Nada Topić : Umjetnik je umjetnik po tome što vidi stvari na drugačiji način

Nada Topić (foto: Edi Matić)

Nada Topić (Split, 1977) svestrana je književnica, ali i znanstvenica. Objavila je pet zbirki pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.), Bezbroj druge jednine (2017.), Otac (2019.) i Sestra (2020.), slikovnicu Kako se rodila roda (2007.), zbirke lirskih proza Male stvari (2016.) i Stope u snijegu (2019.). Doktorirala je u području informacijskih i komunikacijskih znanosti i autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Živi i radi u Solinu.

Prošle godine izašle su dvije njene zbirke poezije, samizdat Sestra i Stope u snijegu. Nadina poezija, ali i proza čistog je jezika koji pažljivo i suptilno opisuje i svijet i njegove bolne točke. Krajem prošle godine došao je i prvi njen roman Morpho amathonte koji je povod našeg razgovora. 

***

Monika Herceg: Da krenemo odmah od poezije. Čini mi se da je rijetko tko u našem suvremenom pjesništvu toliko okupiran konceptima. Sve zbirke poezije koje pišeš imaju koncept, strože ili labilnije postavljen unutar kojega se razvija poetika... Tvoje zbirke moguće je čitati kao mala putovanja, mikrokozmose, bilo da se radi o seciranju obiteljskih likova, ili događaja. Otkuda potreba za konceptualnošću?

Nada Topić: Može se činiti paradoksalnim, ali koncepti u knjigama nikad nisu planirani, jednostavno se dogodi u procesu pisanja da se tekstovi nastavljaju ili korespondiraju jedni s drugima i čine cjelinu. Moguće da to ima veze s opsesivnom potrebom uvođenja reda koja se projicira i na pisanje. U nekom trenutku postane jasno da to što se piše ima okvir, strukturu, ide u nekom smjeru. To je prednost i nedostatak koncepta, on daje uporište, dodatni sloj koji snaži pjesme i istovremeno ograničava njihovo slobodno kretanje i spontanost. Ipak, oslobađajuća mi je bila spoznaja da je autor apsolutni gospodar teksta i da sva pravila koja si „postavi“ ili koja mu se nametnu ima pravo i dužnost prekršiti. I teme kojim sam se bavila su bile takve, dugo su me okupirale i prirodno su tražile svoj okvir.

Prošle godine izašle su dvije zbirke poezije, Sestra kao samizdat (što je bio slučaj i sa zbirkom pjesama Otac) i Stope u snijegu. Usmjerimo li se na Stope koje su bile u finalu nagrade Kamov, specifičnost te zbirke pjesama jest višeglasje koje pokušava pričati o jednom tragičnom događaju. Upravo to višeglasje daje toj zbirci pjesama jednu suptilnost, ali i izbjegava sve zamke u koje je moguće upasti kada pišemo o takvim zastrašujućim sudbinama. Kako su nastajale Stope?

Stope u snijegu nastale su iz više različitih impulsa, prvi je bio novinski članak koji je faktografski opisivao tragediju dvojice dječaka koji su se smrznuli u snijegu i koji je još jednom potvrdio koliko je stvarnost nevjerojatnija od bilo kakve fikcije. Činilo mi se nemogućim pisati o tome iz perspektive sudionika ili uopće iz ljudske perspektive. Izazovno je bilo progovoriti jezikom predmeta, žive i nežive prirode, pronaći protagoniste koji će biti distancirani od samog događaja, a opet dovoljno blizu da njemu svjedoče. Bilo je to i svojevrsno istraživanje prostora pamćenja i nepouzdanosti sjećanja. Zato su i u naslovu stope u snijegu, koje nestaju čim se snijeg otopi, ovdje je svaki zapis jedna stopa, mogući put koji nas opet vodi na početak u onu prvu pahulja koja još ne znači ništa, koja nije snijeg.

Bezbroj i druge jednine meni je također draga zbirka pjesama koja se bavi numerikom i svijetom i tamo je zapravo sve uronjeno u koncept broja kojim se onda svijet pokušava opisati, prebrojati čak. Kako je došla ideja da napišeš ovu zbirku? Otkuda fascinacija brojem?

Broj je apstraktna kategorija kojom se može iskazati poredak ili veličina. Ovdje su brojevi služili pokušaju opisivanja cjelovitost svijeta koji je unutar sebe umnožen i beskrajno podijeljen. Potvrda da sve može biti predmet pjesme, bez iznimke: broj i kemijski element, jednako kao bilo koji drugi entitet. Na tom tragu nastale su i ove pjesme u kojima se mogu pronaći rasuta znanja kroz brojne reference (fizika, matematika, kemija, astronomija, geografija, književnost, povijest, mitologija, glazba, slikarstvo, film, religija...). Tako se zbirka može čitati i kao mali osobni imaginarij ili katalog svijeta. Njoj je prethodila zbirka Meteorologija tijela u kojoj je pogled bio okrenut prema unutra, tijelu kao unutarnjem prostoru, kući od mesa, nakon te zagledanosti dogodila se druga, samo u suprotnom smjeru.

Male stvari Topić Nada

Kratke proze koje si pisala (Male stvari, VBZ) uvelike se fasciniraju malim, ili velikim stvarima, ako gledamo kroz oči djeteta. Upravo taj pomak perspektive, ali i otvaranje nekih bolnih i velikih tema sličan je načinu kroz koji je ispričana priča u Stopama. Čini mi se da ti je bitno igrati se perspektivama, pokušavati što više sagledavati stvari kroz različite oči, filtere?

Umjetnik je umjetnik po tome što vidi stvari na drugačiji način, o tome lijepo piše A. B. Šimić u svom eseju „O muzici forma“ kad kaže „Umjetnik odstvaruje stvari. Umjetnik oduzimlje ono što prije nije dopuštalo da čujemo njihov unutrašnji glas“. Različiti rakursi omogućavaju otključati, vidjeti i doživjeti svijet onakvim kakvim nam se inače ne prikazuje iako je tu pred nama, širom otvoren. Metoda je to jednako korisna i znanstvenicima i pjesnicima.

Male stvari bavile su se obiteljskim pričama, a kako si nedavno rekla, iako si se nadala da je time zatvoreno to poglavlje, došle su i zbirke pjesama Otac i Sestra. Te zbirke pjesama, napravljene kao autoportreti poezijom lišeni su svih viškova, a upravo iz čistoće jezika dolazi i snaga tih knjiga. U njima se igraš; u zbirci pjesama Otac i nekim pojavama poput prisutnosti nakon smrti. Je li pisanje u tom smislu oslobađanje, povratak? 

Pisanje je igra, čak i kad se piše o ozbiljnim temama, otvori se novi prostor u kojem je sve moguće, pa i susret s onima koji fizički više nisu prisutni. Ono što se piše uvijek je fikcija bez obzira na to koliko se naslanjalo na stvarnost. Pjesme u zbirci Otac omogućile su mi ponovni susret s ocem kojeg nema, proces pisanja bio je intenzivan i radostan, tužan i ljekovit, moglo bi se reći i oslobađajući na neki način. Trebale su godine čitanja i pisanja i introspekcije bez zadrške da pjesme izađu baš takve kakve jesu. S druge strane pjesme u zbirci Sestra posveta su životu, svakodnevnim malim događajima i želja da se zadrži i zabilježi ono najnježnije u sestrinskom odnosu.

Zanimljiva stvar jest i kako si se za izdavanje Sestre i Oca odlučila ići putem samoizdavaštva? Kako to?

Samizdati imaju svoju tradiciju u povijesti književnosti, legitiman su način objavljivanja i omogućavaju slobodu u kreiranju knjige. Intimno mi je bilo važno da zbirka Otac izađe 2019. godine, tada nisam ni znala da će uslijediti ciklus pjesama posvećen sestri, a onda je jedino logično bilo da i ta zbirka izađe na isti način i da zajedno tvore cjelinu, ne samo sadržajem nego i vizualno, da budu istog formata, jednostavno opremljene. Bio je to i mali eksperiment, vidjeti što će se događati s knjigom, hoće li i na koji način pronaći put do čitatelja s obzirom na to da je distribucija i vidljivost takvih knjiga vrlo ograničena.

Morpho amathonte Topić Nada

Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja Topić Nada

Ove godine imamo priliku čitati i tvoj roman prvijenac Morpho amathonte. Kako je došlo do tog skoka u romanesknu formu? Koliko se razlikuje pisanje kratkih proza ili poezije od pisanja romana?

