Régis Jauffret : U Klarinu trbuhu

Régis Jauffret: U Klarinu trbuhu

Na dvama veoma jednostavnim uvidima počiva filozofija aktualnog romana Régisa Jauffreta. Ponajprije, nesavladivu stravu suvišno je tražiti u imaginaciji i neobuzdanom fabuliranju, jer stvarnost će nadigrati i najtransgresivniji umjetnički um. Usto, nema moćnijeg generatora ovozemaljskih strahota od neprosvijećenosti i fanatizma mase, a s druge strane od suštinske zloće pojedinca. 

U Klarinu trbuhu Jauffret Régis

U romanu naslovljenom „U Klarinu trbuhu“ („Dans le ventre de Klara“, Hena com, prevela Maja Ručević) gdje se francuski suvremeni a već odavno kanonski autor (rođen 1955. godine) poigrava žanrom povijesnog biopika, čitatelj će se naći kao bačen u mrak srednjovjekovlja. Slično je s filmskom horor dramom „Vražja kupka“ (Des Teufels Bad, 2024) čija se premisa također temelji na povijesnim činjenicama, a u mojoj čitateljskoj memoriji sa Jauffretovom pripovijesti povezana je više toponimijom, atmosferom pa i širom problematikom nego što bi to bila užemotivski. Povjesničari doduše naglašavaju da sintagma mračnog srednjeg vijeka ne implicira nužno kužnu prljavštinu i fatalne boleštine, inkviziciju i magiju, sve što nas iz tog doba plaši i fascinira, odnosi se primarno na manjak stručnih spoznaja o ovom razdoblju koje je u kolektivnu svijest utisnuto kao sinonim za surovost i zaostalost.

Kako bilo, iznenadit ćemo se kad osvijestimo da su jezovita zbivanja koja su inspirirala Veroniku Franz i Severina Fialu, autore „Vražje kupke“ i istaknute predstavnike europskog elevated horora, locirana daleko od medijevalnog konteksta, naime u visoko 18. stoljeće, dok se Jauffretova psihološka (ustvari mono)drama ništa manje hororičnog predznaka odvija u još bližem nam vremenu, na zalazu 19. stoljeća. Svaka od priča usredotočena je na jednu stanovnicu Gornje Austrije podjarmljenu grubim seoskim to jest u drugom slučaju nimalo suptilnijim malograđanskim patrijarhatom, dok se turobna kolotečina obiju mladih, iznimno pobožnih žena vrti oko motiva (ne)ostvarenog majčinstva kao izvora traume.

Jauffretova Klara nakon prethodnih gubitaka sa strepnjom iščekuje rođenje treće bebe, dok Agnes, junakinja „Vražje kupke“, nikako da zanese. Suočava se s osudom seoske zajednice, premda je svima poznato da je njenom suprugu s kojim je, otprilike poput Klare, završila u prisilnom braku, baš sve interesantnije od nje: posao na ribnjaku šarana, razgovori sa strogom mamom, a najviše  druženje sa zgodnim suseljaninom. Klara će ovo svoje dijete, a očekuje od njega mnogo, i smisao i spasenje, uspjeti održati na životu; tragedija je u tome što će ono izrasti u jednog od najvećih zlotvora novije povijesti. Teško depresivna druga će naprotiv, kako bi se spasila, oteti i – usmrtiti – tuđe dijete.

Posljednje zahtijeva objašnjenje koje pak slama srce: znamo da kršćanska crkva samoubojstvo drži najtežim grijehom, no bogobojazne, a psihofizički poništene žene kojima nije do života, ali ih muči strah od vječnog prokletstva, domislile su se rješenju. Umorstvo je jamčilo žuđenu giljotinu, ali i bonus od presudne važnosti, odrješenje grijeha s minimalnim ulogom – dovoljno je pokajanje. Špica filma šokira podatkom da je mrcvareći se s tada neizlječivom, a iznad svega neprepoznatom pa onda i nepriznatom bolešću na stotine žena na germanofonom području posegnulo za takvom bezumnom metodom. Zaključak je ove komparatističke mikro digresije da se oba narativa, književni i filmski, instantno upisuju u korpus najmračnijih priča iz života, a užas ženskog psihičkog obolijevanja u kontekstu masovnog bezumlja, primitivizma i praznovjerja uvezuje ih i čvršće od preciznijih tematsko motivskih podudarnosti.

„U srpnju 1888. u danima oko blagdana svetog Jakova, Ujak me oplodio.“ Iskaz Jauffretove naslovne protagonistkinje, ujedno i autodijegetske, ne sasvim pouzdane pripovjedačice, kojim se roman otvara, moment je ultimativnog užasa, reklo bi se, kraj i prije početka, jer mnogi bi odmah mogli odustati od čitanja. Poznavatelji Jauffretove poetike navikli su međutim na njegovu više ili manje brutalnu provokativnost; pripovijest o Klari ogledni je egzemplar njegovih nastojanja da čitatelja skandalizira već na razini rečenice. Ipak, za priču od ovoga ne može bolje, baš iz takvog začetka fabula se bogato i mračno razlistava. Klaru upoznajemo dok… ili radije ovako: Klara pripovijeda, Klara zapisuje, Klara halucinira, luduje i pati dok odbrojava do poroda. Bez jednog dječaka i jedne djevojčice ostala je praktički odmah, odnio ih je u ono vrijeme opasan krup, pa joj taj nepreboljiv dvostruki gubitak sada utišava trudničko ushićenje.

