Miroslav Kirin : Zbiljka
U proslovu nove knjige pjesama Miroslava Kirina, kao zasebna cjelina naslovljena Prije i poslije zbilje, stoji kratka pjesma koju prenosim u cijelosti: Imati olovku dovoljno dugu / da se njome zapiše misao, / dovoljno kratku / da se istoj ništa suvišno / ne doda. Knjigu, također, zatvara sastavak pod naslovom O olovci - njezin je korpus na neki način uokviren posvetama tome simbolički najbremenitijem alatu za pisanje.
Aforistička uvodna pjesma može poslužiti i kao neka vrsta autopoetičkog, ili barem samorestriktivnog postulata: upozoravajući nas još jednom na činjenicu da je princip selekcije, kao jedan od temeljnih preduvjeta književnog govora, u poeziji još izraženiji, stroži (miljkovićevsko epitafsko sažimanje pjesme moglo bi glasiti: Ubi me preduga olovka) Kirin ispravno locira problem: nije problem u 'prekratkoj misli' već u suvišku, balastu od kojeg pjesma u konačnici tone. A pisanje je, naslov prve cjeline sugerira, uvijek na neki način izdvojeno iz simultanosti zbilje; uvijek, pokoravajući se susljednoj prirodi jezika, negdje u onome neodredivom prije i poslije.
To nas vodi intrigantnom naslovu zbirke. Kirin se voli, posebno u naslovima svojih pjesničkih knjiga, poigrati neologizmima, kalamburima i 'zaumno' konstruiranim leksemima ili tek nesvakidašnjim označiteljima koji čitatelja na prvi pogled mogu ostaviti zbunjenim. No Kirin nije poeta ludens; radi se prije, upravo obrnuto, o 'analitičnom' pjesniku jasne i promišljene strategije čija je svaka knjiga barem do neke mjere konceptulizirana; njegova su neobična jezična rješenja sličnija organiziranom alternativnom sustavu poput Hljebnikovljeva zvjezdanog jezika, nego anarhoidnom i stihijskijem Kručonihovljevu zaumu.
U prvoj se svojoj knjizi pjesnik, preuzimajući u prijevodu naslov prvog albuma Nicka Cavea sa skupinom The Bad Seeds (From her to eternity), poslužio jednom već postojećom konstrukcijom. Iako u prijevodu izvorna Caveova fonetska redukcija koja očekivano 'ovdje' kao ishodište pretvara u 'nju' od koje valja mjeriti vrijeme do vječnosti nije sačuvana, taj je tip pomaka, vjerujem, karakterističan za Kirinov postupak.
Lijepo se to može pokazati uzmemo li u obzir naslovno rješenje njegove prethodne pjesničke knjige, Jalozi. Ova semantički iznimno zgusnuta kovanica upućuje nas, kako je na jednom mjestu primijetio Branislav Oblučar, na iščašenje dijaloga, njegovu nemogućnost naspram slabog, rasplinutog subjekta kojeg, svejedno, potreba za dijalogom višestruko određuje, pa i, na neki način, uspostavlja. Tako di-jalozi postaju ja-lozi, prividno polifoni ali uistinu jalovi monolozi koji svog adresata uglavnom nalaze u ishodišnoj instanci - samom pošiljatelju. Tako se kompleksna struktura naslovne izvedenice prenosi i na tekst u cjelini; suptilno se metaforizira i postaje organizacijskim, svjetotvornim načelom knjige.
Analogni postupak nalazimo i u naslovu aktualne zbirke. Spomenuta nam složenica prilično jasno sugerira svoje porijeklo, a ulaskom u tekstualno tkivo njen se angažman i dodatno razjašnjuje. U posljednje smo vrijeme, međutim, imali prilike svjedočiti vrlo sličnom rješenju pjesnika Stjepana Balenta, koji je zbilju i biljku također integrirao i podigao na višu značenjsku razinu u naslovu svoje knjige Zbiljna drogerija (AGM, 2007). Radi li se o novoj, zbiljno-biljnoj tendenciji u suvremenom hrvatskom pjesništvu ne znam, no ni u jednom se slučaju ova veza ne ograničava na apostrofiranu dosjetku, već je oko nje dosljedno izgrađen (u)knjiženi lirski svijet.
Zadržimo se za početak na komponenti zbilje. Kirin se ovog puta zaista odlučio za poetizaciju svakodnevnih situacija, isječaka iz života urbanog čovjeka i njegovih rutinskih, ali i specifičnih, diskretnih, intimnih, na vlastita četiri zida ograničenih doživljaja i trenutaka. Pjesnik se, dakle, odlučuje za nešto mimetičniji pristup nego u prethodnim knjigama, nastoji realizirati uvid u svakodnevnicu da bih opisao kako to izgleda; no njegov je mimesis (kao i, uostalom, Aristotelov) neizmjerno udaljen od kakve 'vulgarne' teorije odraza.
Tako Kirinovu 'inačicu' stvarnosne poezije, koja se prije nastavlja na razlogovske pjesničke prakse (npr. izravna posveta Slavičekovoj Jednoj ženi u tramvaju), nego na pjesnička iskustva s kraja devedesetih i početka nultih godina, napučuju događaji s ulice, iz javnog prijevoza, odlasci u praonicu, igra odbojke, šetnje parkovima, jogging i druge manje ili više predvidive gradske vedute. Zamijetiti jest, zaista, svojevrstan 'napor k zbilji', odmak od tekstualizma i suočenje s svakidašnjim u svom njegovu registru: pažnja se, čini se ipak dominantno, posvećuje negativnim kategorijama; različitim područjima i oblicima uskrate.
Biljke, kao u gotovo svim pjesmama 'incognito' prisutan provodni motiv, poetiziranu zbilju ovjerovljuju, svojim je nijemim i mirnim prisustvom potvrđuju, funkcioniraju kao njezin sveprisutni fon istovremeno vješto izbjegavajući zamku postajanja Borgesovim devama. Biljke su statične - nepokretnost stabala predstavlja opreku nerijetko stihijskom kretanju ljudi - vrsta su 'nevidljive' vertikale oko koje se strukturira svakodnevnica. Aktualizirana dihotomija gore - dolje, beskonačno djeljiv raspon između korijenja i neba tako predstavlja strukturnu armaturu teksta. Između gore i dolje, na relaciji u kojoj svaka travka nebu uporno vraća / kišu posreduju okomitost i uspravnost koje, međutim, nisu biljkama imanentna kategorija, da bi se poredak uspostavio u njih je, kao u jezik, katkada potrebno intervenirati; boru vratiti njegovu uspravnost.
Ove su biljke (kao u velikoj Miljkovićevoj Pohvali), posrednici, one se spuštaju do zemlje i uspinju k nebu, no spomenuta relacija nije nužno hijerarhizirana - eshatološka dimenzija, uglavnom, izostaje. Iznimku nalazimo u pjesmi S kišom štošta znade napadati, koja nas upozorava da vlasi kose / lete dolje jer obratno ne ide / vjetar kadšto neku vlas vrati gore / ali što s tijelom i njegovim uvrnutim umom / u njega se nada javi tek iz zavisti prema vlasi, ali u konačnici dominira domišljeno favoriziranje sredine; pjesnik će na jednom mjestu i izrijekom kazati da treba usred skoka stati.
Podtekst ove zbiljsko-biljne mikroodiseje čini neprestana dijalektička igra snažnih dihotomja. Ona već spomenuta, povijanje-uspravnost (horizontalno-vertikalno), širi se na onu pokretno-nepokretno (aktivno-pasivno), a uokviruje ih opreka prirode i kulture, koja prerasta u politiku otpora: biljke su te koje se povijaju s vjetrom - čovjek je, upravo putem kulture, onaj koji je dužan ostati uspravan, pa će protagonist na jednom mjestu neuvijeno reći: što ću ja bez svog čitanja - ono utvrđuje moju okomicu. Kultura se, međutim, javlja mahom u formi štake, proteze, skele; tek ju je potrebno ispravno instrumentalizirati jer Riječi su beskorisne kad nose prisilu. Ponekad i fatalno opasne, mogli bi dodati.
Na kraju nije mi se složiti s uredničkom bilješkom na poleđini knjige koja tvrdi da Kirin ovom zbirkom kao da počinje ispočetka. Riječ je tek o zamjetnoj, ali nipošto radikalnoj promjeni optike, tek mjestimično dominantnog registra i, u nešto većoj mjeri, tematsko-motivske popudbine. Većina postupaka te stihovnih modela i obrazaca poznata nam je iz ranijih pjesnikovih knjiga, a posebice su razvijeni neki inaugurirani u Jalozima. Kirinov je izraz discipliniran, pročišćen te na trenutke asketski, gotovo 'klasično' lirski - tek se u zaključnom ciklusu provuče pokoja možda suvišna eksplikacija, pokoje preobilje.
Iako se, u posljednjim stihovima knjige, dade naslutiti odsjaj romantičke prispodobe o 'olovci koja piše iz srca', koja na neki način jest srce samo, ona je čitavim njenim tekstualnim tkivom relativizirana, štoviše, upravo opovrgnuta. Kirinova je olovka promišljena, disciplinirana i precizna. Što ne znači da njeno crnilo nije crnilo ljubavi, blijeda sipa koja je sve svoje ostavila pred našim očima i, neuhvatljiva, izmiče.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )