Dubravka Zima : Hodanje

Hodanje je mnogima obična svakodnevna aktivnost o kojoj ne razmišljaju dok se ne suoče s problemima i s nemogućnošću hodanja. Premda je uspravan hod na dvije noge jedno od ključnih obilježja koje razlikuje ljude od drugih primata, pri čemu ta razlika nije samo biomehanička, nego duboko evolucijska, kognitivna i kulturna, tko od nas razmišlja o tome da smo uspravnim hodom ruke oslobodili funkcije kretanja, što je imalo dalekosežne posljedice za razvoj fine motorike, uporabu i izradu alata, nošenje hrane, predmeta i djece, geste i pokazivanje, a kasnije i pisanje?

Premda iz povijesti znamo za peripatetičke škole, a brojni autori uz to ističu vezu između ritma hodanja i mišljenja, smatram prikladnim podsjetiti i na to da je uspravan hod po mišljenju mnogih uvelike doprinio razvoju ne bilo kakvog, nego upravo apstraktnog mišljenja koje nas također odvaja od drugih primata. Tomu je tako zato što uspravno tijelo omogućuje drugačiji odnos prema prostoru i udaljenosti nego tijelo postavljeno na četiri noge. Uspravljeno tijelo prije svega omogućuje stabilan pogled prema horizontu, što prostor oslobađa promatranja neposrednog okruženja i uvodi svijest o udaljenosti, pravcu i cilju, a to onda posljedično omogućuje i zamišljanje onoga što još nije prisutno.

Ako ste se ikada zapitali zašto kažemo baš put razmišljanja, skretanje s teme ili doći do zaključka, to nije sasvim slučajno. Naime, od pamćenja ruta, prepoznavanja orijentira, uspoređivanja putova i planiranja povratka, naše mentalne mape prostora s vremenom su prešle i na apstraktne domene, tako da mnogi apstraktni pojmovi kojima se služimo imaju tjelesno-prostorno podrijetlo. Takvi su mnogi apstraktni pojmovi i konceptualne metafore, na primjer naprijed / nazad → budućnost / prošlost, gore / dolje → vrijednost, hijerarhija, put → život.  Hodanje, naime, omogućuje da se konkretno iskustvo kretanja postupno odvoji od tijela i postane misaona struktura. Premda u svom svakodnevnom životu u kojem je hodanje doista poput disanja uglavnom ne razmišljamo ni o društvenim i simboličkim posljedicama našeg uspravnog hoda, kad dublje promislimo o tome što je sve njime uvjetovano, brzo dolazimo do spoznaje kako uspravno držanje mijenja i društvenu vidljivost tijela zato što je lice stalno izloženo pogledu, što omogućuje socijalnu interakciju i mnoge finese neverbalnog sporazumijevanja, od gesta i mimike do pokreta ruku (opet, koje su slobodne jer na njima ne hodamo). Sve je to put prema onome o čemu i Zima piše, a to je hodanje kao društvena, simbolička i ritualna praksa.

Hodanje Zima Dubravka

Upravo zato je nekima, kao što Dubravka Zima u predgovoru svojoj knjizi piše, hodanje i kontemplativna, rekreativna i stimulativna aktivnost povezana s vlastitim humanističkim i društvenim obrazovanjem. Upravo je takvo za američku autoricu Rebeccu Solnit koja je 2000. godine objavila studiju "Wanderlust: a history of walking" (Lutalaštvo: povijest hodanja) na koju se Zima uvelike oslanja. Solnit se bavi hodanjem kao tjelesnom praksom, načinom mišljenja i kulturnim fenomenom. Polazeći od jednostavnog čina kretanja pješice, autorica razvija široku kulturno-povijesnu analizu u kojoj povezuje filozofiju, književnost, umjetnost, politiku i svakodnevni život pokazujući kako je hodanje kroz povijest bilo povezano s mišljenjem, slobodom, otporom i kreativnošću – od peripatetičkih filozofa i romantičarskih pjesnika do flâneura modernoga grada, pri čemu posebnu pozornost posvećuje odnosu tijela i prostora, ritmu hoda kao preduvjetu refleksije te načinu na koji suvremeni oblici ubrzanog života i automobilizacije potiskuju iskustvo hodanja. Kao što Zima kaže, Solnit je ”zamislila (pri)povijest hodanja, diskurzivno je konstituirajući kao pripovijedanje o hodanju u prošlosti te rekonstruiranje okolnosti, uvjeta, vrijednosti, kulturnih, društvenih i političkih paradigmi koje su se tijekom povijest vezale uz hodanje, uz niz osobnih reminiscencija vezanih uz vlastite hodačke običaje ili sentimente”.

