Moji likovi su otisci svih mojih događaja kroz život i smatram ih fragmentima vlastitog života – tako promatrano, oni nisu ništa drugo nego autobiografski. Neke sam prisvojila, ali ne kao zla maćeha pa ih iskorištavam, već kao dobra pomajka koja ih može razumjeti. Već ranije sam rekla da tekst mora imati uporište u istini. Nečijoj. Ne nužno mojoj.

Pisanje je za mene i kao nekakav ritual, neko posebno stanje, jer kad pišem ja više nisam ja, a pisaća mašina mi je također važna, kad se piše na njoj to je jedna drugačija percepcija – kompjutor zove na brzinu, mašina ne, misao se drugačije formira, kao da je kod pisanja mašinom svaka riječ puno bitnija, osim toga poseban je filing kada udarcem u tipku, na papiru ostane taj otisak – živo slovo,...

Svijet je danas raspadnutiji, odnosno rasprsnutiji i disparatniji nego je bio ikada u prošlosti. Meni osobno jezik oduvijek služi kao uporište i utočište, uz moju obitelj, najčvršće koje imam, ako je u životu uopće išta čvrsto. Ali ako govorimo o jeziku kao sredstvu komunikacije, on se neminovno, skupa s ovim frenetičnim svijetom, raspada.