Mladen Blažević : Volim zaokruženu priču, poezija je prilika da tu priču ogolim do kraja
Mladen Blažević onaj je tip pjesnika na kojeg ćete naletjeti ako izgubljeni po središnjoj Istri tragate za ilirskim gradinama. Ljubav za prošlim i povijesnim zapisao je u dva sjajna romana „Tragovi goveda“ i „Ilirik“, a razumijevanje modernog svijeta medija i društvenih mreža dokazao je dobivši 2018. nagradu „Post Scriptum“ za književnost na društvenim mrežama.
Ove mu je godine, kao rezultat nagrade, objavljena knjiga poezije „Mogućnost povremenih oborina“ (Jesenski i Turk, 2019) koja će premijerno biti predstavljena na KaLibar bestivalu u Varaždinu, od 26. do 28. rujna 2019.
Mogućnost povremenih oborina
Želimir Periš: Post Scriptum je nagrada za književnost na društvenim mrežama, ipak, važan rezultat nagrade je objava papirnate knjige što kao da poništava njenu digitalnu stranu. Kakav je tvoj odnos prema književnosti na internetu i treba li književnost doista završiti u knjizi da dokaže svoje ime?
Mladen Blažević: Valjda. Evo, nemam je još ni u rukama, a ova tiskana je već sad pobudila veći interes od, na primjer, prve zbirke pjesama „Posljednji tasmanijski tigar“ koja je izašla u elektronskom obliku, u izdanju Kulturnog društva Poiesis iz Ljubljane. Premda je prva knjiga dvojezična, vjerojatno je na njenu manju zapaženost utjecalo i to što je Tigar izdan u Sloveniji. S druge strane, interes za moju poeziju i mene kao autora, postoji upravo zahvaljujući društvenim mrežama. Urednik i poznati pjesnik iz Slovenije Peter Semolič, koji je pjesme i prepjevao pa je tako došlo do prve zbirke, i zainteresirao se za moju poeziju preko društvenih mreža, kao što je zahvaljujući Facebooku i došla ova nagrada Post Scriptum.
Čini se sad da neukoričena knjiga ne može očekivati ozbiljnu promociju ni relevantnu recenziju. To će se vjerojatno vremenom mijenjati. Glavni argument kritičara elektronskih knjiga je nedostatak urednika i dostupnost svakome tko nešto napiše da objavi knjigu. Taj argument ne stoji, jer smo svjedoci velikog broja tiskanih izdanja s istom razinom kvalitete. Ali nije to neko zlo. Dobra knjiga će uvijek pronaći put da se pokaže. U današnje vrijeme i za života autora, za razliku od mnogih slučajeva u prošlosti. A ako i ne nađe put, nije tolika tragedija. Ima puno dobrih knjiga.
Nagrada se dodjeljuje na osnovu tekstova objavljenih na društvenim mrežama, konkretno: Facebooku. Sad kad je knjiga gotova, kako si zadovoljan s njom? Koliko je duha tvog Facebook profila u njoj i da li si dopisao ili mijenjao puno sadržaja da bi Facebook objave pretvorio u knjiški materijal?
Nema tu razlike između Facebook materijala i materijala u knjizi. Ili, preciznije, ima onoliko koliko bi bilo da sam uredniku dostavio rukopis koji nije vidio društvene mreže. Naravno, da sam probrao što sam mu poslao. Na Facebooku si dozvoliš i običnu dosjetku ili pjesmu-pošalicu u svakodnevnom objavljivanju. Prave pjesme stavljam u poseban file. Ali, iako ne pišem u strogo određenim vremenskim i tematskim ciklusima, znam, kao i valjda svaki autor, koju svoju pjesmu želim u knjizi, a koja je instant reakcija na neki dnevni događaj. Uostalom, kao i većina, Facebook koristim i za zabavu i hvalisanje. Istina je da je danas sve teže odrediti tu granicu, a ja ju svjesno prelazim skrivajući se vrlo malo i ne srameći se pokazati svoje trenutne zamisli. Kod pjesama za koje sam uvjeren da to jesu, tu granicu povlačim skalpelom i znam koja smije završiti u knjizi bila ona elektronska ili ukoričena. Mislim, ako nisi siguran u nju, bolje je da otpadne.