Ne bih rekla da se radilo o skoku u prozu, više o blagom prijelazu. Roman se razvio iz kratke priče koja je sada jedno od središnjih poglavlja romana. Iz nje su se u različitim smjerovima ili bolje reći krugovima širile ostale priče, koje su stvorile cjelinu. U suštini nema razlike, barem u mom slučaju, između pisanja pjesme ili romana, u oba slučaja jednako mi je važan jezik i njegovo oblikovanje, mogućnosti koje pruža. Pisati za mene znači ići u nepoznato u jezičnom smislu, istraživati i pomicati granice jezika, nešto što mi se čini da mnogi zaboravljaju pa tako često čitamo prozne knjige u kojima je jezik sporedan, predvidljiv i monoton, kao da ih je sve napisao isti autor. Prevladava hiperrealizam nauštrb svega drugog što književnost nudi, snovitosti, bajkovitosti, mita… Pisanje, kao ni čitanje, ne bi smjelo biti dosadno, moraju se događati jezični incidenti, pomaci koji autoru i čitatelju omogućavaju kretanje tekstom.

Iako se radi o prozi, u romanu itekako njeguješ poetski jezik. Dolazi li ti takav način pisanja proze prirodno? Da te odmah uhvatimo i oko čitanja proze. Što rado čitaš i koliko se to što pišeš u prozi naslanja na ono što čitaš? 

U poeziji jezik je glavni protagonist, a ni u proznim vrstama ne bi trebao biti sporedan. Sigurno da se u pisanju oslanjamo na pročitane knjige, filmove, glazbu, slikarstvo, znanost, jednako kao i na život sam. Bilo bi ludo reći da je to što se piše lišeno bilo kakvog utjecaja. Volim sve književne vrste i žanrove, rado se vraćam klasicima, nakon par pročitanih suvremenih naslova, obavezno pročitam jednu klasičnu knjigu kao podsjetnik da je dobra književnost uvijek jednako aktualna i čitka. Citatom iz Rilkeovog romana Zapisci Maltea Lauridsa Briggea otvaram roman Morpho amathonte i čitam ga po treći put s jednakim zanimanjem i otkrivam u njemu nešto što mi je u prethodnim čitanjima bilo skriveno. Počela sam čitati opsežan roman Olge Tokarczuk Knjige Jakubove, nedavno sam pročitala novu odličnu knjigu Dorte Jagić Noć na zemlji. Puno je dobrih naslova, a premalo vremena da bi se pratilo recentnu domaću i stranu književnost i uživalo u klasicima, i dobro da je tako.

U romanu pišeš iz pet lica, opet višeglasjem dajući konačnu sliku. Pišeš i iz muške perspektive što mi se čini kao izazovno zbog nježnog jezika kojim pripovijedaš. Samim time uvodiš pripovjedače koji imaju, već nam je od početka jasno, užasno krhak, ali istovremeno i jak mehanizam i osobnost i oko za promatranje svijeta... Koliko je izazovno pisati iz prvog lica? 

Tekstovi pisani u prvom licu uvjerljiviji su, jer sve promatramo iz perspektive aktera, vidimo i čujemo što i oni, ali i više od toga, oni nam izlažu svoje najskrovitije misli i osjećanja. Najteže je bilo napraviti potrebnu distinkciju među likovima kroz govor, stoga u romanu ima puno stranih riječi, sintagmi koje se ponavljaju i sl. Izmjena pripovjedačkih glasova čini tekst dinamičnijim i omogućuje sagledavanje istog iz različitih rakursa. 

“Ljubav je kao grom. Prvo zasvijetli izdaleka, malo pričeka i onda udari tako snažno da te prikuca za tlo.” 
“Morala sam negdje iskopati rupu i odložiti svoje srce. Da se odmori”
“Svaka ljubav je najveća. Dok ne pomodri od udaraca. A udarati znaju svi. To nema veze s tobom, ti si samo tijelo, prazan prostor za udarac.” 
Morpho amathonte priča je o boli, o traumi, ali i o mnogim formama ljubavi. O ljubavi koja liječi, ali i onoj koja se nije mogla i smjela pokazati. Kroz druge slomljene ljude, na kraju dolazimo do onog najvećeg iščašenja. Može li književnost biti to mjesto koje može pomoći da u susretu s takvom boli ipak postajemo bolji, pametniji, nježniji?