Polazeći od tih postavki, Zima piše opsežnu analitičku kulturnu studiju pod naslovom "Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti", pri čemu hodanje tumači kao višeznačnu kulturnu, društvenu i simboličku praksu na presjecištu tijela, prostora, diskursa i moći. Knjiga je to koja nema ambiciju biti povijest hodanja, nego, autoričinim riječima, pokušava ispričati koherentnu (pri)povijest o tome što je sve hodanje značilo u prošlosti. Stoga je tekst strukturiran u niz problemskih poglavlja koja se mogu čitati zasebno, no zajedno tvore gustu kulturnu povijest hodanja kao načina bivanja u svijetu i načina proizvodnje značenja.

Već sami naslovi poglavlja, uz nekoliko zanimljivih crtica iz potpoglavlja, govore o tkanju ove iznimno zanimljive knjige: 1. Predgovor: hodanje kao slobodna zona, 2. Uvod (Hodanje kao kulturno-povijesna tema, Sanjarije samotnog hodača Jean-Jacquesa Rousseaua, Teorija hodanja Honoréa de Balzaca, Londonske avanture Viginije Woolf), 3. Kako smo hodali u prošlosti (Cesta kao kraljevski put, Megalomanski hodački pothvati Aleksandra Velikog, Dubrovačka poštanska služba, Starohrvatski hodački bonton, Matija Mažuranić u Bosni, Hodačica Dragojla Jarnević, Pješak Matoš), 4. Obredno i religijsko hodanje (Mitska hodanja, Križni put, Svadbene povorke, Hodanje labirintom, Procesija kao proces, Hodočasnički štap), 5. Hodanje i grad (Hodanje kao urbani imaginarij, Zagrebački ulični razbojnici, Strukturirana šetnja: promenade i parkovi, Radničko hodanje vs. skitnja i prostitucija, Služinčad i guvernante: rekreativna šetnja, Regulacija dječjeg hodanja), 6. Hodanje kao društveni i politički čin (Revolucija na ulicama: Pariz u 19. stoljeću, Grupno hodanje kao društveni čin, Hodanje i ceremonije, Sprovodi kao ritual, Protestno hodanje, Čiji su srednjoškolci prvi štrajkali?, Prvi maj i Osmi mart). Na kraju, za lakše snalaženje i daljnje istraživanje, u dodatku slijedi i literatura o hodanju, kao i popis korištene literature i kazalo imena.

Pišući biranim i izražajnim jezikom, autorica propituje semantičke slojeve riječi u praksi hodanja, primarno u svakodnevnoj uporabi, a onda i u kulturnoj povijesti koju osmišljava vođena literaturom, ali i vlastitim informiranim izborima. Polazeći od svakodnevnog i naizgled banalnog čina kretanja pješice, razvija niz poglavlja u kojima hodanje tumači kao mjesto susreta tijela, prostora, ideologije i kulture, pri čemu se oslanja na primjere iz književnosti, filozofije, povijesti i popularne kulture, s posebnim naglaskom na europski i hrvatski kontekst. Pritom se hodanje, koračanje, kretanje pješice tumači kao prakse promatranja, mišljenja i otpora, ali i kao oblike društvene regulacije, discipline ili isključivanja. Slijedeći poticaj od kojeg je krenula, ali i svoj istraživački i povezivački poriv, Dubravka Zima u tekst upliće povijesne crtice s ciljem da pokaže kako su se značenja hodanja mijenjala kroz različlita razdoblja te kako ono reflektira šire promjene u shvaćanju tijela, rada, slobodnog vremena i urbanog prostora, a, kao što se vidi iz naslova nekih potpoglavlja, i društvene klase.

Knjiga je strukturirana fragmentarno i problemski, što omogućuje čitanje po temama. Takvom svojom strukturom istovremeno potiče i na asocijativno povezivanje različitih diskursa, zbog čega smatram da će u njezinu čitanju uživati čitatelji zainteresirani za kulturne studije, književnu teoriju i svakodnevne prakse, ali i svi oni koje zanima kako se mali tjelesni činovi upisuju u velike kulturne narative. Metodološki, u njoj su povezani kulturni studiji, književna analiza, povijest svakodnevice i teorije prostora. Premda pisana esejistički, argumentacijski je precizna, s čestim prijelazima između teorijskih tumačenja i konkretnih kulturnih primjera. Hodanje se pritom ne romantizira: ono je istodobno prostor slobode i prostor ograničenja, praksa otpora, ali i mehanizam uklapanja u dominantne obrasce.

U tom su kontekstu osobito zanimljivi primjeri iz kulturne povijesti i specifično književnosti prostora koji su danas hrvatski, a u prošlosti su bili dijelovima vrlo različitih društvenih i državnih struktura, podvrgnuti različitim vidovima društvene i političke vlasti, ne nužno zato što su pobrojani mnogi zaboravljeni trenuci iz naše povijesti svakodnevice, premda su popisi i tumačenja izuzetno akribični i eruditski, nego zato što događanja u našim zemljama umještaju u istovremene svjetove udaljene od naših. Baveći se hodanjem u književnim, urbanim i društvenim kontekstima hrvatske moderne i 20. stoljeća, Zima analizira likove šetača, promatrača i lutalica u tekstovima hrvatskih autora, pri čemu se šetnja pojavljuje kao način opažanja grada, ali i kao oblik distanciranja od društvenih normi, rada i produktivnosti.

Razmatrajući hodanje kao ključnu praksu modernog urbanog iskustva, a šetnju kao društveno kodiranu aktivnost (korzo, promenade, gradske šetnice), ali i kao individualizirani čin promatranja i mišljenja, autorica se kreće hrvatskim gradovima koji se pojavljuju kao prostori u kojima se prelamaju klasne, rodne i ideološke dimenzije hodanja: tko smije hodati, gdje, kada i s kojim značenjem, pri čemu se posebno naglašava razlika između reprezentativnih prostora šetnje i marginalnih, rubnih ili nevidljivih ruta.

Uz sve navedeno, važan dio knjige posvećen je i rodnoj dimenziji hodanja. To ne iznenađuje kad znamo kako se autorica, od svoje prve knjige o Ivani Brlić Mažuranić, pa do nedavno objavljene knjige o djevojkama i djevojaštvu u gradovima 19. stoljeća, sustavno bavi onime što bismo mogli nazvati ženskom poviješću ili poviješću zaboravljenih, zanemarenih i nevidljivih. Uz potpoglavlja posvećena isključivo ženama i ženskom hodanju, u ovoj su knjizi tumačenja ženskih tijela u javnom prostoru provučena kroz čitav tekst. Ta su tijela povijesno drukčije regulirana i čitana od muških, a hodanje žena često se smatralo problematičnim, sumnjivim ili subverzivnim. U hrvatskom se kontekstu to očituje u moralnim diskursima i urbanim praksama u kojima se slobodno hodanje povezuje s pitanjima pristojnosti, vidljivosti i društvene kontrole. Nudeći nam ovo izvanredno štivo na čitanje, autorica uvjerljivo i argumentirano pokazuje kako hodanje nije tek kretanje kroz prostor, nego i kretanje kroz povijest, ideologiju i kulturu, što je i bila osobna motivacija pisanja.

Na kraju, smatram važnim istaknuti kako uz tekst, posebnu vrijednost knjige "Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti" čini njezina vizualna oprema koju potpisuje mlada umjetnica Magdalena Biškup, a koja nije tek dekorativna, nego konceptualno promišljena i u snažnom dijalogu s tekstom. Naslovnica se ističe suzdržanom, ali sugestivnom estetikom, pri čemu motiv hodanja nije doslovno ilustriran, nego prizvan kroz dinamiku linije, fragmentarnost prizora i osjećaj kretanja u prostoru. Takvo rješenje upućuje na temeljnu ideju knjige – hodanje kao proces, putanju i otvorenu praksu, a ne stabilan ili jednoznačan čin.

Unutrašnje ilustracije, fragmentarne i grafički reducirane, dodatno produbljuju taj koncept i funkcioniraju kao vizualni ekvivalenti esejističkoga pisma, ne tumačeći tekst, nego ga prateći, poput hodača iz daljine, usporavajući i ritmizirajući čitanje. Čitatelja se ilustracijama poziva na promatranje i promišljanje, onako kao što i hodač promatra i promišlja, na zadržavanje na detalju i pronalaženje tragova kulturnih i povijesnih načina kretanja – tijela u prostoru, pogleda u gradu, odnosa između lika/tijela i okoline. Ne zatvarajući, nego upravo otvarajući značenja i smislove, i crteži pridodani tekstu proširuju prostor promišljanja u kojem čitanje samo postaje oblik hoda. Stoga vas, kao strastvena hodačica i čitačica, pozivam i na čitanje i na hodanje.
 

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dubravka Zima

Hodanje : Poglavlja iz kulturne povijesti

• Naklada Ljevak 11/2025.
• 290 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533559278
• Cijena: 24.90 eur
• Kupi knjigu!

Knjiga 'Hodanje- poglavlja iz kulturne povijesti' Dubravke Zima nastala je iz potrebe da se pokuša artikulirati hrvatski prinos u kontekstu povijesti hodanja, te iz ambicije potaknute studijom Rebecce Solnit 'Lutalaštvo – povijest hodanja'. Hodanje se u knjizi promatra kao činjenica kulturne povijesti, pokušavajući ispričati koherentnu (pri)povijest o tome što je sve hodanje značilo u prošlosti.