Nema ovdje vjerojatno ničega što već u nekoj formi nismo čitali drugdje, ali složit ćemo se da i nije najvažnije da se iznese nikad čuvena priča, nego da literarni svijet koji je Fatma Aydemir izgradila na vlastitim iskustvima, ali i kako kaže, na istraživanjima koje je provela unutar useljeničke zajednice, pulsira i živi; da se možemo povezati s likovima, da nas ništa ne izbacuje i da smo svih...

Pavičićev novi roman je vizualan i filmičan, što mu je, s odmakom gledano, i najjači adut; autor spretno organizira mizanscenu pa lakom rukom po njoj premješta figurice prepuštene vrteški sudbine. A čitatelj, on prizorište ne promatra sa strane, nego je čitavo vrijeme unutar kadra, guši ga smrad gareži, ali i tješi miris pašticade za koju u knjizi dobivamo sugestivan recept.

Posvećena primarnoj temi nevjere i ljubavništva Erpenbeck bez imalo dociranja ili romantiziranja uspijeva iscrtati puls istočnog Berlina s kraja 1980-ih. Pišući istodobno učenjački suspregnuto i do zaumnosti poetično autorica gradi vrlo osoban roman o monumentalnoj i neprolazno privlačnoj temi o kojoj kazuje i više od brojnih publicističkih i akademskih studija objavljivanih posljednjih trideset godina.

Nikad se ne držim strogo sinopsisa, iako gostima pošaljem unaprijed pitanja. Ne vidim prostora za više rizika od intervjua, koji je javni govor, i koji mora – uz svu ozbiljnost i pripremljenost – biti ležeran i opušten, i ono što najviše cijenim, spontan, koliko je to moguće. A opet s maksimalnim poštovanjem i sugovornika, ali i svih zamišljenih slušatelja i njihovih očekivanja.

Mislim da nema kalkuliranja u umjetnosti, napose u književnosti. Čitavoga života držim olovku, čitavoga života čitam, i ne mogu zamisliti da živim van usvojenih normi i to baš književnih. Oni koji su mene učili, bili su veliki baš zbog manjka kalkuliranja. Uzore sam nalazio u Pasoliniju, u Beckettu, B. Schulzu, u Benjaminu, Borgesu, Kišu, Mandeljštamu, Cvetajevoj...