Zanimljivo, napredujući kroz debele namotaje gustih kartica gdje ćemo nesvikli na ovoliko opsežne knjige povremeno pomišljati 'naprosto sjajno štivo, ali moglo je i kraće' nisam pribjegavala preskakanjima, jer i kad je bespotrebno razvučeno (pariška faza, pa i pokoja studentska epizoda) vrijedno je pažljivog i cjelovitog čitanja.

'Zuzanin dah' posebna je knjiga, čistih, jezgrovitih, nerijetko odrješitih rečenica koje, zanimljivo, emaniraju vlastitu suprotnost, puninu, mekoću, oblost, toplotu. Fabula je potresna i znalački izložena, nju ćemo procesuirati, pounutriti, isplakati, naposljetku pohvaliti, no jezik, on je – istodobno ekonomičan i gurmanski raskošan – razlog što ćemo za ovom, u svakom smislu lijepom književnošću...