Mladen Blažević : Stavljanje u tuđu kožu je nešto što radim svakodnevno, najčešće nesvjesno
Mladena Blaževića pratim neko vrijeme i znam da on ne piše na prvu. Deset je godina kopao po slojevima – onim stvarnim, arheološkim pod nogama u Istri, i onim neopipljivim u vlastitoj glavi – da bi pred nas izbacio „Aritmiju zemlje“. Razgovarali smo o tom desetljeću rada, o neandertalcima koji su možda bili veći umjetnici od nas, i o tome kako ti vlastito srce, kad počne preskakati, zapravo zada ritam cijelog romana.
Mladen je tip koji će ti s istim žarom pričati o neolitskim alatima i o sezoni šparoga, a u ovom intervjuu mi je otkrio kako je to kad ti se fikcija i stvarnost toliko isprepletu da više nisi siguran kopaš li po zemlji ili po vlastitoj mašti. Urednik "Aritmije zemlje", Andrija Škare, nazvao je ovu knjigu remek-djelom. Po meni nije pretjerivao.
Aritmija zemlje
Sven Popović: S obzirom na obujam romana, zanima me koliko dugo si ga pisao? Zapravo, zanima me i kad je nastala ideja za ovako, oprosti, ali iznimno ambiciozno djelo? S obzirom na preklapanja likova, je li isto kad i "Ilirik" ili tek poslije?
Mladen Blažević: Joj, pisao sam ga deset godina i više nisam siguran kako je sve krenulo. Ako se dobro sjećam želio sam nakon Ilirika napisati nešto što se događa u sadašnjosti, a opet, želio sam si ponoviti igru stvaranja svjetova za što mi je najlakše posegnuti u prošlost. Povijest zauzima priličan prostor mog interesa i što je dalja to mi je privlačnija. Poklopilo se to s posjetom zaboravljenoj pećini u blizini moje kuće, te otkrivanjem uklesanja na njenom zidu. Iznad nje na zaravnatom vrhu prepoznao sam ostatke gradine iz prapovijesti. Prijavio sam svoja otkrića pravim arheolozima kako bi lokalitete ucrtali u arheološke karte i nastavio se tuda motati pazeći da ništa ne diram i svojom nestručnošću ne pokvarim stratigrafiju za buduća istraživanja.
Zamišljajući što se možda nalazi pod zemljom pojavila se ideja o različitim slojevima. Kako sam, kao laik i fizički radnik, sudjelovao u brojnim arheološkim istraživanjima u okolici Rijeke, te dobro upoznao što biti arheolog na terenu zapravo znači, ispada da su se priče u slojevima romana pojavile same. Izrasle iz moje znatiželje. kao da sam, umjesto sebe, pisanjem u pećinu poslao pravog arheologa. Kao da sam želio istražiti što se pod zemljom nalazi, a da ne kopam tlo nego svoju maštu.
Otkud ideja da aritmija, potresi unutar ljudi i unutar zemljine kore, spajaju sve pripovjedne linije? Efikasan potez, moram priznat.
Imao sam srčanu aritmiju, koja mi se pojavila u četrdeset i nekoj godini, ili je barem, nikad prije nisam osjetio. A kad se pojavila, njeni napadi su bili prilično intenzivni i učestali. Do granice opasnosti po život jer sam, recimo, mogao izgubiti svijest na stepenicama. Kako je to postala tema razgovora među poznanicima, saznao sam da aritmiju ima relativno veliki broj ljudi. U stvarnosti, kad te nešto okupira onda to daleko lakše primjećuješ. Učinilo mi se zgodnom idejom aritmiju prikazati kao malu epidemiju i povezati je s potresima i podrhtavanjima Zemlje. U međuvremenu, uspješno su mi obavili ablaciju u Rijeci, i riješili me aritmije u potpunosti, a to iskustvo sam i iskoristio u romanu.
Ovakav roman zahtijeva mnogo istraživanja pa me zanima koliko ti je to vremena oduzelo. Koliko te istraživanje znalo na momente zamoriti, a koliko te oplemenilo?
Kopam po tim vremenima u knjigama cijeli život i pratim znanstvena otkrića jer me zanima od djetinjstva. Otpočetka sam zamislio neandertalca likovnog umjetnika, što je u vrijeme kad sam počeo pisanje bilo šokantno. Kao i činjenica da su se kao vrsta miješali s nama, upražnjavali obrede pri zakopavanju mrtvih i slično. Danas, deset godina kasnije, to je potvrđena i općeprihvaćena činjenica jer se, u međuvremenu, za to pronašlo obilje dokaza. Tako sam više istraživao bliža vremenska razdoblja (slojeve) koja slabije poznajem. Hoću reći, istražujem želeći proširiti svoje skromno znanje i bez pisanja. Pisanje ga samo fokusira na neke radnje, događaje ili ličnosti koje su mi potrebne za roman.
Kad se piše ovakav roman, a želi se zadržati autentičnost vremena koje opisuje, onda istraživanje može uključiti i sasvim praktična znanja. Poznavanje gljiva, samoniklog jestivog bilja ili poljoprivrede, osnove ribolova... I tu mi je pomoglo što se i time bavim u slobodno vrijeme, a nekad sam se bavio i preživljavanjem u prirodi. Problem nastane kad za potrebe radnje romana trebam osmisliti kako bi neandertalac prije 40 tisuća godina s alatima i znanjem koje mu je na raspolaganju proizveo šaku soli, a nalazi se u Istri i nema u blizini morskih plićina kao na Pagu, jer Jadransko more u to doba seže otprilike do Zadra. Izmislio sam mu u blizini jedan slani izvor kakvih ima i danas u Sloveniji, ali kako iz njega izvući kristaliziranu sol? Posvetivši se neko vrijeme tome osmislio sam način i zapisao ga u romanu. Moj neandertalac to uspije uz pomoć koža i kostiju, a ta tehnika dobivanja soli mi se čini da bi mogla funkcionirati pa razmišljam o tome da je, kad malo zatopli, pokušam provjeriti u stvarnosti.
Što se oplemenjivanja tiče, bojim se da se kod mene već oplemenilo što se moglo. Nekako slutim da ću uskoro početi više zaboravljati nego što naučim i istodobno se, gledajući svijet oko sebe, sve više i brže pretvarati u razočaranog i sarkastičnog starca.
Pojavljuje se plejada svakakvih likova i svi su uvjerljivi, ali iznimno "zeznuti". Koliko ti je teško bilo staviti se u tuđu kožu, naročito nekome iz kamenog doba?
I stavljanje u tuđu kožu je nešto što radim svakodnevno, najčešće nesvjesno. Skoro uvijek analiziram što mi ljudi govore, pišu ili pokazuju gestama. Rijetko što uzimam zdravo za gotovo. Ne mogu si pritom pomoći. Ako se guraš u prostor među ostale pisce, a nisi u stanju razumjeti i drugu stranu i pokušati razumjeti što ju je nagnalo da nešto učini ili kaže, mislim da ti onda ni nije mjesto među piscima i pripovjedačima već prepričavačima samo da se nešto blebeće i prekine tišina. Bilo bi to kao da si glumac, koji zna glumiti samo sebe. Drugim riječima, ako nisi svjestan kompleksnosti svakog čovjeka i ne pokušavaš to prikazati pisanjem, mani se ćorava posla. Ili piši basne i pseudo ranosrednjovjekovne bajke.
Kako je bilo stavljati se u kožu neandertalca? Za ostale likove mi je razumljivo, ali ovo mi se čini kao posebna vježba, ako se mogu tako izraziti.
Bilo je relativno jednostavno zamisliti mog neandertalca u raznim situacijama, kao i planirati njegove postupke i reakcije. Po svemu sudeći nisu se razlikovali po intelektualnim mogućnostima današnjih ljudi, kao što su imali razvijenu empatiju. Veliki broj dokaza na to ukazuje. Problem mi je bio osmisliti kako se izražavaju. Kakva bi bila jezična sintaksa, mimika lica, reakcije smijeha ili plača. Tu sam želio naglasiti razliku od sapiensa u užem smislu jer je ponekad velika i među današnjim ljudima u raznim jezicima.
Svašta sam tu fantazirao. Napisao sam nekoliko poglavlja tog četvrtog sloja oduzevši mu sve pridjeve, ali to je često odlika mog pisanja i inače, pa mi je razlika bila nedovoljna. Potom sam ista poglavlja napisao oduzevši i imenice izuzev najvažnijih, potrebnih za lov, koristeći skoro samo glagole. Bio je to tekst na granici razumljivosti i pojavila se prevelika razlika između pripovjedača i neandertalskog upravnog govora. Unatoč tome i sveznalicu sam napisao tom sintaksom. No nisam time bio zadovoljan i sputavalo me u daljnjem pisanju pa sam si odlučio samo pojednostaviti jezik dok ne napišem do kraja, pa odlučiti što ću kad završim. Na kraju im je jezik ostao neznatno reduciran, brojevi su izraženi u prstima ruku, Sunce je postalo Užareno oko u muškom rodu, a snijeg postao bjelina.
Moj neandertalac Trese Srce mi je u međuvremenu oživio i nisam ga više želio nasilno učiti nekom imaginarnom jeziku. Uostalom, dokazano jednaka podjezična kost i jednaka ili čak veća zapremina mozga, kao i često sjedenje uz vatru, sviranje frula i likovna umjetnost nam pokazuju da je taj jezik morao biti dovoljno bogat riječima, a da li se izražava akademskim govorom indoeuropske skupine ili kliktanjem, šuškanjem i cvrkutanjem naroda San iz zavale Kalahari postaje manje važno.
Kad smo već kod likova, svi su, manje ili više sivi, osim likova iz kamenog doba koji su mahom (da ne kvarimo ljudima užitak čitanja) pozitivni. Barem ovi glavni likovi. Je li to poruka i želiš li nešto reči o smjeru čovječanstva ili čovječnosti?
Dobro si to primijetio. Tu sam, priznajem, imao ozbiljnu dvojbu. U jednom sam trenutku pišući shvatio da mi je moj neandertalac skoro jednobojan i krenuo sam ga ozbiljno sjenčati, ali svako novo poglavlje ga je opet izbjeljivalo. Onda sam se prepustio i ostavio ga u toj, gore spomenutoj, umalo crno-bijeloj bajkovitosti, pa dalje radio samo na njegovoj životnosti u svakodnevnim situacijama. Zavolio sam ga i bilo je kasno da ga na silu mijenjam. Zato sam ga ostavio u pravom sukobu samo sa svojim sposobnostima i Zemljinom ravnodušnošću, koja ne mari za svakodnevne živote. O smjeru kojim se razvija društvo možda sam više govorio kroz priču glavnog lika koja se odvija u sadašnjosti, pozadinsku atmosferu romana vidljivu kroz „povezanost“ aritmija srca i epilepsija s potresima, gorskim udarima i erupcijama vulkana.
Atlas za slijepe putnike
Nešto što je zajedničko, na ovaj ili onaj način, svim likovima (da ne kažem i ljudima) je sustav koji ih sprječava da ostvare svoje ambicije. Sustav je rigidan, uskogrudan, ali efikasan, a vidimo da seže do kamenog doba. Tvoj roman, tome usprkos, nije pesimističan, barem ja to nisam tako shvatio. Likovi ili mu se pokore ili su pregaženi. Postoji li alternativa? Ima li nade?
Nema nade. Šalim se, naravno, ali sam i ozbiljan. Gledajući svijet koji se čini kao da je došao do kraja nizbrdice i sad je u slobodnom padu niz liticu, čovjek se užasne. I kao da je sve oko nas odavno samo sebi svrha. I parlamentarna demokracija i pravna država i obrazovanje i zdravstvo i kultura i ovo mrčenje po papiru. S druge strane, tu je narcisoidni sociopat narančaste kose koji se ponaša kao da ispunjava poslanje neke više sile i time svijetu zapravo čini uslugu jer razotkriva svu nakaradnost sustava kojeg na neki način u romanu personaliziram.
Dobra je vijest da se taj sustav raspada sam od sebe, a loša da će ga vrlo skoro zamijeniti novi pod utjecajem umjetne inteligencije, pritom još manje čovječan. Ne vidim mogućnost da nabubri kritična masa koja bi nešto promijenila na bolje. Dapače, s današnjim stropoštavanjem obrazovanja, barem u prostorima koje zovemo zapad, te kod nas koji i dalje kao opčinjeni njemu stremimo, sa svježim masama, moći će se dogoditi samo kontrarevolucija pod vodstvom nekog novog gada, na tragu Augusta Pinocheta.
A opet, sad kad kažeš, ja sam kao i moj roman zapravo optimističan. Šparoge su krenule, kreće i sezona lova na sipe, radič, riga i cikorija su mi preživjele zimu u vrtu... Zemlja ipak vodi igru.
Koji lik ti je bio najzanimljiviji za pisati? Mene su dva lika izludila, Vera i Albert. Pogotovo Albert.