Od Aristotela do danas, mnogi filozofi bili su svjesni katarzičnog učinka umjetnosti. Nakon dobrog filma, knjige, predstave, koncerta, izložbe vraćamo se k sebi ranjiviji, otvoreniji, bogatiji za neki novi makar neznatan uvid i osjećanje. Čini li nas to boljim, pametnijim i nježnijim, na trenutak sigurno da. 

Kako je riječ o poetskom jeziku, nježnost tog jezika ne umanjuje traume, ili nasilje, ali pomaže sagledavati ga na jedan drugačiji način... Jezik, zagledan u ranu, ovdje pomaže razumjeti kako je ipak moguće iscijeliti. 
Iako možda to titra u pozadini, ovo je itekako roman koji govori i neposredno i o užasu rata, posljedicama koje na ljudima, ali i o užasu nasilja svih vrsta. Roman vješto izbjegava bilo kakvu ideološku priču ili slične zamke i donosi zapravo samo emociju koja ne osuđuje, već pokušava razumjeti, na kraju i spasiti tu ljudskost, ono bitno u nama svima: mogućnost da popravljamo jedni druge...

Junaci romana su nevidljivi ljudi, ljudi s margine, izbjeglice, iseljenici, prosjaci, starci, čiji životi su okrhnuti različitim traumama bilo u odnosima, bilo okolnostima. Prikazani su arhetipski kao predstavnici svoje vrste, upravo stoga je u naslovu latinski naziv vrste plavog leptira. Izmješteni su u različite kulture i jezike kako bi se naglasila univerzalnost ljudskih sudbina koje se u nekom trenutku neobično povežu. Nije mi bio cilj idealizirati ih, ali htjela sam prikazati njihovu nježnu stranu, onu koja je svjesna koliko je važno staviti se u tuđe cipele, vidjeti i čuti onoga drugoga, jer u životu nitko nije pošteđen patnje. 

Nad svim titra Ljubav. Ona koje razumije, liječi, koja ne traži novac, jer da te parafraziram on je tu ionako da se troši; bitni su samo ljudi. Upravo to i na kraju romana otvara neko novo moguće zacjeljenje, pušta nadu...

Morpho amathonte nije ljubavni roman, iako progovara o različitim vrstama i oblicima ljubavi. Čini mi se da je to knjiga bez početka i bez kraja, kratki zoom u djeliće tuđih života koji bi jednako tako mogli biti i naši. Ne znamo što je bilo prije ni što slijedi, ali nije ni važno. Svijet je okrutan i istodobno nježan. Morpho amathonte je leptir čija su krila plava kad ih raširi, a smeđa kad ih sklopi. Željela sam izaći iz romana dok su njegova krila raširena i plava i ostaviti likove u prilici da nastave dalje usprkos svemu onome što su proživjeli.

Baviš se i znanstvenim radom. Tvoj doktorat bavio se knjižarom Morpurgo, a radiš u školskoj knjižnici. Koliko ta druga strana života, također vezana za knjige, utječe na spisateljsku stranu? 

Kontekst je važan i utječe na dnevni ritam življenja i pisanje. Jedna naša autorica kazala je da bi jednako pisala živjela u centru grada ili osamljenički na vrhu neke planine. Ne bih se složila, sve ono što radimo, čime smo zaokupljeni, transformira se i u nekom obliku ulazi u pisanje. Znanstveni i knjižničarski rad je sigurno utjecao na način na koji pišem, ali i obrnuto. Cijeli život sam okružena knjigama, i kod kuće i na poslu, one su moj trajni kontekst. Možda me baš zato oduševljavaju pisci čiji je kontekst različit, slikari, glumci, povjesničari, glazbenici, psiholozi, prirodoslovci..., jer šire i obogaćuju polje književnosti novim temama, uvidima, leksikom...

Nada Topić

Morpho amathonte

• V.B.Z. 11/2020.
• 148 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535203483

Morpho amathonte naziv je rijetke vrste plavog leptira koji u romanu Nade Topić postaje simbolom intimne potrage i kontemplacije. Osobne priče likova ispisane živim poetskim jezikom nadopunjuju se i isprepliću čineći kompleksnu cjelinu koja zrcali suvremeni trenutak obilježen migracijama, multikulturalnošću, ali i vidljivim i nevidljivim nasiljem.