Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Monika Herceg • 18.03.2021.

Miroslav Kirin : U meni čuči mali pjesnik koji cijelo vrijeme pokušava doći do riječi

Miroslav Kirin (foto: Fraktura)

Miroslav Kirin već je dugo vremena poznat na književnoj sceni kao pjesnik, prevoditelj, ali i prozaist. Nedavno nas je tako iznenadio stalnim objavljivanjem pjesnika s područja Banije, a uskoro će izaći i antologija banijskih pjesnika koju priprema s Borisom Vrgom u izdanju Hrvatskog P.E.N.-a. Neumoran u istraživanju jezika i koncepata, nedavno je objavio dvije zbirke pjesama, Malešne (Fraktura 2019.) i Lirka (Vuković i Runjić, 2018.) koje, svaka na svoj način, istražuju svakondnevicu kroz mnoge oči promatrača. Lucidna, poezija puna humora, ali i prizemljenja, preporuka je u svakom slučaju. Bitnije je reći možda da s Miroslavom dijelim grad koji je stradao u potresu, da sam ga čitala od srednje škole i slušala priče o njemu od naše zajedničke profesorice. Tako me ta poezija prati od mojih prvih pjesama, iako sam Miroslava upoznala mnogo, mnogo kasnije. Svakako, sve to povod je našeg razgovora. 

Ljudi su ta poezija, ta neuništivost spram nesreće, vječni otpor

Monika Herceg: Odmah, da krenem od samoga kraja. Ovih dana zahuktalo se oko banijskih pjesnika i pjesnikinja koje si izvlačio iz zaborava s petrinjskim pjesnikom Borisom Vrgom. Kako su stihovi niknuli ispod ruševina? Može li poezija obnoviti grad tamo gdje zastanu strojevi? Smije li poezija uopće pomisliti tako nešto?

Miroslav Kirin: Iz ruševina eto ispadaju knjige. Kisnu na kiši, zatrpava ih snijeg, puše vjetar i na njemu drhture izložene, gole kućne biblioteke. U priči Pesnik, Danilo Kiš kaže: „Listovi bi poleteli uvis i u stranu, kao leci bačeni iz aviona, zatim bi padali na tle.“ Pišem ovaj odgovor na osamdeset i šesti Kišov rođendan i nisam mogao ne spomenuti ga. Možda i zato što je u priču Enciklopedija mrtvih upleo i dva banijska toponima – Komogovinu i Kraljevčane. No da se vratim pitanju može li poezija obnoviti grad tamo gdje zastanu strojevi. Moguć je i taj scenarij prema kojemu će strojevi zamuknuti, a novi će grad, nova Petrinja biti izgrađena, no bit će dechiricovski pusta ne bude li u njoj ljudi, a ljudi su ta poezija, ta neuništivost spram nesreće, vječni otpor. S druge strane, ljudima je potrebna poezija kako ne bi dospjeli u stanje iznurenosti zbog svakodnevne borbe s birokracijom obnove i individualnim naporima ponovna preslagivanja vlastita života.

Koliko je teško doći do pjesničke ostavštine jedne Banije? Jesu li te neke pjesme, pjesnici iznenadili dok si ih pronalazio? Jesu li se neki bunili što ih vadiš iz ugodne prašine?

Budući  da se u samome početku te potrage za „pjesničkom ostavštinom“ polazilo od kulturalne „nevidljivosti“ tog dijela zemlje, za pretpostaviti je bilo i kako je i tamošnja poezija dobrim dijelom nepoznata, dobrim dijelom opterećena poviješću, politikom, predrasudama i nebrigom. Slično kako se sad poslije potresa otkrivaju divna banijska sela i gradovi, skriveni  nedohodnim blatnim cestama i puteljcima, unesrećeni za desetljeća, premda želim vjerovati u suprotno, tako su me i neki pjesnički opusi iznenadili, osobito oni o kojima sam nešto znao. Pokazalo se kako je to ipak bilo nedovoljno i tek je pomnije istraživanje donijelo doista lijepa pa i zapanjujuća otkrića. Primjerice, posljednje pjesme što ih je napisao Ivan Kozarčanin, široj javnosti poznatiji kao prozaik, zatim čudesna liričnost Milivoja Cvetnića, snažna poezija o radništvu u međuraću Dušana Jerkovića, čiju je poeziju u jednoj prelijepo oblikovanoj knjizi sabrao upravo Boris Vrga...

