Damir Karakaš : Književnost je poštena, koliko joj daš, toliko će ti vratiti
Pisca Damira Karakaša zasigurno ne treba puno i dugo predstavljati – romanopisac, pripovjedač, dramatičar, autor čije knjige već puna dva desetljeća plijene pažnju i prisvajaju pohvale kako kritičara, tako i publike. Rođeni Ličanin, nemali broj svojih proza smješta upravo u zavičajni prostor, kako vremena vlastitog odrastanja, tako i vremena svojih bližih predaka. Paralelno, Karakaš piše i o sasvim drugačijim, urbanim sredinama, prije svega Zagrebu i Parizu, koje je također iskusio i još uvijek iskušava vlastitim življenjem, radom i odnosima. O čemu god pisao, Karakaš piše autentično, beskompromisno i uvjerljivo, koristeći se majstorski alatom jezika na način na koji to čine najbolji pisci – kako sam voli čehovljevski reći, „da riječima bude usko, a mislima široko“.
Proslava
Andrijana Kos-Lajtman: Damire, kao što je i logično, započet ćemo razgovor u vezi onoga što je u ovom trenutku aktualno i važno, a to je zasigurno objavljivanje pobjednika nagrade Tportala za najbolji roman. Riječ je o 13. književnoj nagradi Tportala u sklopu koje je žiri u sastavu kroatistice, docentice Andree Milanko, prevoditeljice, pjesnikinje i izvanredne profesorice Vande Mikšić, redateljice Anice Tomić, pisca Roberta Perišića te psihologa i Tportalova kolumnista Borisa Jokića odlučio da je najbolji hrvatski roman u protekloj godini tvoj roman "Proslava", objavljen u nakladi OceanMore. Nagrada donosi 50 000 kuna i prigodnu statuu. Prije svega, što ti znači ova nagrada i kakav je tvoj pogled na nju?
Damir Karakaš: Čim sam odlučio romanom "Proslava" sudjelovati u ovome, nadao sam se, kao i svi učesnici, nagradi. S obzirom da sam imao stvarno odličnu kritičku recepciju, čak bolju i od "Sjećanja šume" (vjerojatno rekordan broj kritika na prostoru bivše države), roman je po godišnjim izborima bio i prvi na brojnim listama – primjerice na radioteleviziji Srbije proglašen je jednim od kulturnih događaja godine – nadao sam se da bih ovoga puta mogao dobiti nagradu. Sama nagrada mi u svakom slučaju predstavlja dodatno priznanje za moj rad, posebice jer dolazi od stručnih ljudi, a bitna mi je svakako i financijska strana jer živim samo od pisanja i taj novac pomoći će da u ovim teškim financijskim vremenima mogu lakše nastaviti pisati. Djeci kod kuće nisam mogao objasniti kolika je to lova pa sam im rekao da je to pedeset bicikala, a one su bile oduševljene slikom tog roja bicikala.
Ovo je prvi put da osvajaš ovu nagradu, no nije prvi put da su tvoji romani ušli u samo finale. Prije tri godine u finalu iste nagrade bio je i roman "Sjećanje šume", a nagradu je tada osvojio roman "Ciganin, ali najljepši" Kristiana Novaka. Kao i ove, i te je godine, čini mi se, konkurencija bila vrlo žestoka. Uz Proslavu ove su se godine u finalu našli romani "Nemirnica" Mihaele Gašpar Đukić, "Nadohvat" Ene Katarine Haler, "Kako zavoljeti morskog psa?" Nataše Govedić i "Stranka" Bojana Žižovića. Kakvo je tvoje viđenje ovogodišnje konkurencije? Jesi li uspio pročitati sve navedene romane i postoji li neki koji bi uspješnoću i osobnim preferencijama posebno istaknuo?
Prošao sam jako puno finala, ne znam više ni sam koliko, i uvijek ostane neki gorak okus, jer kada uđeš u finale je super, ali kad ne osvojiš nagradu nije ugodno. To ti u početku ne bude neki problem, ali nakon više desetaka finala u dvadeset godina počneš se osjećati kao gubitnik. Jednom sam ušao u finale jedne regionalne nagrade, a već sam tamo bio u finalu, došao je u Zagreb vozač, tu je bio još jedan kolega iz Hrvatske u finalu – ja kažem u zajebanciji: „Čestitam ti na nagradi“, a on kaže (a taman smo krenuli): „Nisi dobio ni ti ni ja“. Nije baš bilo ugodno to dugo putovanje, ali na kraju smo se napili i dobro proveli. Što se tiče ovogodišnje konkurencije nagrade Tportala, od finalista pročitao sam jedino "Nemirnicu" Mihaele Gašpar, bilo mi je jako drago da je u finale ušao taj roman, njezine knjige često su nepravedno prolazile ispod radara, a riječ je o kvalitetnoj autorici, s prepoznatljivim rukopisom. Pročitat ću i druge knjige iz finala, ali i mnoge druge koje nisu ušle u finale, jer volim čitati dobre domaće autore.
