Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Andrijana Kos-Lajtman • 07.01.2019.

Miroslav Kirin : Lirka

Miroslav Kirin: Lirka

Lirka Kirin Miroslav

Svakome tko makar i površno poznaje suvremenu hrvatsku književnost ime Miroslava Kirina, nesumnjivo, nije nimalo nepoznato. Iako aktivan i u proznom stvaralaštvu (autobiografski roman "Album", nagrađen nagradom Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu 2001.), esejistici ("Iskopano", 2012.), stvaralaštvu za djecu (slikovnica "Zimska potraga", 2015., u koautorstvu s Mingshengom Pijem) te u književnom prevođenju, Kirin svoj primarni angažman i prepoznatljivost ostvaruje kao pjesnik. Od prve pjesničke zbirke, nagrađene Goranom za mlade pjesnike 1989. godine, do danas objavio je devet zbirki: "Od nje do vječnosti" (1989.), "Tantalon" (1998.), "Zukva" (2004.), "Iza renesanse" (2004.), "Jalozi" (2006.), "Zbiljka" (2009.), "Zenzancije" (2013.), "Hipernovalis" (2015.) i "Lirka" (2018.).

"Lirka" je, dakle, najnovija zbirka poezije Miroslava Kirina, objavljena, kao i većina autorovih knjiga, u nakladničkoj kući Vuković & Runjić. I kod ove je zbirke, prije svega, moguće zapaziti ono što i inače karakterizira svaku novu knjigu ovoga autora – da je osebujna i poetički drugačija od svih ostalih zbirki u nizu, a da istodobno prenosi određene jezgre sličnosti s naslovima koje su joj prethodili, prepoznatljive poetičke crte koje konstruiraju specifičnu autorsku poetiku čiji su dio. Drugim riječima, dok ima pjesnika koji kroz cijeli opus zapravo ispisuju jednu knjigu, prepoznatljiva stila i/ili tematskih obzora, ima i onih – a takvima nesumnjivo pripada Miroslav Kirin – kod kojih svaka nova knjiga predstavlja pojavu novog, temeljno drugačijeg pjesničkog svijeta, a da istodobno uspijevaju zadržati minimum onih poetskih crta koje čine da baš po njima prepoznajemo rukopis autora iz čijeg su se pera ili tipke rodili.

"Lirka" se u tom smislu, prije svega, nastavlja na dvije prethodne autorove zbirke – "Zenzancije" i "Hipernovalis" – kako motivskim repertoarom koji se najviše iscrpljuje u motivima i mikrosličicama iz svakodnevnog života malih stvari i uz male stvari, u antropomorfizmu detalja kao što su pojedini dijelovi tijela ili sitne životinje koji žive svojim vlastitim, zasebnim životom, usporednim s našim (osobito "Zenzancije"), tako i sažetim, kondenziranim jezičnim iskazom osviještenih formalno-stilskih postupaka koji nerijetko inklinira jezičnom ludizmu i/ili paradoksu kao ključnim idejno-tonskim osima. Ponešto od toga, dakako, moguće je vidjeti i u ranijim autorovim zbirkama, npr. u "Zbiljci", osobito osviješten pristup pjesničkoj formi i postupcima kojima se ostvaruje i stilski prenapreže, no ni u jednoj prethodnoj zbirci svijest o formalnoj komponenti pjesničke strukture, osobito s aspekta stilske figuracije koja se iskorištava za ludičke, ali i satiričke i paralogističke efekte, nije bila toliko snažna i ključna kao što je to u "Lirci".

