Treba moći pisati o svemu – i o boli, i o nasiljima, o ratovima i o smrtima, kao što to moraju moći sve vrste umjetnosti od glazbe, slikarstva, filma. U nijednoj umjetnost ne smije biti zabranjenih tema – o svemu što je u čovjeku i oko njega, taj isti čovjek mora moći govoriti kako bi postao bolji prema sebi i bio nježniji prema drugome.

Ono što je meni kao čitateljici ostalo bitno od ovih knjiga jest zapravo iskustvo književnosti kao identiteta i kao načina života. Kao netko tko stalno propituje i samo pisanje, ali i književne autoritete, ove dvije knjige ('Manifest' i 'Kad ptica prestane voljeti') dale su mi dragocjen uvid u živote (koji jesu neodvojivi od književnosti) dvije autorice koje su živjele slobodno, ne pristajući na kompromise...

Pod okriljem samoće dolazi do osjećaja svojevrsnog usporavanja, sažimanja vremena. Tada u točno definiranoj zoni mozga, potvrdili su to i znanstvenici, subjektivno imamo dojam da se spajamo s beskonačnim. Vjerojatno su zato moje pjesničke zbirke ponekad neobične i čitateljima možda osebujne ili 'strane', kao da su s nekog drugog svijeta.

U našoj geografiji, mi i naši roditelji imamo nekoliko velikih ponora. U jednu ruku, oni i mi nismo odrasli u istom sustavu i ideologiji. Njihove i naše žudnje i želje nisu iste ili nemaju istu težinu. Oko njihove 30 godine, svijet se preokrenuo. Mi smo tada ušli u taj svijet. Paralelno s time, nevezano uz našu geografiju, tehnologija je učinila revoluciju. Mi odjednom više tipkamo...

Pjesnici su brandovi, a pjesme njihovi proizvodi. Da bi opstala, poezija je uvijek morala biti korak ili dva ispred svoga vremena. Tako bi trebalo biti i danas. Zato prigrlimo kao svoj moto znamenitu sentencu George Berkeleya 'esse est percipi', da 'postojati znači biti opažen'. Ne smijemo dopustiti da nam influenceri ukradu poeziju, mi moramo postati popularniji od njih!