John Cheever : Muž iz predgrađa i Plivač

John Cheever, Muž iz predgrađa i Plivač

Jutro je. Blijedo svjetlo tek izašla sunca presijeca kosi krov zgrade i tri dimnjaka od crvene cigle. U polutami kolodvorske nadstrešnice naziru se obrisi nekoliko putnika koji nepomično čekaju vlak. Ne vide im se lica. Tijela su im usmjerena prema pravcu iz kojeg će doći vlak, ukočena u trenutku koji kao da se razvukao u vječnost. 

Ovaj kratki opis slike The El Station američkog slikara Edwarda Hoppera (1882.-1967.) vrlo lako bi se mogao odnositi i na neku od pripovijedaka Johna Cheevera (1912.-1982.), klasika američke kratke priče, kojeg odnedavna možemo čitati u lijepom dvotomnom izdanju u nakladi Vuković&Runjić (Muž iz predgrađa i Plivač) i u odličnom prijevodu Nade i Maje Šoljan.

Unatoč tomu što je za života objavio i pet romana, Cheever je prije svega ostao zapamćen kao majstor kratke priče, kao "Čehov iz američkog predgrađa". S Hopperom  ne dijeli samo mjesta radnje, osamljene kafiće i restorane, kuće iz predgrađa te prizore iz svakodnevnog života nego i osjećaj usamljenosti pojedinca koji čak i unutar vlastite obitelji ostaje učahuren u svojoj samoći. Gotovo da i nema Cheeverove pripovijetke u kojoj se ne pojavljuje vlak ili željeznička postaja kao metafora izmještenosti njegovih likova koji su uvijek negdje "između", nikad ondje gdje bi doista željeli biti.

John Cheever rođen je u relativno dobrostojećoj obitelji. Otac mu je bio uspješan prodavač cipela, ali je zbog loših ulaganja i konkurencije velikih tvornica izgubio većinu bogatstva i odao se alkoholizmu. Njegova majka otvorila je malu suvenirnicu kako bi uzdržavala obitelj, što je za Johna bilo ponižavajuće jer je to predstavljalo dokaz propasti ugleda obitelji. Iz te biografske činjenice proizlazi Cheeverova opsesija gentrifikacijom predgrađa i očuvanjem dostojanstva u teškim materijalnim okolnostima. Njegovi likovi često žive u lijepim kućama u predgrađu dok se istodobno bore s dugovima, ovisnostima i osjećajem da ne pripadaju svijetu kojem bi silno željeli pripadati. 

Nakon prve priče koju je objavio već kao osamnaestogodišnjak, Cheever u svojim dvadesetim godinama počinje objavljivati u The New Yorkeru i drugim američkim književnim časopisima te neko vrijeme radi kao urednik. Zatim upoznaje suprugu Mary Winternitz s kojom će dugo godina živjeti u nesretnom braku obilježenom njegovom nevjerom i odnosima kako sa ženama tako i s muškarcima. Odatle vjerojatno i njegova opsjednutost brakom kao temom koju je do vrhunca razradio u pravim malim remek-djelima kao što su priče Sezona razvoda i Muž iz predgrađa.

Tijekom Drugog svjetskog rata služi u jedinici za veze američke vojske, a pedesetih godina učvršćuje svoj status vrsnog pripovjedača kratke priče dvjema zbirkama Golemi radio i druge priče (1953) i Provalnik iz Shady Hilla i druge priče (1958). Romane počinje objavljivati tek 1957., a za zbirku izabranih priča The Stories of John Cheever (1978.) dobiva Pulitzerovu nagradu i Nacionalnu nagradu kruga književnih kritičara. U zrelijoj dobi pati od depresije, a 1973. hospitaliziran je zbog posljedica alkoholizma. Godine 1982. umire od raka pluća.

Muž iz predgrađa Cheever John

Plivač Cheever John

Hopperovo slikarstvo i Cheeverova proza susreću se na mjestu gdje se svakodnevni život pojedinca počinje polagano raspadati iznutra a da tome naizgled nisu prethodili veliki događaji i jasni uzroci. Obojica polaze od prepoznatljivog američkog prostora, samotnih kuća u predgrađu, interijera, ulica, kafića, ali taj prostor nikad nije samo kulisa nego pozornica na kojoj se odvija nečija unutrašnja drama. 

Baš kao što na glasovitoj Hopperovoj slici Nighthawks (1942) nema vidljivog ulaza u kafić u kojem troje osamljenih ljudi sjedi za šankom, tako ni protagonisti Cheeverovih priča ne vide izlaz iz egzistencijalne situacije u kojoj su se našli, bilo da je riječ o novčanim poteškoćama ili životu u predgrađu s vječito istim navikama, odlascima na posao vlakom, vođenju djece na ples, mučnim obiteljskim večerama i zabavama vikendom uz previše alkohola. Kako vrijeme prolazi, likovi poput sredovječnog bivšeg atletičara Casha Bentleya iz priče O mladosti, o ljepoto shvaćaju da ih je vrijeme pregazilo, da je ono najbolje iza njih i da su zauvijek osuđeni na isti način života. Unutar zidova prigradskih kuća s lijepim okućnicama, ispod fasade tog naizgled stabilnog i uređenog svijeta, Cheever pronalazi ispraznost, očaj, alkoholizam i bračnu nevjeru. 

I baš kao na Hopperovim slikama na kojima se čini da je vrijeme stalo, Cheever rasteže vrijeme i pretvara ga u psihološko stanje likova opisujući svijet u kojem se na prvi pogled ništa spektakularno ne događa da bismo tek na kraju priče shvatili razmjer oluje koja se odigrala unutar protagonista. 

"Mene ne zanima radnja", rekao je u jednom intervjuu. "Dok pišem, baratam intuicijom, strahom, snovima, konceptima, a tek se onda iz svega toga rađaju likovi i događaji." 
Baš zbog takvog načina strukturiranja priče, Cheevera se često uspoređuje sa Čehovom, piscem kojeg je iznimno cijenio i o kojem je potkraj života održao predavanje na sveučilištu Cornell. I kod jednog i kod drugog na kraju priče naizgled se ništa ne mijenja, život teče dalje, sutra je novi dan, novi vlak prema gradu u sedam i petnaest ujutro, novi koktel u pet poslije podne. 

Plakat s izložbe Edwarda Hoppera u Museum Ludwig, Köln 2004-2005.

Unatoč sličnostima sa Čehovom, Cheever je po temperamentu srodniji drugom piscu, autoru Grimiznog slova, Nathanielu Hawthorneu. Obojica ukorijenjena u puritanskoj tradiciji Nove Engleske, svaki se na svoj način bavi pitanjem zla kao neizbježnog dijela ljudske prirode.

Ako se za Hawthornea  može reći da je kroničar grijeha Salema i mračnih šuma u njegovoj okolici, onda je Cheever kroničar krivnje života u predgrađu. On kritizira konzumerizam, materijalizam, i razvratnost njegovih stanovnika, ali ne moralizira, svjestan da se zlo može nalaziti u svakom od nas. Baš zato se u pripovijetki Zbogom, brate moj, svojevrsnoj verziji biblijske priče o Kainu i Abelu, gledano iz perspektive lika s kojim se otpočetka priče poistovjećujemo, čitatelju njegov zločin prema gunđavom bratu koji kvari odmor cijeloj obitelji može učiniti ako ne opravdanim, onda bar donekle razumljivim. Na sličan način, u priči Golemi radio, bračni par koji kupuje radio koji im umjesto glazbe nekim čudom omogućuje da prisluškuju razgovore i prepirke iz drugih stanova u zgradi, naposljetku biva prisiljen suočiti se s vlastitim zlom, s problemima u vlastitom braku. 

