Ono što je meni kao čitateljici ostalo bitno od ovih knjiga jest zapravo iskustvo književnosti kao identiteta i kao načina života. Kao netko tko stalno propituje i samo pisanje, ali i književne autoritete, ove dvije knjige ('Manifest' i 'Kad ptica prestane voljeti') dale su mi dragocjen uvid u živote (koji jesu neodvojivi od književnosti) dvije autorice koje su živjele slobodno, ne pristajući na kompromise...

Pod okriljem samoće dolazi do osjećaja svojevrsnog usporavanja, sažimanja vremena. Tada u točno definiranoj zoni mozga, potvrdili su to i znanstvenici, subjektivno imamo dojam da se spajamo s beskonačnim. Vjerojatno su zato moje pjesničke zbirke ponekad neobične i čitateljima možda osebujne ili 'strane', kao da su s nekog drugog svijeta.