Treba moći pisati o svemu – i o boli, i o nasiljima, o ratovima i o smrtima, kao što to moraju moći sve vrste umjetnosti od glazbe, slikarstva, filma. U nijednoj umjetnost ne smije biti zabranjenih tema – o svemu što je u čovjeku i oko njega, taj isti čovjek mora moći govoriti kako bi postao bolji prema sebi i bio nježniji prema drugome.

Ono što je meni kao čitateljici ostalo bitno od ovih knjiga jest zapravo iskustvo književnosti kao identiteta i kao načina života. Kao netko tko stalno propituje i samo pisanje, ali i književne autoritete, ove dvije knjige ('Manifest' i 'Kad ptica prestane voljeti') dale su mi dragocjen uvid u živote (koji jesu neodvojivi od književnosti) dvije autorice koje su živjele slobodno, ne pristajući na kompromise...