Pisanje je za mene i kao nekakav ritual, neko posebno stanje, jer kad pišem ja više nisam ja, a pisaća mašina mi je također važna, kad se piše na njoj to je jedna drugačija percepcija – kompjutor zove na brzinu, mašina ne, misao se drugačije formira, kao da je kod pisanja mašinom svaka riječ puno bitnija, osim toga poseban je filing kada udarcem u tipku, na papiru ostane taj otisak – živo slovo,...

Svijet je danas raspadnutiji, odnosno rasprsnutiji i disparatniji nego je bio ikada u prošlosti. Meni osobno jezik oduvijek služi kao uporište i utočište, uz moju obitelj, najčvršće koje imam, ako je u životu uopće išta čvrsto. Ali ako govorimo o jeziku kao sredstvu komunikacije, on se neminovno, skupa s ovim frenetičnim svijetom, raspada.

'Lirka' Miroslava Kirina na ludičan i začudan način kondenzira svakodnevni svijet, trajanje uz obične stvari, prakse i rituale. Indirektno i sasvim nenametljivo uvažava potisnute slike djetinjstva i/ili nekog izvornijeg života, zazirući od matrica ukorijenjenih u artificijelnosti i raznim vrstama konvencija.