Gorana za mlade pjesnike dobio si 1989. godine. Jesi li tada već odlučio biti pjesnik? Ili je bilo nešto nepredvidivije? Neki tajnoviti parazit došao je u tvoj organizam i rekao ti: odsad poezija! Moram ti priznati da sam rano naišla na tvoje pjesme, već u srednjoj školi dok sam živjela kod Gordane Šelendić, naše profesorice. 

Ne znam jesam li tada odlučio, no uvjeren sam kako i danas ne odlučujem, uopće ne znam koliko je to pitanje odluke, nešto što bi bilo “zapošljavanje u pjesništvu“ s urednim radnim vremenom i osiguranom egzistencijom. Pjesništvo se začinje u neredu i otporu koji su u nesuglasju s odlukom odnosno sposobnošću odlučivanja. Što se tiče parazita (smijeh), to je već prihvatljivije. U meni čini se čuči mali pjesnik („po svemu nalik meni“, kaže Dragojević u pjesmi Odnedavno) koji cijelo vrijeme pokušava doći do riječi. Kad se to zgodi, osjećam to kao pobjedu malog čovjeka u malome čovjeku nesklonu vremenu. Naša draga profesorica Gordana Šelendić očito je imala dar naslutiti potencijal u svojim učenicima, pa bio to književni, glumački ili neki drugi. Bila je prva kojoj sam se usudio pokazati pjesme, a njezin je komentar bio: „Pa to je kao Sever!” Naravno, nisam imao pojma tko je Sever, i otad traje moja potraga za Severom, tom istinskom metaforom pjesništva i tim putem u pjesništvo.

Odmah nakon toga moram skočiti na tvoje Zapise iz Babanije. Na tragu Malešnih, možemo ih gledati kao pjesme u prozi, ili naprosto prozne zapise nekoga tko pažljivo promatra. Nastajali su prije potresa, kao da te zavičaj počeo iznova opsjedati. Što je Babanija i koliko je zaista u njoj Banije kakvu znamo ili smo znali?

Godinama me opsjedala zamisao da Petrinju i okolna mjesta počnem promatrati očima stranca, ne bih li vidio mogu li uopće išta novoga ondje zamijetiti odnosno uočiti, jer rodno mjesto sa sobom nosi splet misli pa i predrasuda koje zatamnjuju i onemogućuju stvarnu sliku. Osim toga, mjesto u kojemu smo proveli djetinjstvo nikako ne može biti stvarno – samim odrastanjem ono se automatski pohranjuje u sjećanju, a svaki pristup sjećanju tu dragocjenu građu, sklonu nestajanju iz dana u dan, mijenja i fikcionalizira. Blaga fikcionalizacija, možda prije autofikcionalizacija, dogodila se još u Albumu, da bi u Babaniji stupanj fikcionalizacije opasno nadrastao krhke temelje sjećanja i počeo živjeti po vlastitoj logici i zakonima. Dobar dio sadašnjeg rukopisa napisao sam još do prosinca 2020., a počeo sam raditi na njemu početkom ljeta, kada smo se svi malo opustili poslije restriktivnog lockdowna. Ne znam zapravo što me motiviralo da započnem, mislim da je kao i u dobro dijelu drugih knjiga posrijedi bila igra. I tako, malo sam se zaigrao pa nisam siguran koliko je Banije u Babaniji preostalo, možda upravo onoliko onakve Banije kakvu svatko od nas nosi u sebi. Malo više, i malo manje.

Rezovi, rascjepi pa i rasjedi nužni su da se preispitamo gdje smo i što smo

Album Kirin Miroslav
Lirka Kirin Miroslav

Zavičaj, ili sjećanje preokupacija je i tvog romana Album koji je dobio nagradu Jutarnjeg lista za najbolji roman davne 2001. Tamo dekonstruiraš sjećanja na djetinjstvo, i to preko fotografija. Na kraju, dolazi do neočekivanog zaokreta. Koliko su nam sjećanja bitna? Možda i to bivanje na fotografijama koje nam pomaže da se uhvatimo za jedan komad vremena? Našla sam se, nakon potresa, kada sam napokon vidjela centar Grada da razmišljam o tome koliko fotografija imam nadajući se da će mi upravo one pomoći da sačuvam taj Grad u vlastitoj glavi. Planiraš li se možda vratiti ponovno nekim tako duljim proznim formama?

