Sve pozitivne uredničke prakse koje sam doživio u svojoj spisateljskoj karijeri nastojim primjenjivati i u svom uredničkom radu i ponašam se prema svojim autorima onako kako bih volio da su se moji urednici ponašali prema meni. Neki od njih i jesu, ali ja to još nastojim nadograditi pa sam autorima ne samo urednik nego nerijetko postanemo i prijatelji, šank-kolege, a često sam im i zamjena za psihijatra.

Od svoga prvoga romana pa do zadnjega, kroz sve svoje priče strasno ustrajem na gradnji napetosti, jeze i atmosfere nesigurnosti. Graditi i izgraditi atmosferu nesigurnosti, uljuljkivati čitatelja opisom sitnih pokreta svakog važnog lika sve do trenutka kada čitatelj postane svjestan da prisustvuje početku tragičnoga kraja, ne dopustiti mu da ostavi štivo, težak je literarni postupak.

Bitno je sačuvati potrebu za tekstom kao oblikom igre i vjeru u to što radimo, a koja uvijek ide uz neku sumnju. To zvuči dosta mučenički, a i je. Izgubiti sate, dane, godine za nekom tastaturom dok život ide dalje. Biti jako u tome, a s druge strane imati jedan dio ličnosti koji je izrazito sumnjičav prema onom što radiš, koji bi najradije sve spalio.

Danas kad se spominje riječ 'čovjek' većinom je to u nekom moralnom ili civilizacijskom kontekstu. No, u ono doba, o čovjeku se mislilo kao o nečemu što nije životinja: mi imamo logos, životinje ga nemaju, mi imamo jezik, one ga nemaju. To su početne koordinate odnosa koji smo mi kasnije naslijedili, što ide ruku pod ruku sa strateškom željom čovjeka da dominira prirodom, životinjama, da izvlači maksimum koristi.

Književnost u okvir knjige, literarnog, sažima daleko širi kontekst i tumači ga, htjeli mi to priznati ili ne. Velika je odgovornost na književnosti. Ona može poduprijeti mitologizaciju, opstanak tirana, ali može i povući u pobunu, razum, prosuđivanje. Književnost barata magijom koje mnogi nisu ni svjesni.

Ne mislim da književnost ima neku drugu svrhu izvan sebe, ni odgojnu, ni revolucionarnu, ni terapeutsku. Ne vidim je kao sredstvo da se njome bilo što postigne. Ona svojim jezikom gradi svijet koji se ne može u potpunosti opisati ni na jedan drugi način, pa ni jezikom književne znanosti. Pritom, ona ne govori jednoznačno pa svaki čitatelj u taj svijet ulazi na svoj način.

Svijet je danas raspadnutiji, odnosno rasprsnutiji i disparatniji nego je bio ikada u prošlosti. Meni osobno jezik oduvijek služi kao uporište i utočište, uz moju obitelj, najčvršće koje imam, ako je u životu uopće išta čvrsto. Ali ako govorimo o jeziku kao sredstvu komunikacije, on se neminovno, skupa s ovim frenetičnim svijetom, raspada.

Iako mislim da je dobra poezija prije svega dobra poezija – nešto kao napregnuta žica po kojoj je moguće hodati, za razliku od one labave – ¬ bez obzira ostvaruje li se na iste ili radikalno drugačije načine u okviru autorskog opusa, osobno sam sklonija autorima koji pokazuju promjenu i razvoj, od kojih ne znaš unaprijed što ćeš dobiti sa svakom novom knjigom.