Mlada žena živi u ljepljivoj tami, metaforički pa skoro i doslovno, zatočena u patološkom odnosu s dvadesetak godina starijim Aloisom Schicklgruberom, naprasitim i častohlepnim carinskim službenikom, koji je k tome brat njene majke. Nedozvoljenu vezu dvoje bliskih rođaka crkva je spremna tolerirati pod paradoksalnim uvjetom – ako se vjenčaju. Koliko je s vremenske i intelektualne distance ovakva kombinatorika bizarna, toliko je u realnom vremenu neprihvatljiva i njoj samoj, isprepadanoj tinejdžerici iz siromašne kuće. U novi dom šesnaestogodišnja Klara prispjet će iz duboke austrijske provincije, spletom pragmatičnih razloga; ne kako bi dobila priliku za lagodniji život u većoj sredini, naprosto jer njezin ujak želi novu sluškinju. Čim mu žena stane pobolijevati, jedva punoljetnu Klaru promaknut će u svoju ljubavnicu, a kad ova naposljetku podlegne tuberkulozi, Klara automatizmom preuzima ulogu pomajke njegove djece.

Put Klarine prethodnice u toj je kući bio sličan, do zakonite gospođe uznapredovala je slučajno, bez muževe jasne namjere, od konobarice u obližnjoj gostionici do kućne pomoćnice s kojom je varao prvu suprugu. Ta je pak žena, četrnaest godina od njega starija, a srećom i imućnija, uza sve evidentno za to vrijeme, za taj mentalitet bila neuobičajeno emancipirana. Čim otkrije da se on za njenih migrenoznih epizoda zabavlja s poslugom, pokrenut će razvod i damski otprhnuti u vjerojatno bolji život. Možda bi ona bila potentan književni lik, no Jauffret je ostavlja na usputnoj bilješci, koliko ga poznajemo, njega sretni svršetci ne zanimaju.

Fokus je dakle na Klari, nevoljenoj i nesretnoj, koja svoje mlade dane utapa u grizodušju i destruktivnoj religioznosti, a sve u uzanom prostoru između kuće gdje se izmiče nasilnom mužu i crkve gdje je odbacuju kao grešnu i fanatičnu. Usamljena i sluđena snatri o djevojčici koja bi se zvala Ada, no rodit će dječaka guste crne kose; nadjenut će mu, valjda po analogiji, ime Adolf. S obzirom da je pohvatao nit, fabularnu i rodoslovnu, čitatelja tu po tko zna koji put prolazi jeza iako se u tekstu faktografija slabo eksplicira, tek paratekstualno utvrđujemo da je riječ o Hitlerovim roditeljima. S tom sviješću blebetanja o nerođenoj bebi kao o „hrabrom malom vojniku“ poprimaju stravičnu konotaciju.

Mjeseci Klarine trudnoće za čitatelja su, kao i za naratoricu, agonija. Njeno je stanje s namjerom predstavljeno kao košmar čime se implicira da će se roditi posve dijabolično biće. U formi istrzanog solilokvija Klara niže misli u kojima njen muž dominira kao neupitan autoritativni subjekt: „Ujak je zagrmio“, „unatoč Ujakovom prijekoru“, „Ujak mi je naredio“… ili pak mrsi okrajke somnabulnog buncanja: „Kad bih rodila jato anđela, izrasla bi mi krila kako bih im se mogla pridružiti dok se igraju skrivača u zraku“. Struktura romana nestabilna je, fabula kondenzirana; srodan pristup pamtimo iz Jauffretovih prethodnih proza. Ton je nerijetko distorziran, a sve to kao refleksija svakodnevice, repetitivne i sumorne, djevojke na rubu pameti.

Régis Jauffret iskapa ovdje kontroverze, istražuje pukotine između maglovitih fakata koji su mu poticajno ishodište za fikcionalna raspredanja. Povijesne činjenice romansira koristeći se rijetkim o predmetu interesa dostupnim spisima i ocrtava svijet kako mu se čini da ga je mogla vidjeti neškolovana i neurotična Hitlerova majka. Svirepi patrijarhat inkarniran je u sadističkim figurama ujaka, klasičnog zlostavljača, i licemjernog svećenika, dok je Klara, kao izravna žrtva toksičnog maskuliniteta, karakterno oblikovana tako da pobuđuje tek mlako čitateljevo suosjećanje. Dok smo s Agnes iz „Vražje kupke“ itekako empatizirali, čitatelj je spram Klare rezerviran, sve što bi u sličnoj situaciji izazvalo momentalnu sućut, u ovom slučaju odbija, čak ispunjava gađenjem, od histerične bigoterije do čudnovate infantilnosti.