Nedavno sam za potrebe elektronskog izdanja (BEK) ponovno čituckao Album i ostao zatečen brojnim pojedinostima iz vlastite obiteljske faktografije. Od pisanja Albuma prošlo je preko dvadeset godina. To je prilično veliko razdoblje i nije neobično da sam mnogo toga zaboravio. Možda tek sad ta knjiga vrši svoju primarnu funkciju – da mi vrati izgubljeno vrijeme i ljude. A onda su tu i različite diskurzivne prakse uporabljene u toj knjizi, svojevrsna igraonica stilova. Danas bi mi bilo nemoguće napisati nešto slično. Zato sam i dospio do Babanije, zemlje nedovršene prošlosti i otvorene budućnosti. Nemilosrdni mnemonički stroj radi po svojim pravilima. Ne pita nas što bismo htjeli pamtiti, a što zaboraviti. Roland Barthes u svoj knjizi Svijetla komora tvrdi kako postojanje fotografija proizvodi učinak protu-sjećanja, što znači da sve ono medijalizirano obustavlja proces sjećanja jer je njegov sadržaj već pohranjen i koloniziran u određenim artefaktima. Drugim riječima, da bi se ponovno pokrenuli mehanizmi prisjećanja bilo je potrebno uništiti sve ono što koči taj proces. 

Nažalost, ta je pretpostavka i bila temelj Albuma, tih obiteljskih fotografija više nije bilo, živio tekst! Fotografije petrinjskog potresa toliko su snažne da se pribojavam kako će prebrisati one nestabilne memorijske naslage u nama pa će nam biti prilično teško rekonstruirati izgled i doživljaj grada prije potresa. U nekima od prvih novinskih reportaža o Petrinji pojavljivale su se razglednice grada, ponajviše one s početka 20. stoljeća, željelo se ukazati na ondašnju živost u gradu, ekonomsku i kulturnu. Kasnije razglednice, osobito poslije Drugog svjetskog rata, ali i poslije Domovinskog rata, gube tu sposobnost instantne proizvodnje nostalgije, postaju nepamtljive „boring postcards“, dosadne razglednice, što je naslov i jedne od foto-monografija Phaidona, čuvenog nakladnika knjiga o fotografiji i umjetnosti. Možda nam zapravo i trebaju dosadne razglednice i manje zanimljivo, gotovo dosadno vrijeme u kojemu živimo. A hoće li netko napisati roman o Petrinji, o Gradu-koji-je-bio, u kojemu bi sam Grad bio glavni junak, kao što je primjerice Berlin Alfreda Döblina, doista ne znam. Ne planiram ništa slično ...

2019. izašle su Malešne, a godinu prije Lirka. Obje konceptualne, na što smo zapravo možda i naviknuli. Malešne su posvećene učiteljima. I sam si profesor u srednjoj školi, predaješ engleski jezik... Koliko takva uloga utječe na pisanje? Pomaže li mu, ili odmaže? Pogotovo u ovom online vremenu...

Ta me konceptualnost prati valjda od prvih zbirki, ili se varam? Možda me u to uvjerio Hrvoje Pejaković, jedan od naših ponajboljih književnih kritičara, kada je u bilješci za Poeziju naglas iz 1990ih ustvrdio kako sam „konceptualni pjesnik“ i na neki način usmjerio moje buduće promišljanje vlastita pjesništva. Kako bilo, pojavile su se Malešne, i knjigu sam posvetio učiteljima, onima iz škole, dakako, ali ponajviše onima iz književnog svijeta, nekima sam neskriveno posvetio neke tekstove, no najveći je dio njih prikriven, možda čak i neosviješten. Pisanje je jedan hipertekst u kojemu smo kontinuirano povezani sa svim prethodećim čitanjima. A što se tiče pisanja i rada kojim se zarađuje za „svakodnevni kruh“, to dvoje mirno supostoji, poštuju se, ne nameću svoje prioritete. Katkad se dogodi da neka izvanredna situacija nadvlada, i tad pisanje uzmiče, poštuje takvu situaciju, kao što je primjerice bilo za lockdowna i intenzivne nastave na daljinu kada je doista teško bilo misliti pjesnički. Ali to je tako, ne postoji ravnodnevica – rezovi, rascjepi pa i rasjedi nužni su da se preispitamo gdje smo i što smo.

Malešne Kirin Miroslav
Zbiljka Kirin Miroslav

Malešne. Knjiga je to kratkih, lirskih proza koje nas nasmiju, taknu, ponekad i rastresu.  Stvarnost kroz mnoge tvoje oči. Predmeti. Ljudi. Prizori. Mogućnosti. Pitanja ili opaske koje sami sebi nekad kao promatrači prešutimo, a ti ih zapisuješ. Kako je to rekao Miroslav Mićanović, tekstovi koji nastaju na granici bizarnoga i zena. Pjesnik, zrcalo svijeta? Ili je nešto sasvim drugo u pitanju?