Kao što sam rekla, ono što nije uspjelo odličnom romanu "Sjećanje šume", uspjelo je ove godine sjajnoj "Proslavi". Misliš li da je riječ o izvanjskim okolnostima ili je "Proslava", po tvojem autorskom mišljenju, doista tvoj najbolji roman do sada?
Za mene kao autora "Proslava" je moj najbolji roman, možda je bolje reći književni rad s kojim sam od svih svojih knjiga najviše zadovoljan. No, isto tako ne mislim da su knjige koje osvajaju nagrade nužno najbolje jer književnost nije sport, ne gledam to tako. Ali kao što rekoh, predstavljaju neku pohvalu i značajan novac.
Za mene je pisanje sudbina, ne posao, i kao pisac želim jedino ispuniti sudbinu pisca, volim i to bogojavljanje, strast, bez toga ne mogu napisati ni pismo vodovodu.
Sjećanje šume
"Sjećanje šume" i "Proslava" radnjom su smješteni u Liku te su oba romana, barem djelomice, autobiografski determinirana. Čak i stilski kao da otvaraju novu, lirskiju fazu u tvojem romanesknom izričaju. Vidiš li ih i sam dijelom svojevrsnog ličkog diptiha i koji je od njih bih zatjevniji za pisanje?
Stalno istražujem, zato mi knjige nikada nisu iste, ne volim uhodane prozne oblike – ali sve se to događa više intuitivno, u traženju te muzike riječi koja me uvijek privlačila u književnosti. Razlika u "Sjećanju šume" i "Proslavi", u odnosu na ostale knjige, možda je još malo jače izražena i zbog prisustva poezije u tekstu. Romani su horizontalni jer se jezik tako strukturira, a poezija okomita pa nam omogućuje da dođemo do najudaljenijih stvari – ali kako kaže Andrić, s njom oprezno jer je kao sol u jelu, malo ne valja, previše ne valja.
Kod "Sjećanja šume" bilo mi je jako teško pisati tu knjigu o djetinjstvu, periodu koji je jako bitan za svakoga od nas jer se tada gradi slika svijeta, spremao sam se na to godinama, znajući kakve zamke ona krije u sebi, počevši od naknadne pameti pa do pravog načina kako bi se ušlo u taj svijet dječje metafizike, u intimni svijet osjećaja i osjetljivosti. Bilo je važno naći i pravo očište, pa balans u romanu, tako da mi je iskustvo ovdje bilo vrlo važno.
Kod "Proslave" sam htio roman u kojem rečenica neće, primjerice, glasiti između dvije zlatolisne bukve, iako može, nego između dviju zlatolisnih bukava, isto tako izazov mi je predstavljao lik koji pripada đavoljoj vojsci, kako ući u njegove labirinte svijesti, ali i kako na tako malo stranica ispričati obimnu priču o tri generacije i dva rata, tako da je tu svaka riječ morala posebno odjeknuti.
„Damir Karakaš je sugestivnom prozom, filmičnošću dramskih situacija i stilski izbrušenom rečenicom uspio stvoriti prostor književne imaginacije koji zaslužuje nagradu. (...) Tekst karakteriziraju sugestivnost i poetičnost te uron u sliku, riječ, ton, zvuk, tišinu, koji odjekuju u čitatelju; roman 'Proslava' po toj je osebujnoj poetičkoj crti u kontekstu suvremene prozne produkcije značajno mjesto razlike'“ – napisao je žiri u svom izvješću. Čini mi se da ove rečenice najljepše iskazuju poetički prosede 'Proslave', ono po čemu taj roman doista iskače iz aktualne romaneskne produkcije te se svojom ljepotom i sugestivnošću izdvaja kao mali pripovjedno-stilski dragulj ne samo suvremene hrvatske književnosti nego i šire. U njegovu stilu, ali i narativno-kompozicijskom oblikovanju, osjeća se srodnost s nekima od najvećih majstora modernističkoga pisanja (osobno mi se, primjerice, asocijativno najviše povezao s kratkim romanom 'Magla i mjesečina' Meše Selimovića).