Urednik Kruno Lokotar knjigu opisuje kao "niz slika/scena povezanih u kondenzirane priče". Doista, tvoje su pjesme često vrlo narativne, do te razine da neke pjesme sadrže i likove i upravni govor, što je gotovo udžbenička definicija proze. Imam osjećaj da, iako je narativna poezija danas vrlo popularna, od mnogih hrvatskih pjesnika, pa do cijelih pokreta, posebno se to odnosi na američki slam, ipak, kao da takva poezija još izaziva otpor. Zašto je problem prozaizirati poeziju? Nije li to upravo nastavak trenda internetizacije kulture, forsiranje kratkih i konciznih informacija kakvim nas zasipaju društvene mreže i portali, i širenja populacije novih generacija "brzih" čitača, koji možda čitaju puno, ali ne čitaju knjige?
Prekrasno je stvoriti svoj pjesnički jezik, ali meni se čini da on mora izaći iz priče, inače postaje samom sebi svrha, kao i većina stvari koje nas okružuju.
Sasvim sigurno ne mogu reći da pišem poeziju sluteći kakve pjesme ljudi vole čitati. Ali pišem onakvu kakvu volim čitati sam. Prije svega sam pripovjedač. Uostalom, i počeo sam se gurati u književnost napisavši dva romana, a s pjesmama započeo tek prije šest godina. Volim zaokruženu priču. Poezija je prilika da tu priču ogolim do kraja. Da progovori i space između stihova. Puno sam se godina trenirao u pisanju vrlo kratkih priča. Reduciranih do krajnjih granica. Poezija je još jedan korak više. Meni je to i pitanje stava. Prekrasno je stvoriti svoj pjesnički jezik, ali meni se čini da on mora izaći iz priče, inače postaje samom sebi svrha, kao i većina stvari koje nas okružuju. Hermetičnost je nekad skrivanje vlastitog stava ili izdizanje iznad čitatelja jednako kao što je izravna naracija nekad banalizacija pjesme. Teme i slike koje me okupiraju traže jednu vrstu izravnosti, da ne kažem brutalnosti prema čitatelju.
No, da ne ispadne da je naracija jedino što me zanima, rekao bih da lirsko i atmosferično u pjesmi puštam da proviri samo. Da jeza ili zla slutnja sama nađe svoj prostor za pokazivanje. U redoslijedu slika, u prazninama između stihova. I sam sam nekad prilično hermetičan, a ova internetska atraktivnost je nešto o čemu svjesno ne vodim računa. Osim što volim zainteresirati prvim stihom. Prije onog „prikaži više“. Ali to bih činio i na papiru. Uostalom, tako mi započinju i romani i to je zanatsko pravilo koje sam naučio još kao kalfa.
Svaki od pet ciklusa tvoje knjige vrlo je snažne atmosfere. Oslikavaš područja nostalgije, života nekad iz perspektive života danas, daješ mračan ratni ciklus "Legure željeza", a posebno su mi dojmljive tvoje slike starenja. Tu su i radništvo, imigracija, zatim cijeli ciklus "Područja otežanog gospodarenja" u koje na kraju upadnemo svi. Kako su nastajali ciklusi i kako je cijela knjiga dobila ime?
Nastajali su simultano. Ciklusi unutar knjige su zapravo razni aspekti iste priče koja nam se dogodila u posljednjih trideset godina. Ili, jedno je posljedica drugoga, pa su pjesme tako i nastajale. Recimo, pjesma koja opisuje neki grozan događaj iz rata upitala bi me što se dogodilo s nekim drugim čovjekom koji je preživio sličnu strahotu nakon rata ili njegovom majkom? Ili bih si pokušao objasniti kako su se akteri iz pjesme našli na suprotnim stranama. Osim toga, zanimalo me kako se uklapa u istu sliku novo igralište za djecu izgrađeno sredstvima EU i prometni znak probušen zrnom? I kako zvuči kad noću na tom igralištu cvili ljuljačka zaljuljana vjetrom?