Cheever je empatičan prema svojim likovima pa tako onima koji su se pokajali zbog svojeg grijeha omogućuje da se izvuku bez posljedica, kao što je slučaj s Johnnyjem Hakeom, protagonistom priče Provalnik iz Shady Hilla koji je, nakon što se noću krišom uvukao u kuću svojih susjeda i odande ukrao novčanik, izjeden krivnjom odlučuje ponovno onamo provaliti i vratiti novac. 

U više priča autor je iznimno kritičan prema alkoholizmu (Tužna strana alkohola) kao i preljubu (Muž iz predgrađa, Marito in città). Iako je sam vodio buran i kompliciran privatan život, Cheever nikad nije romantizirao nevjeru. U priči Plivač, u kojoj se protagonist Neddy Merril odlučuje vratiti kući zadavši sebi zadatak da prepliva sve bazene u susjedstvu, u trenutku kad napokon stiže do kuće, shvaća da nije prošlo tek nekoliko sati nego mnogo godina: kuća je pod ovrhom i on je financijski propao. Protratio je život na besmislene stvari i na to će ga upravo upozoriti bivša ljubavnica na posljednjem bazenu koji će preplivati prije nego što shvati istinu.

Jedini slučaj kad autor pokazuje suosjećanje prema preljubu jest u priči Nevolja Marcie Flint, i to prema ostavljenoj ženi koja se upustila u avanturu s poznanikom iz četvrti. Zanimljivo je da Cheever u nekim pričama pokazuje određeno razumijevanje prema položaju žena koje su se u patrijarhalnom svijetu američkog predgrađa morale odreći svojih karijera kako bi postale majke i kućanice, ali tu nije riječ o naznakama feminizma ante litteram jer s druge strane ponekad slika zlokobne, gotovo demonske portrete žena koje se hrane tuđom nesrećom kao što je Joan iz Balade o ljubavi, dok su neki prikazi žena upravo na rubu mizoginije, kao u pričama Komoda ili Jedna obrazovana Amerikanka.

Ustvari, svi njegovi likovi odišu proturječnostima jer Cheeveru i jest cilj pokazati dvojakost ljudske prirode koju ponekad dramatizira kao nesklad između nečijeg na prvi pogled doličnog lica koje pokazuje društvu i njegove unutarnje pokvarenosti, a ponekad kao sukob između dva lika (često dvojice braće, kao u pričama Zbogom brate moj i Komoda) koji utjelovljuju ključne suprotnosti, svjetlo i tamu, tijelo i duh.

Muž iz predgrađa Cheever John

Iako nam usporedba s drugim piscima i slikarstvom Edwarda Hoppera donekle može približiti Cheeverovu poetiku, ona je toliko formalno i žanrovski raznolika da se ne može iscrpiti ni u jednoj usporedbi. Tijekom karijere Cheever se razvijao kao pisac, eksperimentirao s formom, žanrovima i stilom, od naturalističkih i neorealističkih pripovijetki socijalne tematike iz dvadesetih i tridesetih godina, preko fantastike u pričama kao što su Golemi radio i Plivač, poigravanja sa snom i nadrealističkim elementima pa sve do gotovo eksperimentalne proze poput Mješovite zbirke likova koji se neće pojaviti, ironičnog poetičkog manifesta o svemu onome o čemu ne želi pisati, što u njemu izaziva gnušanje i moralnu ogorčenost.

Od pedesetih godina nadalje njegova proza kao da se pokušava uhvatiti u koštac s novim, kompliciranijim poslijeratnim dobom. Cheever ionako nikad nije pisao klasične kratke priče, a s vremenom kao da je radio na tome da još više destabilizira njihovu formu. Bez jedinstva događaja i vremena one su više nalik proznim ulomcima iz romana, a kasnije, kao u pripovijetki Nevolje Marcie Flint, nema više ni jedinstvene perspektive pa se pripovijedanje odvija kroz očište dva lika. Istodobno, u Cheeverovu stilu tvrdi realizam iz ranijih pripovijetki sve se više miješa s lirskim, ali i komičnim elementima. Također, neke njegove priče izlaze iz okvira američkog predgrađa koje kao mjesto radnje sve više zamjenjuje Italija, a kao prijevozno sredstvo umjesto vlaka sve se češće pojavljuje prekooceanski brod.

U Cheeverovim pripovijetkama politička sadašnjost svijeta nikad nije u središtu pozornosti nego je tek pozadina na kojoj se odvija moralna drama pojedinca. Čak i kad se događaju tijekom Drugog svjetskog rata, on se u njima spominje tek usputno. U njegovim kasnijim pričama uopće se ne spominje rat u Vijetnamu niti drugi događaji koji su obilježili to razdoblje američke povijesti. Međutim, politička zbilja ipak nije posve odsutna, ona se poput potisnute traume protagonistima vraća kroz san, kroz njihove strahove i paranoje.

Ozračje tjeskobe hladnoratovskog razdoblja tako na površinu izbija u snu gospođe Wryson o hidrogenskoj bombi (Wrysonovi), nastavlja se  usputnim spominjanjem nuklearnih skloništa (Provalnik iz Shady Hilla) da bi kulminiralo u priči Anđeo mosta čiji pripovjedač doživljava napadaje panike svaki put kad se zatekne na mostu i osjeti ponor pod kotačima svog automobila. No tek u posljednjem prizoru, neposredno prije nego što će se protagonist priče zaputiti na most, shvaćamo da tjeskoba iz kasnijih Cheeverovih pripovijedaka možda nije toliko odraz njegova straha od fizičkog uništenja planeta koliko straha da nestaje svijet kakav je poznavao, jednostavan svijet američkog predgrađa koji su sada ugrožavale autoceste, nova naselja i moderan način života. U priči Anđeo mosta Cheever izražava svoju duboku moralnu, pa čak i ekološku ogorčenost modernim životom koju još više potvrđuje u Draguljima Cabotovih, posljednjoj pripovijetki iz zbirke. 

John Cheever nije pisac kojeg je lako svrstati u neku ladicu. On sam cijelo vrijeme se tome opirao tražeći uvijek nove načine da nam pokaže kako ništa zapravo nije onakvo kakvim se čini, kako smo kao ljudi svi satkani od proturječja, kako svijet koji smo izgradili unatoč svom materijalnom i tehnološkom napretku počiva na krhkim nogama. Ističući nedostatke ljudske prirode, međutim, Cheever ih nikad ne osuđuje već, naprotiv, pokazuje kako ne bismo trebali biti previše strogi ni prema sebi ni prema drugima. 

Osobito ako se jednog dana zateknemo na mostu zureći u bezdan koji zjapi ispod kotača našeg automobila. 

John Cheever

Plivač

• Prijevod: Nada Šoljan, Maja Šoljan
• Vuković & Runjić 11/2025.
• 296 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789532863994
• Cijena: 24.00 eur

John Cheever je pisao o najvažnijim stvarima. Daleko od toga da bude samo bijeli anglosaksonski protestant i elitist koji nema pojma o životu izvan vazdazelenih, imućnih predgrađa, pustoši subotnjih zabava i post­koktelskog očaja, gdje svi muškarci putuju na posao, a sve žene imaju osjećaj da su protratile život, Cheever piše o samom središtu stvari.

John Cheever

Muž iz predgrađa

• Prijevod: Nada Šoljan, Maja Šoljan
• Vuković & Runjić 11/2025.
• 320 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789532863987
• Cijena: 24.00 eur

John Cheever piše o društvu u kojem su ljudi 'ujedinjeni u prešutnoj tvrdnji da nije bilo prošlosti, nije bilo rata – da nema opasnosti ni nevolja na svijetu'. Kako li je golema i važna Amerika bila u to doba kad su njegovi likovi živjeli u sveopćoj američkoj poslijeratnoj nadi u prosperitet i mir. Cheever nagovještava što se sprema: njegovi ljudi, iznutra rastrgani, priželjkuju lakoću i sigurnost, ali i ljubav i nepotiskivanje; uhvaćeni su u vrlo zahtjevnu žudnju koja razara većinu pokušaja da se postigne zadovoljstvo i često vodi u katastrofu.