Ja nisam ni filozof ni teoretičar, moji su dosezi ograničeni na ubadanja i pokušaje, ali većina ljudi te čudesne tehnologije i njihove posljedice niti ne promišlja, prosječan ih čovjek uzima kao da je drevni ratnik usred bitke na Krbavskom polju kojem je kroz vremenski procijep pao kalašnjikov, pa nema vremena pitati što je to i što to znači za njega, nego rešeta sve oko sebe.

Bez obzira na ishodišno turobno ozračje ovaj grafički roman u cjelini je vedar i vrlo duhovit, zahvaljujući nizu komičnih, nadrealnih situacija i uspjelih fora apsurda. Pripovijest je ispunjena tugaljivošću, ali onom pomirljivom, gotovo slatkom, onakvom kakva spašava od tjeskobe kad su ljudi toliko mudri ili bar zreli da se ne muče stanjima koja nisu kadri promijeniti, nego svoj život, kakav jest, umiju...

Šimborska je, kada su je pitali zašto je za cijelog života objavila tako malo pjesama, rekla da je to zato jer ona ima kantu za smeće. Mislim da je ta kanta za smeće jedan od najneophodnijih rekvizita svih nas koji pišemo. Ali moram još dodati, poeziju, samu po sebi, je lakše pisati, u smislu impulsa, procesa, na kraju i samog vremena, preglednosti teksta i sličnih razloga, ali dobru poeziju je mnogo teže...

Trudim se ne trošiti vrijeme na idiote, besplodne svađe, tračeve, loše žene, loše filmove i loše knjige. Starenje oslobađa čovjeka mladenačkih iluzija. Samo spomenici i mrtvaci ne mijenjaju svoje stavove. Treba griješiti rjeđe, ali kvalitetnije – u tome se skriva mudrost.

Žudimo za srećom, ali često nam izmiče. Sasvim je moguće da su neki ljudi nadareniji za sreću od drugih. Tvrdim da je naša najveća pogreška glumatanje da život nije tragičan, da možemo izbjeći životne tragedije. Možemo naučiti nositi se s tragičnim trenucima i možemo možda umanjiti bol, ali neprestano biti sretni, to naprosto nije moguće.