Slikovnica je najteža forma. Ona spaja poeziju (u kojoj je sve bitno, svaki detalj) i slikovnost (nova slika svijeta). Bez slikovnice mozak svijeta bio bi u mraku ili u 'tamnoj tvari' odraslih ograničenja, strahova i frustracija. Kroz slikovnicu odrasli ipak priznaju da su odgovorni za ono najkreativnije u ljudskom paketu: djecu.

Stvari treba profesionalizirati. Raditi dvije-tri knjige godišnje ne znači ništa, to je čisti amaterizam, koji uglavnom nema distribuciju ni bilo kakvu prodaju. Nakladnici neka budu nakladnici, a muzeji, knjižnice i lokalne organizacije posvećene zavičajnicima neka rade svoja izdanja. Samo nacionalno relevantno i ono do čega kupac može doći treba se financirati na nacionalnoj razini.

Želimo li neki tekst zaista prevesti kako spada, moramo se o njemu detaljno informirati, uzeti u obzir i domete književne znanosti. Bojim se da to u našem prevodilaštvu nije baš uvijek slučaj. Kako su naši prijevodi dosad izgledali kao da su prepisani jedan od drugog, 'Preobražaj' se nije mogao ni tumačiti drukčije nego što smo to učili u školi, dakle, kao priča o otuđenju s teškom primjesom metaforičke fantastike.

U kritici treba biti i osobnog stava kritičara/kritičarke prema djelu, što kritiku također udaljava od znanosti i približava književnosti, no kritika nije ni književnost. Najbliža je možda publicistici, no nije ni to. Kritika po meni nije ni znanstveni, ni književni, ni publicistički žanr, nego nešto četvrto, što ima obilježja svega trojega.

Ane Paška je onaj najslobodniji dio mene. Ane Paška je i najkreativniji dio mene. Dakle, ona ja kojoj dopuštam da se izrazi, baš kao u nekoj najneokaljanijoj vrsti impulsa. Dakle, kad nešto osjetim kao viziju i impuls iznutra, to će izraziti Ane Paška, bez obzira na to što netko o tome mislio, da li se to uklapa u nekakav žanr ili što god.

Fikcija je djelotvorno sredstvo spoznavanja stvarnosti, čitanjem kvalitetne književnosti dobivamo uvid u najrazličitije svjetove, ulazimo u tuđe psihe, tuđe priče postaju naše, stvaramo nove spoznaje, obogaćujemo se, razvijamo empatiju koja je danas i te kako važna.

Nalazimo se u dobu koje se toliko temelji na ekonomiji da knjige postaju nalik televizijskim emisijama i natječu se s njima na polju zabave. Sve češće se književnost poima kao zabava, čitatelji žele priču, a diktatura priče, romana i novele, ima više veze s ekonomijom nego s umjetnošću. Umjetnost nastoji izmjestiti gledatelja ili čitatelja iz njegova svijeta.

Pisanje je vraški teško, a s novim romanom prolazim sve iznova. Zato često gradim zidove između ovog i svijeta mašte i kad se nađem među njima, svjestan sam da neću izići dok ne probijem vrata s druge strane. Uvijek se nalazim između svjetla i tame, balansiram između teških i lijepih strana pisanja. Stoga ne, ja ne mogu otići na odmor od svojih likova.

Ne razmišljamo često o nekim problemima kada smo u prostoru ugode, imamo svoja dobra primanja, miran život, kavu knjigu i boli nas briga. Ja želim da ta knjiga onda barem nešto napravi tom mirnom čitatelju. Želim da ga makne iz umrtvljenosti. Da pokrene mozak. Najzahvalnija sam bila onim knjigama koje su me najviše boljele...

Ne smetaju mi usporedbe sa Bukovskim, to je tako, mogao je da bude i neki drugi autor, usporedbe uvek postoje, neko to na taj način vidi i to je u redu. Bukovski je bio veliki pesnik, meni je puno značio, ne onoliko koliko priče Roberta Valzera koje mi znače mnogo i danas.

[ IZ ARHIVE ] Pisci pokušavaju biti sposobni vidjeti nijanse na način koji umnogostručuje našu povezanost sa životom. Ako poznajemo više riječi kojima opisujemo svijet, mi dodirujemo svijet na više načina. Ljudi mi često kažu kako pišem prekrasno, i to me ljuti. Ja ne mislim da pišem lijepo, mislim da pokušavam pisati precizno. Na neki način.

Osjećam se kao bend koji svira na tonućem Titanicu. Nastavljam pisati iako knjige umiru. Ne znam što bih drugo radio. Dopustite mi da kažem nešto vrlo bahato; umirem kako bih spasio čovječanstvo. Kao Ray Bradbury. Vjerujem da su čovječanstvo i književnost povezani. Nestane li književnosti, ljudi će biti sljedeći na redu. Vrlo brzo.

Naša udruga ALTA svake godine ima veliki skup, ovogodišnji se održava u Indiani. Na tim skupovima, osim sastanaka članova, imamo i panele na kojima se raspravlja o konkretnim pitanjima, i jedna od tema koju svaki put obrađujemo su recenzije. To je, dakle, tema, na razini našeg prevoditeljskog društva: kako recenzirati prijevod kad ne poznajete izvorni jezik.

Najveći izazov pri prevođenju za mene je postići u hrvatskom cjelokupni učinak koji neko djelo postiže u izvorniku: pogoditi pripovjedačev glas i ton djela, pronaći pravi registar i jezična sredstva koja će mi u našem jeziku omogućiti istu razinu autentičnosti umjetničkog djela. Najveći su mi izazov igre riječi, eliptične rečenice, formalna odstupanja, poezija teksta.