S Malešnima sam (postao) spužva koja upija sve a briše rijetko, uglavnom riječi na rubu pretilosti i neukusa. Lijepo si to rekla: „stvarnost kroz mnoge tvoje oči“. Čini mi se kako je to prilično točno, kako su te „oči“ instrument mnoštvenosti, izraz mogućnosti da u toj polifoniji svako pojedinačno oko, kao djelić nekog „muhinog oka“, vidi svijet na svoj način, a u prijevodu bi to značilo da je svaki takav pogled izrazito stilski obilježen i usebljen. Kao u onoj dilemi, bira li tema stil, ili stil temu? U Malešnima sam katkad nesputano šaljiv, a katkad duboko zabrinut pa i pesimističan u promatranju onoga što se oko nas zbiva. Zato volim Malešne jer ne pristaju na jednoobraznost.

Lirka, pak, možda je lirskija. Listala sam ovih dana i Zbiljku. Koja je razlika za tebe bila između Lirke i Zbiljke? Je li je uopće bilo, ili je u pitanju obmana čitatelja? 

U Zbiljki sam još nekako preozbiljan, premda ne i konceptualan, unatoč tome što se sve više približavam ideji knjige kao „rasutog tereta“. Ipak, svaka je riječ još uvijek svečanost i teži visini i konačnosti onoga što želi izreći. Zbiljka je okrenuta mikrokozmosu, egzistenciji malenih i zanemarivanih bića, tromosti oka koje ne opaža ono (ne)vidljivo oko nas. Poslije su se granice tog mikrokozmosa raspucale, moj je pjesnički svijet dobio makrokozmičke obrise, sve je postalo tema, kako je još davno rekao Maleš, i osjetio sam kako se trebam i nasmijati tomu što vidim, jer niti je sve u redu, niti je sve svečano ozbiljno. Ono što je najvidljivije u tom kretanju od Zbiljke do Lirke jest redukcija pjesničkog izraza, kretanje prema askezi, ali nikad dokraja, pri čemu sam spoznao paradoks: stroga jednostavnost izričaja put je prema bezgraničnoj slobodi. Čini mi se da sam bio sputaniji dok mi je jezik bio slikovitiji, kao u Zukvi ili Tantalonu. Nikad nisam imao veći osjećaj slobode u pisanju nego kad sam pisao Hipernovalis (H. je za mene metafora slobode), a onda i Lirku i Malešne koji su se ulančali u tom nizu slobodarenja.

Čini mi se da izbjegavaš sustavno metafore kad gradiš pjesme, ali pjesme često postaju same metafore? 

U ranijim knjigama, poput Tantalona Zukve itekao sam pribjegavao metafori kao načinu govorenja o onome što me tištilo. Iza mene je bila golema tradicija pjesništva i u njoj metafora kao najuvjerljivije slovo razlike. Kao da postavljamo tomićevsko pitanje: Što je poezija bez metafore? Metafora kao brkovi. Rekao bih da sam metaforom sam izražavao onaj višak značenja koji je neprevodiv u riječi, koji je čak i meni bio pomalo dalek, pa i nejasan. Metafora je posezanje za magijom onda kada se vjeruje kako svakodnevna riječ ne uspijeva transponirati suptilnija značenja, kada se celanovski nađemo na rubu kazivoga i najradije bismo zašutjeli, ali nas neka unutarnja potreba sili da i dalje govorimo. Neću tvrditi kako sam u međuvremenu naučio ta suptilnija značenja jasnije artikulirati, ali pokušavam i sa skromnim brojem riječi reći ono što sam tada skrivao metaforama. Pri čemu se postavlja pitanje čemu metafora ako se bez nje može izreći isto ili više? No, očito je kako ipak nije riječ o istome, riječi su oduvijek imale vlastito, neovisno pravo na svoju priču.

U skučenom prostoru riječi tražim onu slobodu koju nužno ne obvezuje dug prema trenutnom vremenu nego dug prema ljudskom vremenu uopće...

Zimska potraga Kirin Miroslav
Zukva Kirin Miroslav

Ovih dana, kada smo možda vidjeli i jedini snijeg ove godine, prelistala sam i tvoju Zimsku potragu. Kako se dogodio skok u pisanje slikovnice? Hoće li ih biti još? 