S većinom mi je likova bilo zanimljivo u društvu. Alberta je lako istaknuti s njegovim kratkotrajnim unutarnjim razdiranjima da bi si brzo za postupke pronašao opravdanje. Ali dobro društvo u istom sloju bio mi je i Marino kao čovjek s kojim bi u to vrijeme popio žmuj vina u lokalnoj gostionici. Onda neki potpuno sporedni likovi kojima ne spominjem ni ime, ali sam ih poželio dopisivati, pa ipak nisam kako ne bih pretjerao s grananjem radnje. U trećem mi je sloju Ulija išla na živce svojom racionalnošću. Jedva sam je natjerao da se u jednom trenutku donekle prepusti emocijama. Zatim njen rimski pandan Aurelija. S Jurom Gašperinijem sam izgradio odnos uzajamnog respekta. Ne diram te, ne diraj me. I da, Vera. S njom nije bilo lako. Napisati uvjerljivu djevojčicu koja je istodobno i dijete i roditelj.
Odlična mi je fora ovo s kratkim poglavljima, stvarno te tjera da listaš i čitaš kao mahnit. Je li to bio svjestan izbor, trik?
Ima za to nekoliko razloga. Jedan je moja sažetost i ogoljavanje rečenica i teksta koju treniram otkad mi je pretjeranu opširnost, stariji i pametniji brat, zamjerio u jednoj mojoj priči prepunoj dugačkih rečenica napisanoj prije trideset godina. Izgleda da se ni nakon toliko godina od toga nisam sasvim psihički oporavio. Drugi je razlog moj doživljaj literarne estetike, a treći je što je naprosto bilo zaista potrebno. Ne možeš naizmjence šaltati pet različitih priča u pet različitih vremenskih razdoblja s velikim brojem likova i očekivati da čitatelj neće izgubiti pažnju, zaboraviti što se događa dva sloja iznad ili se čuditi „tko je sad ovaj, što se sad događa, u kojem se vremenu nalazimo?“
Tu su mi pomogle kćeri jer njima, za razliku od supruge, ništa nisam pričao o romanu za vrijeme pisanja, pa su čitajući naizmjence slojeve, ne znajući prije što se događa u radnjama, provjerile da li se lako mogu pratiti sve radnje ili se sve skupa pretvara u košmar. Sam nisam toga mogao biti svjestan imajući sve u glavi. Osim toga, iznenadile su me s par korisnih sugestija. Povrh svega, želio sam voditi računa i o ritmu cijelog romana, pa sam pazio na to da pet romana u njemu nemaju istu brzinu ili sporost istovremeno.
Nemam favorita među radnjama u romanu i želio sam da čitatelja jednako vuku, pa kad u jednom ili dva sloja pobjegnem u lirsko, istodobno bih druge slojeve ispričao dijalogom ili ubrzao radnju svodeći je skoro na novinarsko pripovijedanje. Potom bih ubrzao one potonule u lirsko, a potopio one ubrzane. Uživao sam u toj igri pokušavajući ispreplitati i motive u slojevima iznad i ispod.
Filmična je knjiga. Možda preduga za film, ali vidiš li "Aritmiju zemlje" kao serijal?
Sad si me našao. Ubrzo nakon što sam započeo s pisanjem prije deset godina, ispričavši oduševljeno prijatelju režiseru Cristianu Kolaciju osnovnu ideju romana, on se također oduševio i nagovorio me da priču nastavim pisati kao scenarij imajući na umu upravo dramsku seriju. Napisao sam prvu epizodu, koja je trebala biti snimljena kao pilot. On je okupio glumačku ekipu, podijelio uloge, našao i dogovorio lokacije za snimanja, održali smo nekoliko proba... i onda iznenada umro. Strašno me to pogodilo i nisam mogao taj rukopis ni pogledati nekoliko godina. A onda sam mu se polako vratio i odlučio ga vratiti u roman.
Sad mi je teško zamisliti da netko od romana radi seriju a da ne raspolaže s produkcijskim sredstvima sličnim Stranger Things, Vikings ili Game of Thrones. Tako ambiciozan je bio samo moj prijatelj, a i s njim sam planirao uprizoriti samo ovu radnju koja se događa u sadašnjosti, a ostale prikazati u bljeskovima. Neka ostane na romanu. Meni dovoljno.
Šteta, mislim da bi bila vrhunska serija. Nego, zanimljiv mi je i odabir jezika. Ne baviš se barokom, nema tu poezije. Nemoj me krivo shvatiti, rečenice su dobre, jasne i precizne. Svjestan odabir registra ili ti se prirodno nametnuo?
Iza mene su sad već godine pisanja rečenica kojima oduzimam riječi i najčešće o tome više ni ne razmišljam. To dugogodišnje traženje načina da progovori bjelina među njima odradila je svoje i nekad se zaželim rečenica s „viškovima“ kakve sam pisao prije tridesetak godina. Odabir je. Da se razumijemo, i ja volim pročitati, pa i napisati po koju raskošnu rečenicu, ali odavno je ne stavljam ispred priče, a atmosferu i lirsko tražim u ogoljavanju. Kao da poželim zguliti meso ne bi li zaškripale kosti. Ili zazveckao kostur na vjetru kao ona feng shui drangulija. Kad uspijem, eto atmosfere, eto jeze, eto opisa današnjice. Naiđem čitanjem na „barok“ ili „originalnu“ formu kojoj nedostaje sadržaj i uspoređujući ju sa slikarstvom pomislim da se od ukrasa ne vidi slika ili se radi o apstrakciji koja potezom nije izronila iz realizma.
Čini mi se da voliš žonglirati stilovima, registrima, kao što smo mogli vidjeti u zbirci priča „Atlas za slijepe putnike”. To je kolaž, ne samo stilova i registara, nego možda čak i žanrova. Koliko ti je zaigranost, tj. koncept igre bitan, ne samo u pisanju, nego i u životu?
Čovjek dnevno veliki dio vremena provede radeći poslove za koje mu je mozak jedva potreban. Od obavljanja nužde, obroka, svakodnevnih kućanskih poslova, vožnje automobilom... Od djetinjstva imam taj osjećaj nelagode zbog propuštenog vremena. Kao da će sad kad me je mama pozvala na ručak igra postati najzanimljivija. Ili tko zna što oni sad rade, a ja sam morao u WC. Tako sam se odmalena naučio koristiti to izgubljeno vrijeme. Ispočetka su to bile stvarne igre, takmičenja sa samim sobom. Mogu li zgužvanim papirićem pogoditi šupljinu usred role papira dok sjedim na školjci. Sad je to, valjda već dugi niz godina, igranje slikama, događajima, zamislima, sagledavanje iz teško dostupnih kuteva... Radim to svakodnevno i učestalo.
U osnovi dosadu pretvaram u zabavu. Često iz tog izađe nešto korisno za ovo moje mrčenje po papiru. Kad imam okvir za pisanje, koncept romana ili zbirke priča, onda takva razmišljanja postanu fokusiranija, a kad sebi oživotvorim likove onda do preraste u igru koja me okupira do te mjere da pokušavam uključiti i ostale, pa prepričavam zamisli svojoj supruzi da ne bih eksplodirao. Danas su te igre usporenije i smirenije, sličnije šahu, što je valjda sukladno godinama. Ali potrebni su i oni trenuci kad se uopće ne razmišlja. To su oni mali bjegovi. Sav je fokus na prepoznavanju vrganjevog klobuka među suhim lišćem, šparoge u zelenilu ili je usmjeren na vrh ribolovnog štapa u iščekivanju da se savije.
Hajdemo sad malo manje o knjigama, pričaj mi o svojoj svakodnevici. O svakodnevici pisca u Istri. Imaš li kakve rituale?
Super mi je kako na društvenim mrežama vidimo samo idilu. Gulaši, vino, skupljanje gljiva... Da, volim se kurčiti svojim svakodnevnim aktivnostima. Vrlo brzo nakon što sam se pojavio na fejsu gdje sam planirao stavljati samo svoje kratke pisane uratke, pjesme i slično, kako bih promovirao svoje pisanje, počeo sam stavljati i svakodnevne trivijalnosti. Shvatio sam još onda da aplikacije ionako prate svaki naš korak. Svako guglanje. Pa sam to prestao skrivati i na društvenim mrežama. Da, naravno da se na tamo prikazujemo boljim nego što jesmo, ali ja ću se tebi hvaliti i ako se nađemo na kavi. Većina smo takvi.
Nedavno sam ispekao prvi kruh s divljim kvasom koji se napuhao kao nogometna lopta. Naravno da ću ga staviti na fejs. Ako si toga svjestan ili svjestan svoje prirode, onda je donekle možeš i držati pod kontrolom da ne preraste u čistu taštinu, sebeljubivost i napuhanost kao taj moj kruh. S druge strane, unatoč tome što lijepo živim i veliki dio vremena provodim po svom guštu berući gljive, kuhajući, uzgajajući vrt, loveći ribe, putujući s obitelji u dosegu svojih financijskih mogućnosti, nitko od nas ne može u potpunosti izbjeći veliki kotač koji nas sve melje. Pogotovo u svijetu koji danas živimo. Ne može mu se valjda pobjeći ni da odseliš na Antarktiku ili zabačeni predio amazonske prašume, a kamoli u mikrozaselak uz zapadnu obalu Istre gdje živimo moja obitelj i ja.
Rituali koje imam uglavnom su svedeni na ovisnost o kavi i duhanu i ne pomažu mi pri pisanju, nego si to samo umišljam. Vrijeme pisanja tijekom dana mi je određeno slučajem i okolnostima pronađenog vremena i zapravo najviše ovisi o trenutačno probuđenoj strasti za nekom pričom. Ali slično je i s branjem gljiva ako je na vrijeme pala kiša.
Bi mogao živjeti u gradu?
Živio sam dugo i živio bih opet kad bih morao. Izguštam se grada sasvim dovoljno u par dana kad me ugoste na nekom književnom festivalu. Povremeno se zaželim Rijeke, ipak sam tamo živio do svoje tridesete godine. Ali želja za gradom se najčešće potroši na kavi s prijateljima za jedno prijepodne.
Znamo da se od pisanja, barem u Hrvatskoj, ne živi. Koji je kotač koji te melje, to jest, što si trenutačno po zanimanju?
Ja sam pomoćnik u nastavi, ali nije to kotač koji me melje. I meni i mom prijatelju dječaku kojem sam pomoćnik često izlaze u susret. I profesori i djeca su puni razumijevanja. I ostavlja mi dovoljno vremena za pisanje, ali i šalabazanje po šumi. Obiteljski nemamo ni egzistencijalnih problema. Prilično nam je lak život jer smo si razumno postavili ciljeve, a u mojim godinama ambicije počinju posustajati. Kotač je tu jer, iako obiteljski živimo sami u izoliranom seocetu, dio smo nekog kolektiva, dio šireg društva. Svakodnevno oko sebe primjećujemo mikro i makro nepravde, pogrešne ljude na mjestima koja mogu učiniti razliku, ali održavaju taj „samo sebi svrha“ sustav. Ili ga dodatno urušavaju. I ta opća glupost. Opće pojednostavljivanje. To svođenje na mi i oni svugdje gdje se okreneš. Glupost prije svega. Nikako se ne mogu na nju naviknuti. Iznervira me svakodnevno.
Djeluješ mi kao tip s pregršt ideja, što je novo na tapeti? Što nas očekuje?
Ideja ima. Pišem već novi roman, ali neću o njemu jer je još u povojima. Možda ću ga pisati deset godina kao "Aritmiju". Reći ću samo da za potrebe novog romana trenutačno istražujem pamirsko gorje na granici Tadžikistana i Kirgistana. Razmišljam o jednom scenariju za film. Osim toga, napisao sam kratku komediju za dramsku skupinu koju vodi moja supruga, pa se bavim mišlju da je pretvorim u cjelovečernju predstavu. I skupljam pjesmu po pjesmu za novu zbirku... Ali postoje prioriteti. Krenule su šparoge.
Aritmija zemlje
- Mozaik knjiga 02/2026.
- 420 str., meki uvez
- ISBN 9789531441919
- Cijena: 22.99 eur
- Kupi knjigu!
U slojevitom romanu 'Aritmija zemlje' Mladen Blažević nevjerojatnom lakoćom plete veze između davne prošlosti, nešto recentnijih zbivanja i turbulentne današnjice. Kroz pet vremenskih okvira – kameno doba, brončano doba, Napoleonsko razdoblje, II. Svjetski rat, sadašnjost – on donosi priču o životu na ovim prostorima, o tome koliko prostor definira čovjeka i o tome što uopće znači biti ljudsko biće.
Atlas za slijepe putnike
- Mozaik knjiga 06/2024.
- 180 str., meki uvez
- ISBN 9789531436908
- Cijena: 19.90 eur
- Kupi knjigu!
Zbirka priča Mladena Blaževića 'Atlas za slijepe putnike' vodi nas na svako od ovih putovanja. Sastavljena je od štorija različite duljine, žanra i pristupa. Izmišljeni putopisi ustvari su humoreske, kraće priče laviraju između mrtvački ozbiljnog i raspušteno duhovitog, a prozne crtice nerijetko u samo par rečenica otkrivaju svu okrutnost svijeta. Ili pak njegovu čudesnu ljepotu.