Na racionalnoj razini svjesni smo da je u pitanju osoba emocionalno nezrela i poprilično narušene psihe, u zatvorenoj i nedobronamjernoj sredini, odbačena od nuklearne obitelji i zanemarivana u braku u kojem se mimo vlastite volje našla, naučena da je svima na teret. U tom smislu Klara je tipična protagonistkinja autora koji mizantropski uživa iscrtavati mozaične portrete disfunkcionalnih ili devijantnih pojedinaca, istodobno melankoličnih i monstruoznih, takvih koji nekoga maltretiraju ili drugi to čine njima, društvenih otpadnika i samoubojica. Promotrimo li Jauffretove književne pasije očito je da se morbidna pripovijest o Klari Hitler uklapa u cjelinu.

Jauffretova bibliografija bilježi romane, kraće proze, kazališne i radijske drame, o njegovom se stvaralaštvu pišu doktorati, kritika ga smatra intrigantnim umom i sjajnim stilistom, no šira je recepcija očekivano polarizirana. Ovdašnja publika u dva ga je navrata mogla čuti uživo, zasad raspolažemo s četiri prijevoda njegovih naslova, a važno je reći da imamo i sveučilišnog nastavnika koji je poznavatelj njegovog opusa, pa prije ili nakon čitanja ovog romana koji je usprkos svemu dosad rečenom (ili upravo zato) za ozbiljnu preporuku, savjetujem poslušati izlaganje Marinka Koščeca kako bi se bolje razumjela Jauffretova autorska agenda. Jauffretu su status suvremenog klasika priskrbile „Mikrofikcije“ („Microfictions“); on ovu formu, obrazlaže Koščec, nije izmislio, ali je od nje stvorio sustav ispisavši tijekom godina tri knjige mikroproza uz aktualnu kojom će tetralogiju zatvoriti. Višetomno djelo duhovito zamišljeno kao mikroformat zapravo je golem kompendij kratkih tekstova od ukupno 4000 stranica, a u kojem je autoru cilj obuhvatiti ukupnost ljudskog postupanja.

Trajno nadahnut crnom kronikom Jauffret potku više svojih romana plete oko zločina koji su zaokupljali javnost. U romanu „Sévère“ bavi se, na primjer, ubojstvom bankara koje je nakon godina ponižavanja i zlostavljanja počinila njegova ljubavnica. Priželjkujemo da se i Klara osveti agresivnom Aloisu ili da zaboga od tog kompleksaša naprosto pobjegne. No kad govorimo o Klari, nesumnjivo najzanimljivija je „Claustrija“, Jauffretovo hiperbolično razlaganje slučaja Fritzl. Pritom promišlja i austrijsko pravosuđe koje se pokazalo sramotno nonšalantnim po pitanju ovog ekstremnog primjera incestuozne okrutnosti, a čini se da Jauffret sve to poduzima kako bi podsjetio na kolektivnu odgovornost, odnosno nacionalsocijalističku ostavštinu koja je, tvrdi, u Austriji i dalje vrlo živa.

A evo što Régis Jauffret, bar je takav moj dojam, postiže pseudo ispoviješću Klare Hitler: portretirajući ni po čemu izniman, a opet nimalo jednostavan ženski karakter koji se oblikovao u doista deprivilegiranim okolnostima, on poput kakve tapiserije razmotava društveni pejzaž gornjoaustrijske provincije, miljea uskogrudnog, ksenofobičnog i dubinski zatrovanog. Nudi na koncu zaključak koji potvrđuju i novija historiografska istraživanja: do Hitlerovog ideološkog profiliranja nije, suprotno ranijim tezama, došlo za njegovih bečkih dana, kad se doduše načitan, ali samouki provincijalac s kompleksom genija pokušavao afirmirati kao umjetnik, nego je već u najužem obiteljskom krugu, tijekom najranijeg odrastanja, inficiran nacionalizmom i antisemitizmom.

Ocjena za kraj je ova: roman „U Klarinu trbuhu“ neugodno je iskustvo koje vrijedi istrpjeti.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Régis Jauffret

U Klarinu trbuhu

• Prijevod: Maja Ručević
• Hena com 06/2025.
• 232 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532595161
• Cijena: 21.90 eur
• Kupi knjigu!

Klara, glavna protagonistica, živi u incestuoznom braku s ujakom Aloïsom, u odnosu prepunom grubosti, nasilja i fanatične pobožnosti koji rezultira rođenjem „čudovišta“ koje će obilježiti povijest... Régis Jauffret, ingeniozan majstor unutarnjeg monologa i radikalne introspekcije, vodi čitatelja kroz labirint Klarinih misli i osjećaja. Svojim osebujnim stilom i kirurškom preciznošću stvara roman 'U Klarinu trbuhu' koji pulsira kao živo tkivo — djelo koje se istodobno čita kao ispovijed, optužnica i ljubavno pismo.