Taj skok u slikovnicu dogodio se slučajno, u čitanju slike, nećakove slike. Imao je tada devet godina i naslikao je livadu s divljim životinjama. On je i inače škrt na riječima pa sam ja preuzeo ulogu tumača slike, htio sam ispripovijedati njemu i sebi što je na slici. I zaigrao se. Svidio mi se začetak priče u tome tumačenju. Zapravo, imao sam tad gotovo cijelu priču i trebalo ju je samo malo doraditi, što sam malo poslije i učinio. Slikovnica je bila napisana za nekoliko dana. Nisam se mnogo udaljio od toga kako i inače pišem poeziju, njezina verbalnog i značenjskog redukcionizma. Pisanje te slikovnice pokazuje koliko je važan snažan emocionalni input, koliko je njezin nastanak organski  uvjetovan, a nije kreativni konstrukt. 

U Lirci posebno za oko zapne ciklus Osamnaest punoljetnih fragmenata o žlici. Kako si ti zapeo za žlicu? Postoji li neki proces pisanja poezije kod tebe? Dolaze li ti motivi, ili ti prilaziš njima? Sviju li se onda pod jedan koncept same, ili ih tamo potjeraš? Postoje li neki tajni recepti pisanju? 

Žlica je tako svakodnevan predmet da sam se o njega jednostavno morao „očešati“. Razmišljao sam i o još nekim predmetima, ali sam odustao. Previše konceptualno. I prekasno. Možda još jednom u ranim devedesetima. No polazište za tu pjesmu je dvojako. Prvo, oduvijek su mi se sviđale varijacije na temu, osobito u glazbi. Nedostižni Bach. Drugo, stvaran poticaj za pisanje te pjesme došao je poslije čitanja čuvene pjesme Thirteen Ways of Looking at a Blackbird W. Stevensa. Eto. Nadam se da se Wallace Stevens ne ljuti zbog te malene pozajmice. Ali da se vratim pitanjima. Prije sam ja prilazio motivima, a sad mi oni vraćaju uslugu pa mi prilaze sami. Osamnaest punoljetnih fragmenata o žlici je čisti retro, primjer prilaska motivu na osamnaest načina. Zato ta pjesma odskače od ostalih u Lirki. A što se tiče „tajnog recepta“, zato su tu kritičari. Kako su malobrojni, bojim se kako taj recept skoro neće biti otkriven. Srećom.

“Kad poželim razmišljati o ozbiljnim stvarima/ izmislim neposlušnog konja” kažeš u pjesmi O tome kako zna biti u proljeće. Čini mi se da je cijelo tvoje pjesništvo na tragu toga. Fino začinjeno neozbiljnim, ali i neposlušnim... 

Netko drugi bi to protumačio kao odluku da ne želim govoriti o „ozbiljnim stvarima“. Možda ima nešto i u tome, ali tko je meritoran da prosudi što je ozbiljno, a što neozbiljno? Smije li nešto duboko ozbiljno biti prikazano neozbiljno? Ako nastavimo po toj špranci – o ozbiljnim stvarima govorimo ozbiljno, o neozbiljnima neozbiljno – nećemo ništa promijeniti. Benignijev film Život je lijep potaknuo je važnije rasprave o holokaustu nego većina „ozbiljnih“ filmova na tu osjetljivu temu. Mnogi se pjesnici upuštaju u raspravu o fenomenima suvremenog svijeta, komentiraju, opisuju...  Meni to jednostavno ne leži, a i ne zanima me. Ne želim reći kako me uopće ne zanimaju aktualnosti... Naravno da me zanimaju, ali u skučenom prostoru riječi tražim onu slobodu koju nužno ne obvezuje dug prema trenutnom vremenu nego dug prema ljudskom vremenu uopće, nekom pokušaju samorazumijevanja, samotumačenja. Kako bilo, ne idem niz dlaku poetičkih očekivanja, bar to.

Da sad prepišem cijelu pjesmu Kad iz Lirke: “Kad se umorim od ljudi/Legnem im pod noge/I puštam da me gaze// Kad me tako dobro izgaze/Dobro je meni dobro njima/Sretni gradimo novi svijet”. A evo i cijele pjesme Vjerojatno se neće pojaviti iz davne zbirke Iza renesanse: “neće se pojaviti ni grad, ni/šetači, ni parkovi, ni drveće/u parkovima/ni ptice na/granama drveća, ni boje/na pticama, ni boje u nama, ni/ (vjerojatno se neće pojaviti)”. Hoće li se možda ipak sve to pojaviti? Što, u vidu kulture i svega što je Banija imala, sada Baniji ostaje i preostaje? Što ima smisla? Išta? Ništa?

Ne bih tu mnogo mudrovao, kultura je bila i ostat će. Pojavit će se. Svakako. Naveo bih samo riječi Ivana Kožarića, rođenog Petrinjca, jednog  od najvećih naših umjetnika porijeklom sa sisačko-banijskog područja: ‘Stvorit ću novi svijet, nova brda, nove gradove’.
 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –