Ranko Novak : Priče iz moje davnine

Ranko Novak: Priče iz moje davnine

Čovjek nije pusti otok, ma koliko to zvučalo semantički i stilski potrošeno, ali u predjelima duha, iznad materijalnosti svakodnevnog, to potrošeno lako postaje ili suvišno ili jako bitno. Kada čovjek uzme knjigu u ruke, nije tek tabula rasa ni on kao čitatelj, kao što nije ni djelo u koje uranja za njega ploča nevino prazna u kojoj bi patetična naivnost čitateljskog iskustva bivala kvarenjem iskustvenih senzacija obogaćivana u nekakvom procesu spontana suodnošenja teksta i recipijenta.

Što više „okolnih“ podataka, izvan same knjige, to je veća opasnost podlijeganju stereotipima, neizbježnima u književnosti gdje teorijska konstrukcija implicitnog, konkretnog i pragmatičnog auktora biva za iskustvo čitanja najčešće samo neuspio pokušaj da se lišimo prateži i uspostavimo doživljaj sebe i teksta bez posredovanja. Bilo bi to moguće samo uz uvjet da o auktoru i njegovoj knjizi ne znamo ništa, no i tada se ne bismo mogli osloboditi barem minimalne čitateljske predobaviještenosti, kadšto i obrazovanosti, o koju omjeravamo konkretni sa sličnim tekstovima i iskustvom žanra u koji se on smješta.
 

Priče iz moje davnine Novak Ranko

Uzevši u ruke ovaj naslov, bilo bi idealno da smo najprije mogli percipirati pripovijedanje u prvom licu kao spisateljsku konvenciju ili eventualno autobiografski postupak. No, ni u životu, ni u književnosti ne postoji hegelijansko idealno (pa ni u Hegela, uostalom, koji je konkretizirajući idealno, ispisao ubitačno opširne stranice o fenomenologiji duha), te tako nismo mogli, a govorim ne u svoje nego u ime mnogih potencijalnih čitatelja, ne „primijetiti“ da je auktor sin klasika suvremene hrvatske književnosti, jednog od nekolicine nenadmašnih hrvatskih proznih pisaca, čiji su poglavito romani obilježili drugu polovicu prošlog i početak tekućega stoljeća, mada bi se i o ostalim njegovim žanrovskim okušajima imalo govoriti vrlo ozbiljno i odgovorno.

Breme takvoj knjizi već su pitanja o motivima auktorova pisanja, a u spomenutoj konstelaciji nemoguće je ne upitati se je li sin Slobodana Novaka (Split, 3. studenoga 1924. – Zagreb, 25. srpnja 2016., op.ur.) pokušao slijediti oca ili se oteti njegovoj moćnoj sjeni, kao što je nemoguće ne prisjetiti se drugih spisateljskih dinastija, Mannovih u svjetskoj ili Mažuranića u hrvatskoj književnosti, primjerice. Pogotovu što se prvom i zasad jedinom knjigom Ranko Novak (Zagreb, 1951) pojavio u zreloj životnoj dobi, mada bi se moglo primijetiti da se rijetki u sličnim godištima upuštaju u pisanje ičega drugog osim autobiografije. No, i tada ostaje uteg nasljeđa, dodatno otežan i činjenicom da se njegov mlađi brat također okušao kao pisac, otrgnuvši se kvalitetom svog idiolekta sjeni velikana koji mu je i književni, ali i, što ne olakšava situaciju, biološki prethodnik.

Auktor ove knjige je sin klasika suvremene hrvatske književnosti, jednog od nekolicine nenadmašnih hrvatskih proznih pisaca, čiji su poglavito romani obilježili drugu polovicu prošlog i početak tekućega stoljeća, mada bi se i o ostalim njegovim žanrovskim okušajima imalo govoriti vrlo ozbiljno i odgovorno.

Ipak, ono što ostane kao dojam, mada uvijek barem nesvjesno ovisan o metaknjiževnim podatcima, nužan je plod same knjige kojoj bismo u ime neknjiževnih argumenata možda i mogli pridati kvalitativne atribute, ali bismo s druge strane isto tako mogli, nalogom vlastite savjesti, suditi možda i odveć strogo. Dakle, situacija nam nameće dvojbu o tome nismo li prosudili nepravedno kruto ili smo bili previše popustljivi, a sve u strahu od sjene velikog oca. U slučaju štiva Ranka Novaka takve su bojazni suvišne. Mada se odlučio posvetiti se peru relativno kasno, a moram naglasiti da nisam pristalica naraštajnog kriterija kao jamca za bilo koji sud, njegovo je pismo zrelo, stilski precizno odvagnuto, konstrukcijski uravnoteženo.

