Dubravka Kisić : Arhitektura secesije u Zagrebu – Tijelo moje duše
Dubravka Kisić, magistrica arhitektonske znanosti, stručnjakinja za povijest arhitekture i konzervatorstvo, s bogatim i plodnim profesionalnim iskustvom koje se proteže od kasnih sedamdesetih godina 20. stoljeća do kraja drugog desetljeća 21. stoljeća — stečenim u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, a potom i kao upraviteljica te voditeljica zbirke Hrvatskog muzeja arhitekture Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti — sačinila je ovu knjigu koja zrači interesantnošću i ljepotom svoga bogatog i jedinstvenog unutarnjeg vizualnog, fotografsko-dokumentacijskog sadržaja, ali i posvećenošću te studioznom razradom ljepote zagrebačke arhitekture secesijskog, odnosno modernističkog razdoblja — Art Nouveaua, Art Moderne, Nieuwe Kunsta — stilova koje je obilježila težnja za novim i radikalan prekid s prošlošću.
Tijekom rada u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, autorica je bila osobito usredotočena na projekte i realizacije obnove zagrebačkih fasada, ponajprije u razdoblju od 1986. do 1990. godine, pri čemu je prikupila znatan dio građe uvrštene u knjigu "Arhitektura secesije u Zagrebu: Tijelo moje duše". Ipak, njezin primarni istraživački interes za arhitekturu secesije u Zagrebu oblikovao se ponajprije u okviru znanstvene teme magistarskog rada "Restitucija fasada kuće Popović u Zagrebu".
Arhitektura secesije u Zagrebu
Produkcija secesijske arhitekture u Zagrebu obuhvaća razdoblje od 1895. do 1914. godine, a autorica je u svoje istraživanje uključila oko 300 objekata izgrađenih u tom razdoblju. Od toga je 165 objekata detaljnije obrađeno, dok je 55 objekata posebno izdvojeno kao izraženiji stilski primjeri za jednu od mogućih prezentacijskih selekcija.
Budući da arhitektura nije područje ljudskoga djelovanja podvrgnuto isključivo utilitarnosti i strogoj funkcionalnosti, nego i oblik izraza te težnja komunikaciji s okolinom i ljudima, vremenima i svjetonazorima, upravo se u toj dimenziji općenja osobito djelotvornom pokazuje arhitektura nastala u stilskom razdoblju secesije — u nekim slučajevima tada, a u mnogima i danas.
Riječ je o tome – a na to upućuje i podnaslov ove knjige, Tijelo moje duše – koji zorno ilustrira izražajna htijenja secesijskog stila u arhitekturi: htijenja da se tijelom građevine, sugestivno i afektivno, živo i dinamično, kroz građevne materijale i oblike izraze i prenesu duševna stanja, proživljavanja i atmosfere. Ona uključuju i za to razdoblje moderna saznanja o čovjekovoj psihi i snovima, imaginaciji i zagonetnosti skrivenih staza podsvijesti, ali i asocijacije na raznolike figuracije, pokrete i izraze ljudskoga tijela.
Jedna je vrst težnje ka sintezi, ne samo mnogih ili raznih umjetnosti, već i znanstvenih uvida, prisutna u ovoj umjetničkoj fazi u povijesti arhitekture, koja je i danas u jednakoj mjeri sposobna da očara i zavede, usreći i ugrije misli i doživljaje, ne samo zaljubljenika i manje ili više upućenih, već i običnih, slučajnih prolaznika, bez naročitih nakana da se udube u doživljaje stambenih zgrada i kuća, kao i većih građevina od općega značaja za zajednicu - poput bolnica, muzičkih i drugih škola, i ostaloga.
Podnaslov Tijelo moje duše nije slučajan: autorica ga je preuzela prema analognom podnaslovu knjige Branimira Donata, "Antologija proze hrvatske secesije" (2004.), kako bi izrazila upravo onu širu društvenu, a napose umjetničku idejnu prožetost, toliko karakterističnu za taj stil. To će i podrobno objasniti u poglavljima koja čine ovu knjigu, čiju zapreminu u najvećem djelu čine jako lijepe fotografije i preslike starih fotografija odabranih i prezentnih secesijskih građevina u gradu Zagrebu, ne samo njihovih vanjština, već nerijetko i interijera, potom i nacrta, foto portreta pojedinih važnih arhitekata, raznih akcija gradnji i ostaloga.
