'Idila sa psom koji se utapa' snažno povlači u razmišljanja o gubicima i sjećanju, o obitelji i zajedništvu, o ljudskoj krhkosti i nemoći, ali i o tom vitalitetu koji se u nama sve do one finalne točke neprestano obnavlja, dakako, ako mu dozvolimo, ako se ne prepustimo ništavilu.

I tako, u neredu i gužvi, nastajao je moj novi jezik, i moj novi život u toj zemlji Francuskoj. Nešto kasnije formirao se i moj književni panteon. To su mahom oni pisci kod kojih olovka piše srcem. Dobra književnost nije znanje, dobra književnost je sumnja. Posljednje utočiste za nervozne lunatike, etilske anđele, izbjeglice i lutalice. Najbolje knjige nisu 'pametne', one su žive.

Mathieuov roman, osim što je bez daljnjeg dojmljiv i uspio, predstavlja važan doprinos još uvijek malenom, ali vrijednom korpusu francuskog sjevernjačkog filma i književnosti, dakle, umjetničko i društveno angažirano sagledavanje teškoća življenja prije zdravog i funkcionalnog radništva, sada trajno upropaštenog kapitalizmom i globalizacijom, življenja marginaliziranih i zaboravljenih, miljama od...

Pred nama su osobne pripovijesti koje je ljekovito iščitavati u nekim međuvremenima, pokoju pred spavanje ili u pauzama od jednog do drugog posla. Knjiga je neprolazno vrijedna, pršti vitalnošću, istodobno odiše iskustvenošću i nenametljivom mudrošću, vedrim i autoironičnim odnosom spram rane zrelosti, kao da poručuje, više se ništa loše ne može dogoditi, ako do nečega i dođe, znat ćemo kako s...

Ali Smith ozbiljna je autorica na čiji rad vrijedi usmjeriti pažnju, a dilemu zavodi li njen pripovjedački 'neuroticizam' ili pak iritira, razriješit će svatko za sebe. Za zaključiti je da je 'Zimu' lakše prigrliti, prohodnija je, fluidnija, duhovitija, toplija, no dojam pristupačnosti ovog toma možda je naprosto rezultat ponavljanih razmišljanja o prethodniku ('Jesen').