Pritom treba ponoviti da pisanje autobiografskih zapisa nije ni naizgled laka stvar. Naime, građa koju bi pisac drugoga žanra nalazio u mašti ili u povijesnim i arhivskim zapisima, a do potonjih se treba često itekako potruditi, onome koji piše o vlastitom životu u permanentnom je posjedu. Njegovo je vlastito pamćenje savršeno raspoloživo  gradivo i sve što s njim ima uraditi je napraviti izbor, prihvatiti neka sjećanja kao važnija ili zanimljivija za pripovijedanje, odnosno posegnuti za svime što se ukazuje pred njegovim perom te ga instrumentom jezika uobličiti u koherentnu priču. S obzirom na obim knjige, reklo bi se da je auktor ovdje odabrao ovaj drugi put. Ne jamči takav postupak spasonosno počivanje pod stablom vlastite prošlosti u iščekivanju da plodovi Mnemozine sami padnu u krilo pripovijesti koja će se onda sama od sebe ispisati.

Kada nas život mami meandrima priče, najvažnije je otrgnuti se varkama spontanosti koje za vlastitom lagodnom kulisom najčešće kriju lijeni zagrljaj banalnosti. Ranko Novak odolio je sirenskom nagovoru nepodnošljive lakoće (olakog) pripovijedanja vješto koristeći jezične registre - s jedne strane svojevrsnim se iskaznim otuđenjem objektivirajući u vlastito dvojstvo samosagledavanja, a s druge mjestimično pribjegavši dijalektalnom odmaku od standarda. Naime, od početka zapisa sagledava on sebe i svoju okolinu distanciranim iskazom sveznajućeg pripovjedača, da bi odmah dozvao aromu vernakulara malih svjetova vlastita djetinjstva. Svjedoči njegovo pero raznorodnim egzistentnim okolinama koje su ga formirale: mediteranskoj, kontinentalnoj, ravničarskoj, asfaltno urbanoj. Takav kaleidoskop tvore u dobroj mjeri i osebujni likovi, ne tek atraktivni po sebi, nego oživljeni teško definirajućom sposobnosti da se iz spoja prozopografskih postupaka i oponašanja jezičnih gesta dozovu pred oko čitateljskog duha uvjerljive, žive osobe.

Da, Novak (i ovaj Novak) posjeduje sposobnost o kojoj se može nadugo teoretizirati, ali se ne da nikada do kraja točno opisati, a jednostavno bi se mogla nazvati pripovjedačkom uvjerljivošću. U toj vizuri pripovjedalački reflektor osvjetljava i majku i oca i niz drugih karaktera od kojih je osoba djeda prikazana s toliko uvjerljivih i opravdanih detalja da bi i sam taj lik bio dostatan za mali roman. I otac i djed, i mama, i dječačke prve ljubavi, kao i neizbježna mladalačka erotika, tvore kaleidoskop formiranja vlastita jastva. Sve je to protkano nenametljivim opservacijama i nizom sugestivno opisanih zgoda kao što je, recimo, ona u kojoj filmski napeto spašavaju mlađega brata koji se nehotice zaključao sam u stanu te ga u akcijskoj sceni iz nevolje izbavlja milicajac susjed s kata iznad zavezavši vlastitu kćer užadima oko pasa te je kao prilagođeno dramaturško sredstvo deus ex machina spušta na balkon, dok ekipa muške dječurlije ispod uživa zavirujući djevojčici pod suknju.

Ranko Novak odolio je sirenskom nagovoru nepodnošljive lakoće (olakog) pripovijedanja vješto koristeći jezične registre - s jedne strane svojevrsnim se iskaznim otuđenjem objektivirajući u vlastito dvojstvo samosagledavanja, a s druge mjestimično pribjegavši dijalektalnom odmaku od standarda.

Taj sjajan osjećaj za dramatiku detalja dokazuje nizom prizora pa i onima manje pustolovnima kao što je pojava Jure Kaštelana na motociklu. U epizodama poput spoemnutih svjedok vremena ima privilegiju poznavanja ljudi koji su tvorili hrvatsku povijest, iskoristivši je darovitim opisom bez ijedne suvišne ili pretjerane riječi, pokazujući da i „bogovi“, u koje neizbježno spada i njegov otac, upravo u svojoj ljudskoj jednostavnosti zaslužuju „olimpske“ položaje.

Iskazna suzdržanost, tako daleka patetičnoj krležijanskoj baroknosti, svojim minimumom postiže maksimum najučinkovitiji u duhovitim opaskama kao što je naizgled bavljenje problemom motorike poantirano obratom: „I sâm sam u mladosti imao problem s pisanjem, ali on je više bio svjetonazorsko-politički!“ Ili kada svoju (ne)religioznu apartnost ukrasi pridavanjem atributa mjestu stanovanja pa tako dobivamo „sekularnu Novu Ves“ da bi nekoliko rečenica potom sve to zaokružio duhovitim zaključkom: „Nismo bili ni praktični, a ni nepraktični katolici…“ Tako je i pojam „Božić“ poistovjećivao „samo s datumom, ali ne i s Bogom u deminutivu.“

Ne samo da je Novak na lijep način prikazao i vlastitu iščašenost u kojoj je bio osuđen pripadati uvijek nečemu drugom – u Splitu Zagrebu, u urbanoj sredini ruralnom ugođaju, u agramerskom ambijentu dalekoj aromi mora – nego je ta izmještenost u njegovu slučaju dobitak kojim se obogaćuje slojevitost njegove osobnosti. Tu vezanost za ambijente neodvojive od likova koji ih tvore jednako kao i njihova predmetnost, kao nutarnju duhovnost i identitet osobito dobro podcrtava niz epizoda, čitav jedan „roman u romanu“ s djedom Miškom, simbolom postojanosti, topline doma, cijela jednog mikrouniverzuma mitski doživljenog i nazvanog Breg. Vječni odlazak najprije bake, potom djeda pa požar na njegovu i njihovu Bregu kao završni čin značajnog dijela životnoga puta, prikazani toplo i iskreno, duboko proživljeno, bez imalo sentimentalnosti, a opet dirljivo i dojmljivo, još su jedan argument spisateljskoj kompetenciji Novakovoj.

Ne i jedini. Bilo da piše o djetinjstvu, odrastanju, očevoj pomalo nespretnoj inauguracijskoj pouci o seksualnosti, bilo da prebire po uzburkanim sjećanjima političkih zbivanja, uvijek je u središtu njegovih zapisa ili opisa čovjek i njegov doživljaj onoga što se zbiva oko njega i onoga koji to s njim dijeli. Mada usporedbe nisu uvijek poželjne, ne može se čovjek oteti dojmu da je novakovski spisateljski dar ipak vidljiv prosedeom mjestimično jako sličnim rukopisu Staroga, kako intimno oslovljava oca, a je li u pitanju genetika, slučajnost, utjecaji iz djetinjstva i mladićstva, manje je bitno od činjenice da je sjećanje postalo plodnim tvarivom jednom izvrsnom tekstu.

Nikada nećemo saznati ono što sam već prethodno natuknuo – je li se auktor ovih autobiografskih bilješki odlučio pisati pozvan vlastitom spisateljskom sredinom u kojoj je odrastao i živio ili je poriv za pisanjem tek u životu zaobišao i on mu se sada vratio kao potreba da ocijeni jastvo iz jedinstvene perspektive ili je naprosto bez primisli sjeo za stol i spontano uobličio svoj životni put sačuvan u sjećanjima. Najbitnije u svemu jest da sve to što sam nabrojio i što sam još mogao nabrojiti zapravo nije ni najmanje bitno. Da jest, značilo bi to da je ovoj prozi potreban razlog, a prava proza jedini je razlog sebi samoj.

Tako je upravo s knjigom "Priče iz moje davnine". Ona ne pršti spisateljskom ambicijom, nije razmetljiva tamo gdje bi, s obzirom na proživljeno mogla biti, ona je formalno skroman, a dosegom dubok zapis o vremenu i ljudima u njemu.
 

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ranko Novak

Priče iz moje davnine

• Matica hrvatska 08/2025.
• 495 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533412993
• Cijena: 30.00 eur
• Kupi knjigu!

'Priče iz moje davnine' memoarska je knjiga Ranka Novaka (sina pisca Slobodana Novaka) u kojoj je ispisao svoja sjećanja i uspomene na događaje i ambijente iz djetinjstva i mladosti. Riječ je o nekoj vrsti intimne kronologije koja je ilustrirana i brojnim fotografijama iz Novakova obiteljskoga albuma, koje pripomažu evocirati duh opisanoga razdoblja, koje seže od početaka 1950-ih do sredine 1970-ih godina.