Upravo zato što poglavlja ove knjige nisu suviše opsežna te su pisana jasnim i pristupačnim, trezvenim i komunikativnim, a ujedno stručno utemeljenim stilom, knjiga će biti zanimljiva i čitateljima izvan uže stručne javnosti, kada je riječ o arhitekturi.
Magistrica Kisić polazi od zanimljivog i upućenog opisa društvene situacije u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća, koju povijesno i politički obilježavaju okolnosti nastale okončanjem bečkog apsolutizma i preustrojem Monarhije Austro-Ugarskom nagodbom iz 1867. godine, nakon čega je položaj Hrvatske uređen subdualnom Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868., sklopljenom između Hrvatskoga i Ugarskoga sabora.
Čitatelj se pritom uvodi u širi društveni okvir toga vremena, u kojemu je tijekom posljednja dva desetljeća 19. stoljeća, osobito na području institucionalizacije te razvoja kulturnog i umjetničkog života u Hrvatskoj, učinjeno više nego u kasnijih pola stoljeća.
Tako se doznaje o profiliranju tadašnje hrvatske inteligencije, oblikovane u „klasičnom povijesnom idealizmu i liberalizmu, s nepokolebljivom vjerom u napredak“ — kako navodi ova zanimljiva knjiga — uz dodatak da je ta ista domaća inteligencija u razmjerno kratkom razdoblju uspjela razviti i afirmirati snažne nacionalne stvaralačke potencijale i kulturne vrijednosti, dovodeći ih na razinu europske kulture svoga vremena.
U tom se kontekstu citiraju i Željka Čorak, Stefan Zweig, Josip Horvat i drugi. Među ostalim, potonja dvojica takvu poticajnu atmosferu u širem europskom okružju toga vremena povezuju s osjećajem sigurnosti prisutnim u europskim društvima, ali i s iznimnim napretkom znanosti.
Što se tiče same Hrvatske, iz niza se izvora navodi i citira kako su potkraj 19. stoljeća kultura i umjetnost u nas već bile organizirane u modernom smislu. Razumljivo, najintenzivnije i planski razvijane u središtu države, Zagrebu, odakle autorica čitatelja, korak po korak, zanimljivim i suvereno vođenim postupkom, uvodi iz šireg konteksta u sve uža područja svoga i našega čitateljskog interesa — a to je, ne zaboravimo, arhitektura secesije u Zagrebu.
Tako se, preko Izidora Kršnjavog (1845.–1927.), povjesničara umjetnosti iz Našica i jednog od istaknutijih kulturnih zaslužnika svoga vremena, koji je dao izniman poticaj razvoju hrvatske umjetnosti, postupno stiže i do još zanimljivijeg poglavlja ove knjige, naslovljenog "Formiranje urbanističke mape modernog Zagreba".
Prije toga valja istaknuti gotovo nevjerojatan razmjer Kršnjavijeva djelovanja: pokretanje i razvoj čitave mreže muzeja, galerija, škola, kazališta i drugih kulturnih institucija. U svojim zapisima Kršnjavi navodi kako je, dolaskom u Zagreb — otprilike dva desetljeća prije kraja 19. stoljeća — zatekao tek dva slikara i jednoga kipara, dok ih je dvadeset i pet godina kasnije bilo već pedesetak, i to mnogih visoke i ozbiljne umjetničke kvalitete.
Uzgred budi rečeno, sve se to zbiva u zemlji koja je tada bila čak 91,5 % ruralna, dok se u samo dvadeset godina iznimnog prosperiteta broj stanovnika Zagreba doslovno udvostručio, odnosno porastao za 100 %. Grad se pritom ponajprije punio radničkim stanovništvom, te je od dotadašnjega činovničkog i učeničkog postupno prerastao u radnički grad.
