Zaključak koji se nametao tijekom iščitavanja ovih zapisa, a shvatili smo to i ranije, kroz život, jest da su najveći ljudi jednostavni, ležerni i zaigrani, da premda nam djeluju bogoliko, nisu savršeni, a pogotovo nisu bez strahova i dvojbi, ali zato su strastveni, fokusirani i predani, maksimalno zaokupljeni svojim interesima i pasijama, a neskloni konvencionalnostima, šupljim formama, predrasudama.

Nisam previše zamišljala kako će biti i gdje ću dospjeti, samo sam radila i radila i gurala tu svoju stvar i eto kad sam malo stala i otvorila oči, stanje je bilo dobro i zadovoljna sam skroz. Mi smo tihi obrt, nikad nisam željela biti velika firma gdje neminovno zbog velikih brojki izgubiš dodir s književnošću i ostaneš u vezi samo s knjigama.

Dobar kritičar je, uvjerena sam, i dobar pisac; njegovi tekstovi moraju iskazivati prepoznatljiv stil, pismenost i mogućnost da rezultat kritičke analize nečije knjige uklopi u tekst koji funkcionira i sam za sebe, izvan predloška o kojem piše. Kao i kod svakog drugog pisanja, spoj je to talenta koji se ne može naučiti i znanja stečenog obrazovanjem...

Uvjerena sam da nema dobrog pisanja bez puno čitanja, ali – u isto vrijeme – uvjerena sam i kako nema formule kojom ćemo propisati kako ispravno vrednovati književni tekst. Kad bi i postojala, što bismo mi s njom? Pogotovo danas. Pa mi u svoje ocjene ugrađujemo osobne ljubavi i netrpeljivosti, članske iskaznice, mi se dogovaramo oko vrijednosti, više i ne skrivamo da postoje 'naši' i 'njihovi'.

Perišić očito nema ambiciju detaljno rekonstruirati autentičnost minulih događaja, nego za potrebe fikcijske stvarnosti reinterpretira probrane fragmente povijesne zbilje. Roman nije postavljen kao čvrsta povijesna naracija nego kao novopovijesna fikcija gdje su činjenice u službi umjetničke proze. Može se ova proza čitati i kao esejiziranje o povijesti i jeziku, o putovanjima i osvajanjima...