Sve je podjednako bitno, i tekst sam i autoreferencijalna prizma i društveno povijesni kontekst i porijeklo i profesija i socijalni angažman i činjenice. Iznad svega ipak magija fikcionalizacije, to jest vještina književnika da romansira vlastiti život i historijske prilike, tako da se i u sasvim surealnom izdanju cjelina doima 'stvarnije od stvarnosti'. I to književnika čiji razvoj zasigurno ne predstavlja...

Ova autofikcija pisana je sa zdrave pozicije, u miru sa samim sobom i bez grandioznih očekivanja ali, slutim i to, u nedostatku adekvatnih uvjeta za rad. U tim kratkim, ali energičnim i slikovitim pripovijestima izlaže se u neku ruku čitava Stipanićeva bio(biblio)ografija, rastvaraju formativne godine i obiteljsko ishodište, geneza kasnijih njegovih književnih afiniteta i životnih pasija...