Potom se u knjizi govori o prostornoj ekspanziji Zagreba i o urbanističkom planu iz 1857. godine, prema kojemu se glavni grad trebao oblikovati po uzoru na tadašnje europske metropole. Kasniji planovi, nastajali tijekom sljedeća dva desetljeća, donose i prijedloge za rješavanje estetske koncepcije urbanog razvoja, pri čemu se već jasno uobličuje poznati plan formiranja poteza gradskih perivoja u obliku potkove.
U razmjerno kratkom razdoblju — svega jednog desetljeća, između 1890. i 1897. godine — sagrađen je niz kapitalnih zagrebačkih građevina, među kojima se ističu Hrvatski učiteljski dom, Glavni željeznički kolodvor, Obrtna škola i Muzej za umjetnost i obrt, palača Narodnih novina, Hrvatsko narodno kazalište, Školski forum, Starčevićev dom i Umjetnički paviljon.
Ti objekti, kako ističe autorica Dubravka Kisić, čine svojevrsnu „reviju različitih stilova“: klasicistički i neorenesansni izrazi dominiraju u arhitekturi obrazovnih institucija, muzeja i galerija, dok je istodobno snažno prisutna i manira oslonjena na domaću tradiciju baroka i bidermajera, koja obilježava donjogradsku vedutu s kraja 19. stoljeća.
Tek se na ovome mjestu dolazi do uže perspektive same teme knjige, budući da je sve prethodno služilo ocrtavanju širega okvira, nužnog za razumijevanje pojave secesije u kontekstu domaće, zagrebačke duhovne, političke i urbanističke, odnosno općenito stvaralačke atmosfere.
Budući da je arhitektura, kako ističe autorica, kulturna disciplina, njezina se obilježja — kao izraz određene epohe — nužno odražavaju u dodiru s drugim procesima, uključujući i one tehnološke. Stoga je takve procese potrebno poznavati i razumjeti, barem u osnovnim crtama, što ova knjiga i čini, kako bi se mogla razumjeti konkretna estetika vremena, kao i proboj novih stilskih nastojanja secesije.
Taj se proboj odvija u razdoblju simbolizma, u ozračju važnih međunarodnih likovnih izložbi na kojima sudjeluju i hrvatski slikari čiji radovi privlače međunarodnu pozornost, a sve je obilježeno snažnim nastojanjem za slobodom stvaranja.
Kao i u Austriji potkraj 19. stoljeća — čiju duhovnu atmosferu opisuje Stefan Zweig — i u Hrvatskoj toga vremena javlja se koncentracija nadarenih i ambicioznih mladih ljudi koji teže korjenitim promjenama. Među prvim programatskim tekstovima o secesiji ističu se oni koje objavljuju književnik Ksaver Šandor Gjalski i pravnik Milivoj Dežman.
Važnu ulogu ima i novoosnovano Društvo hrvatskih umjetnika, čiji je član od samih početaka bio istaknuti arhitekt Viktor Kovačić. Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine izlažu se i nacrti arhitekta Herman Bollé, uz radove slikara, sve u znaku novoga secesijskog ozračja.
To je ujedno vrijeme kada se zagrebačke kavane — kako bilježi Izidor Kršnjavi — „orile od rasprava o pravom biću ljepote“, upravo onako kako Zweig opisuje i presudnu ulogu bečkih kavana u oblikovanju stvaralačkog duha epohe. Beč pritom ima ključno značenje i za domaću secesiju, koja se odande, gdje su hrvatski arhitekti i umjetnici stjecali obrazovanje, prelijevala prema Zagrebu — ne samo zahvaljujući snažnim umjetničkim i tehničkim školama te presudno važnim učiteljima poput Otto Wagner, pionira moderne europske arhitekture, nego i zbog razvijene i utjecajne publicistike koja se u to doba upravo ondje pisala i tiskala.
