukčiju nego – malograđansku reakciju.

Smrt predstavnice „osječkih Glembayevih“, spisateljice kojoj je ranije u zaštitu nastojao stati predsjednik osječkog udruženja književnika (što opasno asocira na ogranak/ogranke recentnih spisateljskih udruženja), dogodit će se na iznenađenje stanovnika Osječana tek u prvoj polovici četrdesetih, što je i jedini eklatantni izlet u neimenovanu NDH, u čijem Osijeku ljudi bivaju iznenađeni smrću sugrađanke ne zbog smrti same, već stoga što sugrađanka nije umrla kudikamo ranije.

Simbolika dane iznenađenosti ovdje je, rekao bih, nedvojbeno sinkronijski motivirana, te se tiče transpozicije lica iz javne u privatnu domenu, a što društvo recepcijski poistovjećuje sa smrću lica. Iznenađenost time ujedno nadomješta izostanak iznenađenosti eskalacijom nacifašizma, u recentnom realitetu onih s prefiksom neo-, što neminovno vodi u revizionizam čije će prioritetne žrtve – umjesto mrtvih – naposljetku biti živi, ma kako se katastrofičnom i proračunato katatoničnom činila ova konstatacija. Pa ipak, posljednje opaske tiču se slutnje koju literarne stranice tek trebaju zamijeniti, a što je sâm Rizvanović ostavio za drugu prigodu.

Magijsko svojstvo „Zadnje pošte Osijek“, romana čiji se Osijek međutim može doimati kao zadnja oaza svjetla u sveopćoj tami, jamči održivu stopu optimizma, kao i humoreskni sloj čiji je parahistoricizam potkrijepljen primjenom jezične, osobito ortografske anakronije. Za takvo što, pored ranije dokazane spisateljske vještine, neprijeporno je potrebna temeljita „priprema jezika“ – prije svega u vidu čitanja glasila tog doba – a što navodi na zaključak da je riječ o autorskom ostvarenju u čiju je realizaciju uloženo za današnje prilike neuobičajeno mnogo. U vremenu kada identitetska mijena dođe manje-više isto što i revizionistički kolaps društva, krajnji produkt autorskog nastojanja zaslužuje čitalačku usredotočenost.

Nenad Rizvanović

Zadnja pošta Osijek

• Naklada Ljevak 11/2025.
• 187 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533559261
• Cijena: 21.90 eur
• Kupi knjigu!

Roman 'Zadnja pošta Osijek' neobična je pikareska antiheroja koji, pripovijedajući svoj život, zapravo pripovijeda osječko dvadeseto stoljeće, ali i ono slavonsko, hrvatsko, austrougarsko i jugoslavensko. Pritom Rizvanović iskazuje vještinu da pripovijedanje i govor likova učini prirodnima i nesputanima.