Ako netko lijevog svjetonazora protumači Katarinu kao tvrdu konzervativku, a ipak se poistovjećuje s njom, suosjeća i propituje njezin stav – to je daleko snažnija emocija nego ona koja bi se dogodila da se čitatelj inicijalno potpuno slaže s njom. Isto tako vjerujem da bi za izrazito desno orijentiranog čitatelja, Katarina bila ipak suviše liberalna ili kritična prema ustaštvu.

Moji likovi su otisci svih mojih događaja kroz život i smatram ih fragmentima vlastitog života – tako promatrano, oni nisu ništa drugo nego autobiografski. Neke sam prisvojila, ali ne kao zla maćeha pa ih iskorištavam, već kao dobra pomajka koja ih može razumjeti. Već ranije sam rekla da tekst mora imati uporište u istini. Nečijoj. Ne nužno mojoj.

Pisanje je za mene i kao nekakav ritual, neko posebno stanje, jer kad pišem ja više nisam ja, a pisaća mašina mi je također važna, kad se piše na njoj to je jedna drugačija percepcija – kompjutor zove na brzinu, mašina ne, misao se drugačije formira, kao da je kod pisanja mašinom svaka riječ puno bitnija, osim toga poseban je filing kada udarcem u tipku, na papiru ostane taj otisak – živo slovo,...