Za razvoj domaće moderne misli osobitu je važnost imao časopis Mladost, koji se pojavio u siječnju 1898. godine. U njemu su okupljeni umjetnici programatski istaknuli: „Mi hoćemo da budemo mladi; hoćemo li živjeti — duhovno nas staraštvo vodi u propast. Mišljenje naših otaca nije za nas.“
Duh novog stvaranja u vremenu secesije Milivoj Dežman ovako opisuje u prvom broju istoga časopisa: „… to je odraz duševne borbe nove generacije. Zvali se moderni: simbolisti, dekadenti, impresionisti — jedno im je zajedničko: traže nove ciljeve, idu neutrtim stazama, bilježe svijet. Gube se u tihoj čežnji za idealima. Senzitivni, sjetni, gotovo mistici.“
Ksaver Šandor Gjalski, pak, povodom zbornika likovnih i književnih radova iz 1898. godine, Hrvatski salon, ističe kako umjetnost mora ići dalje od „lijepih linija Grčke i renesanse“, jer su „ljepota, život i misao beskrajni“. Pritom naglašava da je za umjetnike najvažnije očuvati slobodu vlastitoga uvjerenja, misli i ukusa — upravo ono što moderna secesijska struja snažno podupire, kao da poručuje: „Dosta sa školama — neka se svatko izražava na svoj način.“
Dok su „stari“, poput Kršnjavoga, na secesiju gledali tek kao na „pusto modno ime“, pravnik Ivo Pilar s razumijevanjem je prihvatio i tumačio pojavu toga stila u modernoj umjetnosti, shvaćajući ga kao manifestaciju otpora konzervativnim shvaćanjima, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim europskim središtima.
U svome članku Pilar opisuje secesiju kao pojavu koja se lančanom reakcijom širila Europom: započevši secesijom Puvisa de Chavannesa i njegove skupine iz Salona na Champs-Élysées u (1890.), nastavivši se preko Münchena (1893.) i Beča (1897.), sve do slavenskih zemalja, gdje pronalazi i svoj specifičan oblik u Hrvatskoj.
Autorica Dubravka Kisić pritom izdvaja ključnu Pilarovu misao: secesija nije škola, nego upravo borba protiv škola — i to protiv škola uopće, kao i protiv dotadašnjih akademskih modela umjetnosti. Takvo shvaćanje izražava nužnost evolucije i razvoja umjetnosti, pri čemu je cilj dosegnuti novu umjetnost, dok se put do nje prepušta umjetniku kao pojedincu.
Nove ideje koje obilježavaju i druge umjetnosti toga vremena prisutne su i u secesiji: simbolizam, misticizam, titanizam, kao i različiti socijalistički elementi, proizašli iz uvjerenja da se umjetnost mora odreći elitizma i postati dobrom cijeloga naroda.
Tako arhitekt Josip Marković iz Pariza 1897. godine piše prvu ozbiljnu kritiku dotadašnje historicističke arhitekture u Zagrebu, smatrajući je ispunjenom taštinom i samodopadnošću te nesposobnom da od Zagreba stvori pravi velegrad kakav je trebao postati. Arhitekt Viktor Kovačić, koji je 1899. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod profesora Otta Wagnera, nakon čega započinje profesionalno djelovanje u Zagrebu, zauzima središnje mjesto u tom preokretu. Kako ističe autorica ove zanimljive i vrijedne knjige — koja može poslužiti i kao iznimno dobar priručnik za šetnje zagrebačkim secesijskim slojevima, bilo starim ili novim flâneurima — Kovačić je "svojim praktičnim i teorijskim djelovanjem stekao status karizmatske osobe trajnog autoriteta".
Ovdje se dolazi do razdoblja u kojemu se 1905. godine osniva Klub hrvatskih arhitekata, okupljajući predstavnike nove generacije arhitekata čije će djelovanje obilježiti punu afirmaciju secesije. U tadašnjim okolnostima to je značilo i barem djelomično oslobađanje arhitekture — shvaćene sada kao glavne grane likovne umjetnosti, odnosno kao individualne i kreativne djelatnosti — iz dominacije građevinskih poduzetnika i izvođača radova.
Riječ je o arhitektima koji tragaju za novim arhitektonskim rješenjima i čiji će rad uvelike pridonijeti značajnoj modernizaciji naših prostora. Autorica će u posebnom poglavlju knjige obraditi najvažnije protagoniste domaće secesije te prikazati neke od njihovih najznačajnijih ostvarenja, koja i danas obilježavaju intimne itinerare naših urbanih — napose zagrebačkih — života.
Među ključnim protagonistima domaće secesije, kojima autorica posvećuje zasebnu pozornost, nalaze se Viktor Kovačić, Hugo Ehrlich, Vjekoslav Bastl, Aladar Baranyai, Rudolf Lubynski, Lav Kalda, Stjepan Podhorsky, Ignjat Fischer i Eduard Schön.
Pojedina značajna ostvarenja zagrebačke secesije u samoj slici grada ovdje se navode tek kao uzgredne asocijacije — kao imena koja mogu dodatno pobuditi znatiželju budućih čitatelja ili vlasnika ove knjige, zamišljene i kao putni vodič za zanimljive gradske šetnje. Među njima su, između ostaloga: Kuća Weiser, Kuća Michl, Kuća Hagenauer, Trgovačko-stambena zgrada Antolković, Kuća Singer, Kuća Bauer, Zgrada Društva za posmrtnu pripomoć, Kuća Hirschl, Kuća Vasić, Kuća Greiner-Waronig, Kuća Bosnodolski, Trgovačko-stambena zgrada Deutsch, Kuća Kohn, Kuća Dobrowolsky, Zanatlijski dom i druga.
U segmentu gradnje objekata za javne namjene secesija je također ostvarila niz iznimno značajnih djela. Među njima se ističu Trgovačko-obrtni muzej (danas Etnografski muzej), zatim zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice i arhiva, kao vrhunsko ostvarenje secesijskog gesamtkunstwerka arhitekta Rudolfa Lubynskog iz razdoblja 1908.–1910. godine (danas Hrvatski državni arhiv).
Tom se krugu pridružuju i sanatorij u Klaićevoj 17, dijelovi kompleksa Zemaljske bolnice na Šalati, Zgrada zemaljskog rodilišta i primaljskog učilišta u Petrovoj, Kraljevsko zemaljsko sirotište Josipovac, kino-teatar Apollo, zgrada Glavne pošte, kao i niz industrijskih objekata, među kojima se ističu Paromlin, uprava Plinare, tvornica pisaćeg pribora Moster–Penkala te destilerija Arko.
Uz javne i industrijske građevine, važno mjesto zauzima i čitav niz vila, građenih prema najvišim standardima stanovanja, koje se oslanjaju na englesku i austrijsku ladanjsku arhitekturu, stvarajući prepoznatljivu secesijsku, gotovo „produhovljenu“ atmosferu. Među njima se ističu vila Frangeš, vila Vrbanić, vila Tišov, vila Ilić i druge.
To je ujedno razdoblje u kojem se donose i urbanistički planovi Zagreba koji osobitu važnost pridaju ambijentalnim vrijednostima i estetici secesijskog modernizma. Oni obuhvaćaju područja Tuškanca i Josipovca, Jurjevske i Cmroka, Pantovčaka i Hercegovačke, Mlinarske i Malinove, Voćarske, Petrove, Lašćinske i Srebrnjaka, a trasira se i novi ulični pravac današnje Zvonimirove ulice.
O svemu tome — uz još jednom valja naglasiti bogatu i vrhunsku opremu te vrijedne fotodokumentacijske priloge — zaljubljenici u zagrebačku arhitekturu i urbane šetnje doznat će mnogo više iz same knjige "Arhitektura secesije u Zagrebu – Tijelo moje duše".
** (c) fotografije i ilustracije iz knjige objavljene su uz suglasnost izdavača.
Arhitektura secesije u Zagrebu : Tijelo moje duše
- Srednja Europa 10/2025.
- 507 str., meki uvez
- ISBN 9789533870755
- Cijena: 48.00 eur
- Kupi knjigu!
Knjiga 'Arhitektura secesije u Zagrebu – Tijelo moje duše' arhitektice Dubravke Kisić temelji se na istraživanju zagrebačke arhitekture od 1895. do 1914., obilježene secesijskim stilskim idiomom, koji arhitekturu tumači kao odraz ljudske duše i simulakrum tijela te je jasno razlikuje od drugih arhitektonskih stilova tog razdoblja.