Pomoglo mi je, osim kratkog sudjelovanja u ratnom užasu, to što sam nekoliko godina živio na području koje se tad zvalo područje od posebne državne skrbi. Živio sam od poljoprivrede među ostarjelim povratnicima i nešto mlađim izbjeglicama i prognanima. Stršao sam u toj njihovoj podijeljenosti i pio kave u kafićima različitih predznaka. U to vrijeme je još postojala mizerna šansa da se taj prostor djelomice oporavi.
Ali inzistiranje na nacionalnom predznaku svakog aspekta života, što je zapravo izraz sustavne državne politike i društvene klime, odnio je svaku priliku u nepovrat. Mladi su odavno otišli i još se čeka da starci umru pa da taj prostor zaraste u kupinu. Dobro si primijetio, u tu sliku polako upadamo svi. Samo promijenimo naziv i dobijemo područja otežanog gospodarenja, kako se ta ista područja danas nazivaju u ministarstvima. I lijepo se uklapa cijela zemlja ili regija gdje je gospodarenje prepušteno šačici loših, zlonamjernih i nesposobnih gospodara sličnih Franji Tahiju, koji se i dalje nastavljaju busati u nacionalna prsa.
Ime za knjigu našao je Kruno Lokotar, izvukavši stih iz jedne moje pjesme. Dugo smo se mučili s tim. Nismo željeli da dobije ime neke od pjesama, jer bi je previše naglasio i odveo čitatelja u krivom smjeru. Ja sam želio nešto što obuhvaća i opisuje kontinuirano stanje u kojem se nalazimo, s dozom ravnodušnosti ili rezigniranosti. Kad je Kruno predložio „Mogućnost povremenih oborina“, nisam imao dvojbu.
Moram priznati da pratim tvoj FB profil dugo i da sam na njemu uživao i u nekim pjesama koje sad nisam otkrio u knjizi. Riječ je o cijelom jednom serijalu pjesama koje gotovo enciklopedijski iznose informacije o ljudima, događajima ili fizičkim zakonima, koje bi onda obično u nekim finim hiperbolama preslikao u naše vrijeme i probleme. Zanima me kako te pjesme nisu uspjele među korice, da to nije možda bilo previše izvan shvaćanja onog koncepta poezije o kojem smo pričali ranije?
Jako sam sretan što si primijetio da nedostaju. To je već dobrim dijelom pripremljen materijal za iduću zbirku pod radnim nazivom „Krugovi u žitu“, koji traži izdavača. „Krugovi u žitu“ zbirka je pjesama koja tematizira odnos čovjeka prema prirodi u najširem smislu, stavljajući čovjeka, sa svim njegovim civilizacijskim dostignućima i destruktivnim zastranjenjima kroz povijest, u istu ravan s ostalim bićima, te mu pristupa kao sastavnom dijelu žive, ali i nežive prirode.
Cijela je zbirka zamišljena u tri dijela koji se međusobno isprepliću. Tako pjesme, ne nužno pravocrtno u smislu vremenskog slijeda događaja, tematiziraju najave kataklizmičkih događaja, njihovo događanje, te preostali život nakon njih, ali najčešće iz perspektive pojedinca koji u njima sudjeluje. Iz zbirke neće biti jasno što je razlog nesreće koja će nam se dogoditi ili se već dogodila i je li ona izazvana čovjekovim djelovanjem ili nekom prirodnom silom. Odnosno, prije će biti da se sugerira kako jedno prati drugo ili da je i čovjekova destrukcija samo dio prirodne sile koja nas kani uništiti. Izraz je često jednostavan, pripovjedni, nekad čak dokumentaristički ili uz uporabu dijaloga i monologa, kao i u „Mogućnosti povremenih oborina“, a lirsko u njemu najčešće proizlazi iz slika svjetova i atmosfere koje multidisciplinarno, u znanstvenom smislu, uključuju povijesne discipline, lingvistiku, geografiju, ali i fiziku, kemiju i biologiju.
Pri tom se prostor ne ograničava samo na Zemlju, nego se proširuje na Mars ili druge nepoznate planete. Isprepliću se povijest, sadašnjost i budućnost. U budućnosti se traže motivi s početka ljudske civilizacije, a u prošlosti predviđaju znanstvena, društvena i humanistička dostignuća. U budućnosti se nagoviješta da živih ljudi više nema, da su ljudi mehanički strojevi ili su ostavljeni na nekoj drugoj planeti gdje vrijeme nejednako teče. Uglavnom, ima još posla na njoj, kojem se radujem.
Ove godine gostuješ na KaLibar bestivalu u Varaždinu sa predstavljanjem knjige, a prošle si kao pobjednik natječaja bio na KaLibru u Zadru? Kakva su tvoja iskustva književnih festivala? Što na njima dobije publika, a što pisci?
Mislim da svi profitiraju. Barem na ovim festivalima na kojima sam ja bio. Publika ima priliku vidjeti da pisci najčešće nisu važni prdonje koji progovaraju samo duboko osmišljene rečenice, nego često mucaju zatečeni pitanjem. Mi koji smo na pozornici imamo se priliku predstaviti takvi kakvi jesmo u neposrednom razgovoru, upoznati ljude koji nam pod pjesmama ostavljaju komentare, ali i susresti se s kolegama. Izuzetno sam sretan što ću par dana provesti u društvu nekih odličnih ljudi koje znam i nekih koje ću tek upoznati. Čini mi se da je forma festivala, posebno Kalibar koji je okupio izvrsna imena (da se upitam gdje sam zašo), nama koji pišemo najbolje mjesto upravo za upoznavanje ljudi na istom zadatku.
Naravno da je Hrvatska seoce u svjetskim okvirima i da kad se svi znaju književna scena postaje incestuozna. Ali pomalo se grozim osamljivanja radi tobožnje neovisnosti pisca i ideje njegovog uspjeha temeljem isključivo njegovog djela. Kao da je to uopće moguće u svijetu u kojem živimo. Podsjeća me to na nekakav ured osiguravajućeg društva gdje smo svi profesionalci i u kompetitivnom odnosu težimo isključivo pribavljanju što većeg broja sklopljenih polica, a tobožnje međusobno prijateljstvo šteti našem profesionalnom odnosu. To je plasirana laž. Ja bolje radim u dobrom društvu. A čak ukoliko radim i slabije, ne želim veći dio svoga života provesti šljakajući mrk i da se pritom ne mogu zabavljati. A što se tiče incestuoznosti… pa odrasli smo ljudi, majkumu! Pa reći ćemo valjda i prijatelju ono što ga ide, ukoliko je to zaslužio.
Osim dva romana i knjige poezije koje si objavio ranije, baviš se i drugim medijima. Napisao si scenarij za igrani-dokumentarac „Je letrika ubila štrige“, a autor si i voditelj putopisnog serijala "Istriana Jones", u kojem nosiš arhetipski šešir fedoru i razotkrivaš tajne Istre. Imaš li i bič?
Nemam. Ne bi imalo smisla nositi nešto što ne možeš koristiti. Ne znam kako se zamahuje bičem i vjerojatno bih si njegovim vrhom izbio oko. Ali nosim rankun. To je istarski srp s dodatnim šiljkom na dugačkom štapu. Vrlo koristan alat ako se krećeš kroz šumu, makiju, trnje kupine ili kad snimateljima s hrpom opreme treba omogućiti pristup nekoj atraktivnoj lokaciji. Slažem se, osim praktične funkcije, uz karakteristični šešir, služi i kao zaštitni znak Istriana Jonesa. Uostalom, nešto mora odvući pažnju gledatelja da se ne vidi trbuščić, pogrbljenost i krive noge.
Mogućnost povremenih oborina
- Jesenski i Turk 09/2019.
- 104 str., meki uvez
- ISBN 9789532228984
'Mogućnost povremenih oborina' Mladena Blaževića nije samo zbirka poezije, nego dijelom i mogući predložak za zbirku kratkih priča. Većina njegovih pjesama je naime narativna, niz slika/scena povezanih u kondenzirane priče, pa još s iznenadnom poentom koja skreće ne samo naraciju nego i ukupnu emociju. A nađe se u njima i upravnog govora, i istarskog i kordunskog dijalekta.