Želimo li neki tekst zaista prevesti kako spada, moramo se o njemu detaljno informirati, uzeti u obzir i domete književne znanosti. Bojim se da to u našem prevodilaštvu nije baš uvijek slučaj. Kako su naši prijevodi dosad izgledali kao da su prepisani jedan od drugog, 'Preobražaj' se nije mogao ni tumačiti drukčije nego što smo to učili u školi, dakle, kao priča o otuđenju s teškom primjesom metaforičke fantastike.

Slikovnica je najteža forma. Ona spaja poeziju (u kojoj je sve bitno, svaki detalj) i slikovnost (nova slika svijeta). Bez slikovnice mozak svijeta bio bi u mraku ili u 'tamnoj tvari' odraslih ograničenja, strahova i frustracija. Kroz slikovnicu odrasli ipak priznaju da su odgovorni za ono najkreativnije u ljudskom paketu: djecu.

U kritici treba biti i osobnog stava kritičara/kritičarke prema djelu, što kritiku također udaljava od znanosti i približava književnosti, no kritika nije ni književnost. Najbliža je možda publicistici, no nije ni to. Kritika po meni nije ni znanstveni, ni književni, ni publicistički žanr, nego nešto četvrto, što ima obilježja svega trojega.

Ne želim romanom zadirati u religijska pitanja, to me ne zanima – zanima me priča u kojoj se ljudsko sudara s božanskim, ispričana s ljudske pozicije. I tu se skriva moj glavni motiv za roman: što je potrebno da se od ljudskog, dakle slabog i kvarljivog, načini božansko, jako, vječno? Namjerno pričam u šiframa, ne želim previše otkriti, neka čitatelji sami otkrivaju.

Književnost u okvir knjige, literarnog, sažima daleko širi kontekst i tumači ga, htjeli mi to priznati ili ne. Velika je odgovornost na književnosti. Ona može poduprijeti mitologizaciju, opstanak tirana, ali može i povući u pobunu, razum, prosuđivanje. Književnost barata magijom koje mnogi nisu ni svjesni.

Ne mislim da književnost ima neku drugu svrhu izvan sebe, ni odgojnu, ni revolucionarnu, ni terapeutsku. Ne vidim je kao sredstvo da se njome bilo što postigne. Ona svojim jezikom gradi svijet koji se ne može u potpunosti opisati ni na jedan drugi način, pa ni jezikom književne znanosti. Pritom, ona ne govori jednoznačno pa svaki čitatelj u taj svijet ulazi na svoj način.

Svijet je danas raspadnutiji, odnosno rasprsnutiji i disparatniji nego je bio ikada u prošlosti. Meni osobno jezik oduvijek služi kao uporište i utočište, uz moju obitelj, najčvršće koje imam, ako je u životu uopće išta čvrsto. Ali ako govorimo o jeziku kao sredstvu komunikacije, on se neminovno, skupa s ovim frenetičnim svijetom, raspada.

Iako mislim da je dobra poezija prije svega dobra poezija – nešto kao napregnuta žica po kojoj je moguće hodati, za razliku od one labave – ¬ bez obzira ostvaruje li se na iste ili radikalno drugačije načine u okviru autorskog opusa, osobno sam sklonija autorima koji pokazuju promjenu i razvoj, od kojih ne znaš unaprijed što ćeš dobiti sa svakom novom knjigom.