Pavičićev novi roman je vizualan i filmičan, što mu je, s odmakom gledano, i najjači adut; autor spretno organizira mizanscenu pa lakom rukom po njoj premješta figurice prepuštene vrteški sudbine. A čitatelj, on prizorište ne promatra sa strane, nego je čitavo vrijeme unutar kadra, guši ga smrad gareži, ali i tješi miris pašticade za koju u knjizi dobivamo sugestivan recept.

Posvećena primarnoj temi nevjere i ljubavništva Erpenbeck bez imalo dociranja ili romantiziranja uspijeva iscrtati puls istočnog Berlina s kraja 1980-ih. Pišući istodobno učenjački suspregnuto i do zaumnosti poetično autorica gradi vrlo osoban roman o monumentalnoj i neprolazno privlačnoj temi o kojoj kazuje i više od brojnih publicističkih i akademskih studija objavljivanih posljednjih trideset godina.

Čitamo u 'Djevojčici' intimističke zapise o ženskom rastu i razvoju u periodu od posljednjih pedesetak godina, znači, ispovijed žene rođene desetak godina prije prijelomne '68, čija se prva polovina života svodi na kronologiju neugodnosti od kojih mnoge dok su se događale nisu bile osviještene, a kamoli klasificirane kao poniženje ili nasilje, tek kao bizarnost ili eto, nevažan incident.

Važno je uroniti u kulturu prema kojoj prevodeći gradiš most, impregnirati se njome da bi je umio približiti čitateljima na svom jeziku. A načitanost je, po meni, ključna. Ne možeš biti dobar sportaš ako svakodnevno ne vježbaš, dobar pjevač ako ne vodiš računa o glasnicama, vrlo brzo izađeš iz forme. Tako je i s prevođenjem. Moraš čitati druge da bi razvijao, obogaćivao, mijenjao svoj jezik.

Nismo imali iskustvo samostalnog poduzetništva tako da otpočetka funkcioniramo kao bicikl tandem, oboje moramo vrtjeti, ali da, on je glavni urednik, a ja sam direktorica, to je ta podjela. Ja nikad za sebe ne kažem da sam izdavačica, mislim, Seid je izdavač i mi zajedno smo izdavači, ali što se mene tiče, ja vodim firmu koja se bavi izdavanjem knjiga.