I sam si višekratno spominjao da ti je doista bila namjeru na neki način ponovno oživjeti ono što se u današnjoj prozi prilično rijetko sreće – finu liričnost kakvu su donijeli neki od klasika modernizma, kompoziciju koja je heterogena, ali opet maksimalno koncizna i promišljena, stil koji je u isto vrijeme poetski, ali i maksimalno britak i izbrušen. Rezultat je roman koji je istodobno svjež i retro, liričan i naturalističan, povijesni i svevremenski. Kako je to moguće, točnije, kako si to postigao? Jesi li imao konkretne uzore odlučujući se za tehnike i strategije njegova oblikovanja, ili je impuls došao isključivo iznutra – iz teme i osobnog odnosa prema njoj?
Bolje da nakon ovoga pitanja šutim, da nešto ne pokvarim, ali svi mi pokušavamo u biti pisati romane kakve bismo i sami voljeli čitati, bar ja to radim, pa mi se ponekad, dok razmišljam o svome pisanju, čini da sve više idem nekamo prema natrag, tamo gdje se nalazi punokrvna književnost, a ne prema naprijed. Gdje prema naprijed – tamo gdje zvone mobiteli, ne volim te spravice u književnosti, a možda je i prirodno da se vraćam tamo gdje sam odrastao – u šumu, i toj nekoj literaturi uz koju sam odrastao i koja mi je formativno bila jako važna, pa je taj roman i neka zahvala autorima poput ranog Bulatovića, pa Kiša, Kovača, Lalića, Crnjanskog, naravno volim i spomenuti roman Meše Selimovića "Magla i mjesečina". To je vrijeme kada nije svatko mogao biti pisac i kada su se romani od sto strana klesali desetak godina.
Riječ je o romanu, kako si jesenas sam rekao gostujući na književnoj tribini u Čakovcu, u kojem su krvnici i žrtve ponekad iste osobe, romanu koji prati tri generacije iste obitelji u kontekstu dvaju ratova. Istaknuo si također da je velik dio romana nastao u samostanu sv. Frane na otoku Cresu i da si ga pisao na pisaćoj mašini. Koliko su takve, izvanjske okolnosti važne u pisanju – recimo, kontekst samostana u približavanju svijesti o dobru i zlu kao bitnim konstantama ljudskoga ponašanja i djelovanja, o relativnosti osobne percepcije i ljudskoj ranjivosti? Ili, s druge strane, činjenica pisanja na pisaćoj mašini koja već i sam materijalni kontekst u kojem tekst nastaje približava kontekstu nekog vremena koje je iza nas nudeći mnogo konkretniji, fizički dodir sa samim tekstom?
Važne su mi te izvanjske aktivnosti, kao i sve što može pomoći, a one mi pomažu da u nekom, nazovimo to ludilu, pokušam prijeći preko svojih granica, iznenaditi sam sebe, ako se to tako može reći. Za mene je pisanje sudbina, ne posao, i kao pisac želim jedino ispuniti sudbinu pisca, volim i to bogojavljanje, strast, bez toga ne mogu napisati ni pismo vodovodu. Pisanje je za mene i kao nekakav ritual, neko posebno stanje, jer kad pišem ja više nisam ja, a pisaća mašina mi je također važna, kad se piše na njoj to je jedna drugačija percepcija – kompjutor zove na brzinu, mašina ne, misao se drugačije formira, kao da je kod pisanja mašinom svaka riječ puno bitnija, osim toga poseban je filing kada udarcem u tipku, na papiru ostane taj otisak – živo slovo, iskrenje riječi, gotovo možeš čuti krik kada napišeš riječ „krik“. Naravno pišem i na kompjuteru, ali i olovkom, nju posebno volim, i zbog one Henri de Toulouse-Lautreca: „Uvijek sam htio biti olovka svojih dana“.
Nikad se nisam ni doživljavao ozbiljno, to mi jako pomaže, uvijek sam sumnjao u sve pa i u svoju literaturu.
I inače si poznat kao veliki stilist, usuđujem se konstatirati, trenutno možda i najveći ili barem najisprofiliraniji u suvremenoj hrvatskoj prozi. Poznato je da su ti pitanja stila iznimno važna, da si u stanju raditi tjednima, ponekad i mjesecima na malim odsječcima teksta – čitajući i čitajući uvijek iznova i dorađujući tekst. I kada je već sasvim dovršen, ostavljaš ga da stoji mjesecima pa ga tek tada iznova uzimaš u ruke, ponovno čitaš i prosuđuješ. Možeš li ukratko predočiti kako izgleda cjelokupan proces tvojeg pisanja romana, od ideje do objave? Koje faze su nužne i konstantne i koliko obično traju?
Što se tiče stila, da, on mi je dakako uvijek bio jako važan, još od mog prvog ozbiljnog književnog rada, zbirke priča "Kino Lika" – gdje sam selo opisao na jedan drugačiji način, nekom drugačijom partiturom riječi, glazbe, ritma, sintakse, gdje ima i dosta Chagallovih slika koje je netko zaboravio u sjeniku, a to je i definiralo tu moju početnu poetiku koju je Robert Perišić nazvao seoskim undergroundom. No stil me nikada nije zanimao na način da se njime kitim kao perjem, nego da se podredi tekstu – jer ima puno knjiga u kojima je stil sjajan, ali je sam sebi svrhom i to na kraju budu naporne i dosadne knjige. A dosada je, kao što svi znamo, smrt za umjetnost.
Kod svog pisanja koje ima jako puno faza, a uglavnom je to više brisanje, nego pisanje, moram spomenuti i lektorice, koje su za moj tekst uvijek bile jako bitne – prije Marinka Botić, sada Neli Mindoljević, i nikada to nije ono klasično lektoriranje (dam ti tekst, lektoriraj pa vrati), već prije svega puno razgovora, do najsitnijih mogućih detalja, osluškivati svaku točku, zarez – uglavnom, da se stvori željeni tekst koji mora biti usklađen na svim mogućim razinama. Inače, dok pišem, nikada ne razmišljam o čitateljima, ali ih, kako ističe i moj omiljeni redatelj Tarkovski, uvažavam, a najbolji kontakt s čitateljem ostvaruje se onda kada mu se obraćaš na svom jeziku u nadi da će razumjeti tvoju iskrenost. Drugi način ne postoji, jer ne vrijedi dodvoravati se čitatelju, praviti se pametniji ili čak gluplji. Ja sam zadnjih dana pročitao dopola dvije hvaljene knjige i zavitlao sam ih u zid jer ne vjerujem piscu, jer volim fikciju koja nije laž.
A tekst čitam na razne načine, naglas, na ekranu kompjutora, na raznim mjestima, jer svako mjesto ima neku svoju energiju – pa se u neku osobu zaljubite u Ljubljani, ali u istu ne možete u Puli, tako mi je jedan tekst bio super u Rijeci, ali nije valjao u Mostaru, pa sam ga skoro bacio u Neretvu. Također, za sebe mislim da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao, i iskreno nisam nikad zadovoljan. Sjećam se kako sam mislio uništiti svoj prvi roman, ali sad taj roman shvaćam kao neki proces, da nije bilo njega, ne bi bilo ni drugih knjiga, a ima on i svojih fanova. Jedan poznati urednik nazvao me nedavno da ga objavimo, ali neću jer danas mi više nije to to. Isto tako, ne volim brbljanje, usiljenu polifoničnost, izvještačenu kaotičnost stila...
Kad smo kod stila, pada mi na pamet i rad na ritmu u romanu "Sjećanje šume", kod kojeg mi je uz neke moje osnovne alate (ritmičnost, dvotočje, točka-zarez), jako bilo bitno i bolesno srce dječaka, to udaranje. Inače, moji književni favoriti oduvijek su bili sjajni stilisti, Handke, Crnjanski, Kiš – isto tako ja i dalje učim, proučavam prave majstore, primjerice, kako Crnjanski mijenja vremena, kako odnose između likova rade Remizov, Platonov, pa Kafku, koji kao da je intenzivno prikopčan na svoje snove.
Znači, ima tu za pisca koji želi učiti i napredovati posla preko glave, i nikada nisam više učio nego sada sa 53 godine. Tek sad kužim neke stvari, jer kad za sebe pomisliš da si genije, onda ideš tri koraka unatrag. Nikad se nisam ni doživljavao ozbiljno, to mi jako pomaže, uvijek sam sumnjao u sve pa i u svoju literaturu. Svjestan sam i da će o našoj književnosti najbolje i najpravednije suditi vrijeme koje će tek doći. A književnost je poštena, koliko joj daš, toliko će ti vratiti, ponekad i puno više od toga.
Vezano za prethodno, a u kontekstu aktualne prozne produkcije zadnjih godina i/ili desetljeća, imaš li dojam da (pre)velik broj autora, u želji za čim bržim ukoričenjem ili naprosto zbog neosviještenosti, nedovoljno pažnje posvećuje pitanjima jezika i stila – počevši od zvuka i ritma riječi, preko brojnih drugih, ponekad gotovo filigranskih elemenata koji čine ljepotu i dojmljivost dobrog književnog teksta? Ovo potonje, dakako, pitam Damira Karakaša kao čitatelja.
Danas ljudi pišu romane kao domaće zadaće, a toliko pišu da nemaju vremena ni svoje pročitati. Meni je nepojmljivo da mi dođe mladi čovjek s hrpom svojih rukopisa, čeka me u liftu u šest ujutro i hoće da ja to čitam, a kada ga pitam je li što moje pročitao, on mrtav hladan kaže da nije, je li što drugo, nije baš, ali da hoće. Inače, šokirali biste se kada biste znali koliko ljudi ima u svojim ladicama romane, a ja dobivam rukopise i biografije u kojima stoji da je netko napisao sedam romana, pet zbirki priča, deset drama, pet zbirki poezije, knjigu eseja, samo što još nisu objavljeni, još mi napiše da me pridobije kako su mu roditelji razvedeni. Takvo je vrijeme, pisanje je najjeftinije – za sviranje moraš imati instrument, pa znati svirati, za slikanje nekakav pribor, a za pisanje je očito dovoljno imati laptop. Mislim da je problem i kod nekih izdavača koji zbog raznih potpora primaju sve i svašta i to objavljuju, iako su i sami svjesni da su to jako loše knjige. Ono što hoću reći, svaki ozbiljan rad, tako i ozbiljno pisanje, traži strpljenje, to je omiljena Kafkina riječ, a danas čini se imamo priličan broj nestrpljivih.
U oblikovanju romana, kao i svake knjige, nemalu ulogu igraju i oni izvanjski elementi – dizajn, naslovnica, prijelom, lektura i slično. Upravo se 'Proslava' odlikuje izvanserijskom ljepotom naslovnice čiji dizajn potpisuju Lana Čavar i Narcisa Vukojević, slova su specijalno dizajnirana za ovu svrhu, platno je dobavljeno iz Švicarske, a plava boja slova pomno je birana. Nije slučajno, dakako, da je takva naslovnica zapažena i na nekim međunarodnim natjecanjima najuspjelijih naslovnica. Možeš li nešto reći o radu na naslovnici i suradnji sa spomenutim dizajnericama, kao i o rekcijama na nju od strane profesionalaca, kao i laika? Koliko je danas čest ili rijedak slučaj da autori/autorice uopće budu u prilici birati, odlučivati o vanjskom izgledu knjige koju potpisuju?
Oduvijek mi je dizajn knjige bio iznimno važan jer on može biti i nadgradnja tekstu. Ali s dizajnom treba oprezno, jer kako je govorio Ivan Picelj, knjiga je crno na bijelom i knjiga je da se čita. S Lanom sam odlično kliknuo, ona puno razmišlja o dizajnu, čita pažljivo knjige koje radi, razgovara s autorom, lucidna je, a evo, naslovnica dizajna Proslave dobila je i nagradu na važnom svjetskom festivalu u Japanu i bit će objavljena u poznatom svjetskom časopisu za dizajn. Valja reći da ista naslovnica nije prošla ni među trideset naslovnica Sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
...jer, moram odlučiti želim li biti čovjek pa da mi konobar donosi u birtiji piće na stol, ili da budem u životu žaba pa da mi donosi piće na pod.
Zbirka priča "Kino Lika" dodatnu popularnost stekla je Matanićevom filmskom ekranizacijom. "Proslava" je također, vrlo brzo nakon pojavljivanja, naišla na interes filmskih redatelja, što s obzirom na njezinu iznimnu vizualnu i psihološku dojmljivost i nije čudno. Ekranizaciju si povjerio redatelju Bruni Ankoviću koji će "Proslavom" ostvariti svoj dugometražni igrani debi. Što očekuješ od ekranizacije i kada je realno očekivati film?
Zadovoljan sam kako je "Kino Lika" ispala, redatelj i scenarist htjeli su široko panoramski zahvatiti u film s puno likova. Film je bio jako gledan, dobio je i dosta međunarodnih nagrada – to su, naravno, Matanićeve nagrade, kao i njegov film, ali bilo je ugodno raditi s njim. Kod "Proslave'"sam imao puno poziva, važnih redatelja i producenata, ali odlučio sam se za Brunu Ankovića. Scenarij je radila Jelena Paljan, poslali su mi ga, ali ga još nisam čitao. Pomoći ću im u nekim ličkim dijalozima, a što će na kraju biti, ne znam – nadam se najboljemu.
Vezano za filmske i kazališne adaptacije tvojih djela s kojima već imaš dosta iskustva, možeš li usporediti te dvije vrste transpozicija književnoga predloška. Što ti se čini zahtjevnije/riskantnije i mogu li i filmska i kazališna adaptacija romana, ako se naprave kvalitetno, dovoljno dobro prenijeti ono što si kao književnik želio prenijeti jezičnim medijem?
U razgovorima između Borgesa i Sabatha o razlici između knjige i filma koji se po njoj snima slažu se da je knjiga kad se čita, a film kad nekome govorimo o toj knjizi. To mi se čini kao dobra definicija. Dakle, roman "Proslava" je moj rad, a film "Proslava" bit će rad Brune Ankovića.
Roman koji sada dovršavaš nosi naslov "Okretište". Riječ je o intimnijem romanu od "Proslave" koji se bavi teškom psihofizičkom traumom protagonista, načinom njegova nošenja s njom i pronalaženjem mehanizama ponovnog vraćanja povjerenja u ljude i svakodnevicu. Kako si se nosio s takvom, intimno zahtjevnom temom, i koliko se ona odrazila na strukturu i stil romana?
Mnogi znaju da sam bio napadnut, ali drago mi je da je taj nemili događaj, a bilo je vruće ljeto, prošao bez medija. Iako su me neki zvali, nisam htio da me razvlače po novinama, jedina vijest objavljena je u crnogorskim novinama. Bio je to težak period za mene i moju obitelj, nešto čega se ne volimo prisjećati jer nas sve opet obuzme bijes i gnjev pa sam ovim romanom odlučio pokušati raskrstiti s tim. To je do sada za mene bilo daleko najteže pisanje, fizički me je boljelo svako slovo koje sam udario, jer meni i sada dolaze u snove moji preci, djedovi, pradjedovi, sve redom osvetnici, bivši vojnici, legionari, donose mi svoje oružje, traže od mene da bude oko za oko, zub za zub, da riješim ovu nepravdu, jer nisam ništa kriv, nikome nisam ništa napravio. Da izravnam račune, jer moram odlučiti želim li biti čovjek pa da mi konobar donosi u birtiji piće na stol, ili da budem u životu žaba pa da mi donosi piće na pod.
Puno sam razmišljao o ovome romanu, razgovarao dosta sa svojom ženom koja je sa mnom prolazila kroz svu tu kalvariju i dobro kuži književnost, i sada nakon svega, siguran sam da ovaj roman ne bi mogao biti nikako drugačije napisan, jer to više nije samo roman o meni, mojoj familiji i mom iskustvu, iako sam ga posvetio svojim trima kćerima.
S obzirom da sam imala priliku i čast "Okretište" čitati u rukopisu, usuđujem se konstatirati da je riječ o još jednom proznom briljantu, možda i najdojmljivijem u cijelom tvom dosadašnjem opusu, koji prije svega svjedoči snagu i ljepotu jezične slike. Imaš li i sam dojam da je riječ o tvojem najuspjelijem književnom ostvarenju, tko će biti izdavač novog romana i kada ga možemo očekivati?
Ja samo mogu reći da je ovo i roman o nemogućnosti da bilo što napraviš, osim da o tome napišeš roman, a to je bila borba na život i smrt, književnost kao život i smrt. Mjesecima već stoji, tako i inače radim, treba tekst stajati najmanje šest mjeseci, do godinu, pa ću onda opet čitati i vidjeti što ću s njim, jer mi se nikamo ne žuri.
Proslava
- Naklada OceanMore 04/2019.
- 120 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533320861
Svojim najnovijim romanom 'Proslava' Damir Karakaš vraća se među sjene i magle, tišinu i zvukove, boje i mirise zavičajnog krajolika i njegovih ljudi te nas vodi na napeto putovanje kroz vrijeme, prirodu i običaje, putovanje na kojemu pak kao da sve stoji.