Zbiljka Kirin Miroslav
Zenzancije Kirin Miroslav
Hipernovalis Kirin Miroslav

Već sam naslov zbirke, utemeljen na izostavljanju glasa i iz riječi lirika, upućuje na ludičku sklonost koju je Kirin ispoljavao i u naslovljavanju većine svojih prethodnih zbirki koje također nose neologističke ili neobične nazive: "Tantalon", "Zukva", "Jalozi", "Zbiljka", "Zenzacije", "Hipernovalis". Osobita zvukovna sličnost uspostavlja se između "Lirke" i "Zbiljke" čiji naslovi prizivaju neku pojavu iz stvarnosti (lira – glazbeni instrument, zbiljka – zbilja) završavajući istim sufiksom -ka. Dodavanjem sufiksa -ka u slučaju neologizama lirke i zbiljke značenja se, dakako, asocijativno umnožavaju. Tako će "Zbiljka" ujedno prizivati i zbilju i biljku, amalgamirajući njihova značenja u mnoštvo varijanata, u skladu s čitateljevim iskustvom, zamišljajnim mogućnostima i sklonostima. "Lirka" pak, prvenstveno, upućuje na liru, ali asocijativnim sklopovima također omogućuje i prizivanje amblematske umanjenice imenice lirika (poznato je, dakako, iz povijesti europske književnosti da se lirski književni rod razvio iz simbioze pjesništva i glazbe, osobito one žičanih instrumenata) – u smislu male, umanjene lirike. Takav značenjski sloj koji je, dakako, moguće shvatiti i autoironično, dodatno potpomaže zvukovna sličnost novotvorene imenice lirka i, recimo, općepoznate imenice zipka (ali i kolijevka) s obzirom na prizivanje ranih perioda života, inferiornosti, nedoraslosti, krhkosti. Bebe spavaju u zipkama i kolijevkama, kao što ludičke pjesme i dosjetke prebivaju u lirkama, a ne u pravim lirikama – možda je to ono što nam poručuje autor, dakako, ne bez humora, (auto)ironije i dovitljivog kaprica koji su i inače ključna mjesta ove zbirke.

"Lirka" je podijeljena na šest strukturalnih dijelova čiji su naslovi: Jabuka i konjJučer, danas, sutraKuhinjska daskaSlonovske ušiOsamnaest punoljetnih fragmenata o žlici i Pljesni. Prvi ciklus otvara pjesma Razlog za koju bismo mogli reći da ima ulogu svojevrsne programske pjesme zbirke – naime, osim što je prva u zbirci, ona je ujedno i završna s obzirom da je otisnuta i na stražnjim koricama, i to bez ikakvih drugih paratekstualnih dijelova (puput anotacija i sl.) – ispod nje nalazi se tek ime i prezime autora (zanimljivo je da na početnoj korici ime autora uopće ne nalazimo, samo prezime, otisnuto jednakim tipom slova kao i naslov zbirke, samo u crnoj, kontrastnoj varijanti). Takvo izdvojeno mjesto, nesumnjivo, ukazuje na povlaštenu poziciju  koju pjesma ima u kontekstu cjeline, no osim toga autopoetičkog (autorskog i/ili uredničkog) čina o osebujnosti pjesme Razlog prije svega svjedoči ona sama. Riječ je, naime, o uratku koji je u potpunosti izveden korištenjem postupka anadiploze – stilske figure gdje se jedna (ili više) riječi s kraja stiha ponavlja na početku sljedećega stiha. U slučaju Razloga možemo govoriti o kompletnoj anadplozi – cijela pjesma, od prvog do zadnjeg stiha, naime, funkcionira na način da se završna riječ svakoga stiha prenosi u novi stih, čime Kirin ne potvrđuje samo svoje izvanserijsko stilsko i strukturalno umijeće nego je riječ o posve jedinstvenom slučaju u kontekstu hrvatskoga pjesništva (ili barem takav primjer nije poznat autorici ovih redaka).

Zbog jedinstvenosti pjesme, donosimo je u cijelosti: Ja imam jedan razlog dovoljan / Dovoljan da vas sve mirno prebijem / Prebijem li vas hoću li biti / Biti sam sebi dovoljan da ostanem // Ostanem živjeti sa svojim razlogom / Razlogom koji mi ne da da mirujem / Mirujem od jutra do večeri a ujutro / Ujutro krećem s revolucijom brate // Brate, nađi i ti svoj dobar razlog / Razlog koji će ujediniti sve nas / Nas koji smo od rođenja u potrazi / U potrazi za svojim pravim mirom //. Pjesma je, dakle, majstorski primjer ludičke strukturacije, no isto tako ona je programatska i svojom temom – potrage, revolucije, potrebe za pravim osobnim mirom. S obzirom da se upravo umjetnost, pa tako i pjesništvo, nerijetko identificira s potrebom za traganjem i propitivanjem (vlastitoga mjesta u svijetu), jasno je da upravo pjesma Razlog nosi potencijal ključne pjesme zbirke, pjesme obremenjene mogućim autoreferencijalnim kodovima za čitanje zbirke u cjelini. A oni – ako išta možemo sa sigurnošću tvrditi u kontekstu ove slojevite zbirke – prije svega leže u osviještenim strukturalnim i stilskim postupcima posezanja za jezikom kao ludičkim materijalom.

U ovoj su zbirci oni nerijetko i konceptualni (kao što pokazuje primjer pjesme Razlog), odnosno, moguće ih je dovesti u vezu s tzv. poetikom ograničenja (koju su najviše afirmirali pripadnici i zagovornici skupine Oulipo, osnovane 1960. u Francuskoj) što svoj izazov pronalazi u različitim formalnim ograničenjima koja služe kao koncept za razigravanje/ispisivanje tekstnog univerzuma. Postupak dosljednog ponavljanja riječi s kraja stiha na početku sljedećeg jest koncept ograničenja primijenjen u pjesmi Razlog. Od pjesama toga tipa možemo još izdvojiti Vestu u kojoj početne riječi svih stihova tvore obrazac ponavljanje riječi „ne“ i „da“ od početka do kraja pjesme. Točnije, prvi stih započinje riječju „ne“, drugi stih riječju „da“, treći opet riječju „ne“ i tako kroz svih devet stihova dosljedno oprimjerujući, nazovimo to tako, postupak isprekidane anafore. Zbog sličnoga razloga – ali ovoga puta prave, čiste anafore – zanimljiva je i Potraga u kojoj svi stihovi, raspoređeni u četiri katrena, započinju sintagmom „a kako“. Takvih, zanimljivih i ludičkih formalno-stilskih postupaka ima kroz cijelu zbirku (iako ne u svima, pa čak ni u većini pjesama). Osim što generiraju ludičke i humorističke efekte, njihova je funkcija , dakako, kompatibilna temeljnoj tematskoj i poetičkoj usmjerenosti svake pojedine pjesme – ponekad je to tek doskočica, ponekad zanimljiva crtica/anegdota, no isto tako nalazimo i ozbiljnijih društveno-kritičkih zahvata, ironijskih i satiričnih predznaka pa i ozbiljnih, gotovo tragičnih tonova.

Takav je slučaj, recimo, s pjesmom U brijačnici visi fotografija koja cijela, također, počiva na anaforičkom nizanju (s ponavljanjem početnoga prijedloga u kroz prvih deset stihova) opisa različitih mjesta na kojima vise različite fotografije, da bi u zadnjem, jedanaestom stihu ta globalna anafora bila prekinuta, ali i drastično promijenjen ton pjesme referencijom na „stan razočarana čovjeka“ gdje više ne visi fotografija, ali visi samoubojica. Povezivanje sumornih/ozbiljnih tonova s promišljenim stilskim konceptom anaforične baze nalazimo i u pjesmi Žena koja se sklanja od svjetlosti koja strukturalnom i tematsko-idejnom kompleksnošću odudara od većine pjesama "Lirke" orijentiranih dosjetki i jezičnom ogoljavanju.

"Lirka" Miroslava Kirina zapitava nas o prirodi svijeta koji oblikujemo svojim svakodnevnim i običnim postojanjem, baš kao i o prirodi jezika kao njegovoj sržnoj oznaci.

Moguće je ustvrditi da "Lirka" u cjelini, bez obzira na to ispunjava li se u pjesmi neki zadani formalni koncept ili ne, počiva na mikroskopiranju jezika kao materijalnosti, kao gradbenog elementa koji prije svega konstruira specifičnu logiku teksta – koja može, ali ne mora biti kompatibilna logici stvarnosti. Upravo suprotno, česte su pjesme koje počivaju na odmaku od logičkih konstelacija na koje smo navikli, na paradoksu kao jezičnoj kategoriji (za razliku od apsurda kao egzistencijalne kategorije), na paralogizmima, igrama ulančavanja, na obrtanju smisla („Meni je jako dobro kad mi je jako loše“), na napetosti kontrastiranja i isticanju onih linija pjesme po kojima smisao puca. Kirin se, također, poigrava intertekstualnim motivima, primjerice, u pjesmi Jabuka i konj koja se – iako bazično utemeljena na sučeljavanju stvarnosnih i jezičnih sfera – ujedno u cijelosti može čitati i kao hommage neoavangardnom pjesniku Josipu Severu i njegovoj zbirci "Diktator".

Lucidnu igru vlastitim osobnim imenom, a onda i fenomenom identiteta, proveo pak je u pjesmi Miroslav u kojoj također pratimo iskliznuće od logičkih konstelacija („I možda je bio sličniji Šuteju od Šuteja“) uz postupak depoentiranja na kraju. Tvorbenu jezičnu igru nalazimo u pjesmi Vijaoni čiji naslov ludički združuje osobne zamjenice pri čemu pjesma inzistira na opozicionalnosti između subjekta iskaza (ja) i onih kojima sam taj subjekt obraća (vi), završavajući u anegdotalno-humorističnom tonu. Leksičke jezične igre („dobardandoviđenja“, „bar dan, đenja“) prisutne su u pjesmi Dobar dan, doviđenja, a fonemske u pjesmi Zaśto u kojoj svako š biva zamijenjeno sa ś, umjesto č i ć koristi se c, umjesto r l („tlažim“), a prijedlog od donosi se u izgovornom, obezvučenom obliku – ot. Pjesma i završava nalik na dječju rugalicu „Nje-nje-nje / ce-ce-ce!“ čime sve skupa poprima dimenziju šale i neozbiljnosti, tj. duhovitog propitivanja (parodiranja) jezičnih konvencija.

Od nekonvencionalnijih pjesama valja još spomenuti Kako koja se sastoji od jedne jedine riječi („Tako) ili pak Još malo koja prezentira grafički ludizam u zadnjem stihu koji performativno oprimjeruje/ozbiljuje čin nestanka pjesma pisanjem riječi prema kraju stiha sve manjim i manjim fontom („Još samo malo, malo, malo“). Među pjesmama pak po kojima ćemo pamtiti ovu zbirku, neke možda i u antologijskim razmjerima, na prvo mjesto bezrezervno treba staviti minijaturu Pljesni, izniman mali biser koji začudno spaja jezičnu konciznost i eleganciju s refleksivnošću i filozofičnošću: „Pljesni rukama /Ako u njima nemaš ništa // A ako imaš to strašno ništa / Baci ga u zrak – i pljesni“. Tu je svakako i imaginativna, gotovo nadrealna O tome kako zna biti u proljeće, već spomenuta Žena koja se sklanja od svjetlosti, kao i cijeli ciklus Osamnaest punoljetnih fragmenata o žlici.

Potonji je opravdano izdvojen u zasebnu cjelinu zbirke s obzirom da je riječ o povezanom nizu terceračkih  fragmenata, njih osamnaest, koji tvore zaseban mikrokozmos unutar zbirke – svijet malih stvari (žlica je adresat u nekim fragmentima te temeljni motiv i prva riječ u svima), svijet pored svijeta, svijet neke druge, a opet čovjeku bliske logike koju je ponekad moguće čitati ozbiljno, ponekad humoristično, ponekad s alegorijskim, filozofijskim ili književnopovijesnim predznakom (npr. „Žlica je lična kost Tina Ujevića / Dok žvače žilavu imotsku slaninu / U Sarajevu se okupljaju kineski pjesnici“). Takav – formalno koncentriran iskaz koji gotovo da napušta formu stiha i prerasta u (univerzalni) iskaz bez vidljivog predznaka, forme i namjene, ali s jasnim osloncem na duhovitosti i lucidnosti te društvenoj osviještenosti (kritičnosti) autor je prezentirao i u  zbirci koja je prethodila "Lirki", u "Hipernovalisu", dovodeći je tamo, štoviše, do krajnje dimenzije (cijelu zbirku čini slijed naizgled nepovezanih iskaza od jednoga retka/stiha/misli).

Iako formalno vrlo koncizan i ni u čemu suvišan, Kirin u "Lirci" iskorištava skrivene i zakučaste potencijale (poetskoga) jezika kojih uglavnom nismo svjesni – svakodnevne fraze i konstrukcije, nonsensne ili pleonastične sintagme („zbiljska zbilja“), onomatopejske riječi („oj oj oj“, „aj aj aj“) i simulakrume muzikalnosti  („la la li li lo lo leeeeee“). Time se upisuje u onaj osebujan i rijedak odvjetak suvremenoga hrvatskog pjesništva koji svoju paradigmu pronalazi u tzv. slamnigovskom tipu poezije, iako je srodna baratanja jezikom kao materijalom i konstruktom koji svojim suštinskim dimenzijama natkriljuje logiku stvarnosti, dakako, moguće pronaći i kod nekolicine suvremenih pjesnika (primjerice, Branka Maleša ili Milorada Stojevića). Osebujnost Miroslava Kirina, međutim, i više je nego vidljiva. Izlučuje se prije svega kao svijest o formi i konciznosti, kao dovitljiva i samosvjesna gradnja poetske arhitekture za koju nerijetko izostaju termini književne teorije. No konačan produkt – bez obzira gradi li jezične kolibe, kućice ili nebodere – rijetko kada ostavlja bez angažirane reakcije (analitičke pažnje, čuđenja, divljenja ili zapitanosti).

Uranjajući u stvarnosti koje egzistiraju unutar one ljudske (svakodnevnih predmeta, životinja, biljaka), kao i u specifična mjesta na kojima umjetnost traži ulaz u ljudski svijet (relativno je česta tema supostojanja i suprotstavljanja sfere zbilje i fikcije, npr. u pjesmi Prazna slika), "Lirka" na ludičan i začudan način kondenzira svakodnevni svijet, trajanje uz obične stvari, prakse i rituale. Indirektno i sasvim nenametljivo uvažava potisnute slike djetinjstva i/ili nekog izvornijeg života (npr. slika izvlačenja bicikla iz Kupe), zazirući od matrica ukorijenjenih u artificijelnosti i raznim vrstama konvencija. Zapitava nas o prirodi svijeta koji oblikujemo svojim svakodnevnim i običnim postojanjem, baš kao i o prirodi jezika kao njegovoj sržnoj oznaci.

Iako bi se možda moglo raspravljati o nekim detaljima, kao što je, eventualno, nedovoljno jasna/vidljiva logika za formiranje pojedinih strukturalnih dijelova/ciklusa unutar cjeline, nesumnjivo je da je pojava "Lirke" označila ne samo novu građevinu, inovativan mikroplanet u poetskom graditeljstvu ovog izvrsnog pjesnika nego i nezaobilaznu referentnu točku suvremene hrvatske poezije.

Miroslav Kirin

Lirka

  • Vuković & Runjić 10/2018.
  • 110 str., meki uvez
  • ISBN 9789532862034
  • Cijena 99.00 kn

'Lirka' donosi nove pjesme Miroslava Kirina, a ova zbirka pjesama svojim naslovom osocira na autorovu knjigu pjesama 'Zbiljka' iz 2009. godine.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –