'Lirka' Miroslava Kirina na ludičan i začudan način kondenzira svakodnevni svijet, trajanje uz obične stvari, prakse i rituale. Indirektno i sasvim nenametljivo uvažava potisnute slike djetinjstva i/ili nekog izvornijeg života, zazirući od matrica ukorijenjenih u artificijelnosti i raznim vrstama konvencija.

Zadajući si ograničenje, autor se oslobađa oslobađajući pritom i potencijale književnog teksta. Potvrda uspješnosti formule nalazi se i u činjenici da su na taj način nastali nesvakidašnji tekstovi koji tek danas ostvaruju svoje puno razumijevanje.