Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 05.10.2014.

Damir Karakaš : Još uvijek vjerujem da je koš najbolji piščev prijatelj

Damir Karakaš

Blue Moon Karakaš Damir
Pukovnik Beethoven Karakaš Damir
Sjajno mjesto za nesreću Karakaš Damir

Damir Karakaš rođen je 1967. u Plašćici kod Brinja u Lici. Do sada je objavio knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" (1999.), roman "Kombetari" (2000.), zbirku priča "Kino Lika" (2001.), roman "Kako sam ušao u Europu" (2004.), zbirku priča "Eskimi" (2007.), roman "Sjajno mjesto za nesreću" (2009.), zbirku priča "Pukovnik Beethoven" (2012.) i roman "Blue Moon". Prevođen je na desetak jezika.

Po knjizi "Kino Lika" redatelj Dalibor Matanić snimio je film, a po romanu "Sjajno mjesto za nesreću" postavio dramu u HNK Rijeka. Drama "Skoro nikad ne zaključavamo", u sklopu predstave Zagrebački pentagram, igrana je na sceni ZKM-a (r. Paolo Magelli, 2009.), drama "Snajper" postavljena je u ZKM-u (r. Franka Perković, 2013.) te u Abidjanu, Obala Bjelokosti (r. Ivica Buljan, 2014.).

Kultni američki časopis za književnost  iz SanMcSweeny´s: Quartlery and books Francisca je nedavno objavio priču iz "Pukovnika Beethovena". U pripremi je knjiga drama "Avijatičari". Povod ovom razgovoru je prije par dana objavljen roman "Blue Moon".

Godine 2002. Karakaš je na prethodnoj inkarnaciji e-magazina Moderna vremena u nastavcima objavljivao tekstove koji su kasnije uvršteni u knjigu "Kako sam ušao u Europu", i tim nas više veseli ovaj razgovor za ovaj portal.

 

Srđan Sandić: Rockabilly je u vašem novom romanu "Blue Moon" simbol zakinute drugosti. Otpora spram dva sustava, onog obiteljskog, i onog šire društvenog.

Damir Karakaš: U pitanju je između ostaloga, kako je to redatelj Boris Liješević još dok je bio napisan samo prvi dio romana, sjajno detektirao, i borba protiv stava: "Ja sam te napravio, ja ću te i ubiti". Junak romana želi raskinuti s tim stavom, ali u našim posesivnim kulturama i kontekstima, taj raskid je moguć jedino kroz batine, jauk, krv, pa i smrt. Ovaj roman koji se događa pred sam rat u Hrvatskoj je i oproštaj s jednom mladošću i s jednim vremenom u kojem se puno stvari sudaralo i iz kojeg je bilo teško zamisliti neku budućnost.    


Kakav je omjer autobiografskog u vašem pisanju, s obzirom da i dalje kroz tekst vibrira Lika (ili Balkan), nekada kao subjekt, kao kontekst, a nekada samo kao motiv iz kojeg se sve razlijeva?

Nekoć, kada je izašla jedna moja knjiga priča, jedan mi je čovjek iz mog kraja u povjerenju šapnuo, čitao sam ti knjigu, sve je izmišljeno, ali neću nikome reći. Ovdje bih možda mogao dodati da ja ustvari pišem knjige koje su izmišljene, ali koje govore istinu. Isto tako, volim pisati o stvarima koje dobro poznajem, a kad je riječ o ovome romanu, dakako, jako dobro poznajem tadašnju zagrebačku rockabilly scenu koja je impregnirana u ovaj roman. Bio sam akter svega toga, a imao sam i jednu od najvećih kokotica u gradu, iako sam osim Stray Catsa, Crazy Cavana, Crampsa, gotivio i Ramonese i The Clash, ali dobro, i Joe Strummer je jedno vrijeme nosio kokoticu. Govorilo se tada među fanaticima rockabillyja, među koje spada i junak mog romana, ako je rock and roll kaiš, rokabilly je njegova kopča.

Unatoč svemu, ovo nije autobiografski roman, nego kao i kod nekih mojih drugih knjiga, recimo to tako, fikcija s elementima autobiografskog. Ali kad smo već kod tih pitanja, ima i ona zanimljiva teorija, kad je riječ o toj granici između zbilje i fikcije, da pisac čak i kad sam vjeruje da je to on, on to nikako nije, jer je to netko tko je unutar priče, a pisac nije unutar te priče nego izmišlja onog tko ga zamjenjuje.        


"Blue Moon" počinje zanimljivim, za one koji tome nisu svjedočili gotovo pa apsurdnim sekvencama gdje lik djeda sjekirom gađa životinje iz zalutalog stada; gdje djedov mlađi brat jaše Rome za vrijeme NDH te ih na taj način odvodi do provalije i u smrt. Ipak, povijest nije učiteljica života, scene nasilja se i dalje reproduciraju, retrogradne politike se u širokom zamahu vraćaju po svoje?

"Blue Moon" se između ostalog bavi i kompleksnim obiteljskim odnosima, traumama obiteljskog naslijeđa, a puno toga determinirano je raznim utjecajima, povijesnim, antropološkim, političkim. Ima tu i nekih motiva koji su samo prepisani iz života, kao onaj u kojem se jedinom partizanu iz mog sela otac objesio od sramote na sjeniku. Pokušavam za sve te pojave naći jedan drugačiji rakurs, osvijetliti te neke zamračene zakutke, tako da je pisanje ovog romana za mene bila i borba s demonima i uplitanje u povijest, što je uvijek komplicirano.       


A bez osvještene povijesti, društvo ne može iskoračiti niti u sadašnjost, kamoli u budućnost..

Ma kakav iskorak u budućnost, mi smo kao društvo još duboko u drugom svjetskom ratu, neki u prvom, a neki u Punskim ratovima. A kad smo već kod tog našeg društva, ima i ona engleska poslovica koja kaže, susupendiraj zakone na pola sata pa ćeš onda vidjeti u kakvom društvu živiš.     


Vaš rockabilly teško nadzire budućnost, u tom predratnom tjeskobnom razdoblju u kojemu je smješten. Danas je budućnost kao kategorija protjerana čak i iz udžbenika za djecu. Postoji samo"sada" i ono samo ovisi o nama, o našim odlukama. Navodno. Kako pisac, umjetnik živi u takvom "sada"?

Sad je opet neko drugo vrijeme, šugavo na svoj način. Sve je prepuno politike i političara, a njihove velike riječi u šupljim glavama uvijek lijepo odzvanjaju. Došlo je do toga da čak i Tonči Huljić u intervju koji sam pročitao u nekim novinama, kaže kako je sve postalo prazno, banalno i glupo. Srećom, uvijek se nađe dobrih knjiga, a meni je ležati u krevetu pokriven dekicom i čitati neku dobru knjigu, jedan od najljepših prizora čovjekova postojanja.

 
Vrlo jasan politički, ideološki diskurs je vrlo dobro komuniciran u svim vašim djelima. Reakcije na vaš rad uvijek dolaze s oba "bloka", iako bi se čovjek začudio koliko taj desni blok prati svoje "izdajnike", kako ih oni intimno vole zvati?

Ma poseban je problem ta malograđanština umotana u celofan, koja je puno toksičnija od one seoske, i živi tu u gradu. Svašta se tu meni događalo u zadnjih desetak godina. O tome svemu ću u jednoj od svojih idućih knjiga.

 
Kako vidite smjer svog autorstva?

Ne opterećujem se time, pišem knjige kakve bih i sam volio čitati. Nisam nikada maštao o tome da ću biti pisac, svirao sam, crtao, još u srednjoj školi radio za tadašnje najvažnije novine u Jugoslaviji, davao intervjue, a pisanje se dogodilo sasvim spontano. Jednog dana počeo sam tući po pisaćoj mašini, to iskrenje riječi mi se dopalo i zapalilo me za pisanje. No, nikad nisam sebe vidio kao nekog čije knjige služe za zabavu masovnog čitateljstva, uvijek sam to prezirao.      

 
Kako vidite adaptacije odnosno vaš rad na dramskom / izvedbenom tekstu u odnosu na rad na romanu?

Volim kazalište, posebno ono koje se bavi trenutkom u kojem jesmo, problemom u kojem jesmo, dakle, predstave koje kad pogledaš, ne možeš više biti nevin. Takve mi se i knjige sviđaju. A što se tiče mojih kazališnih komada, uglavnom radim s redateljima koji kuže moj tekst pa je onda sve to veliki gušt. Osim toga, volim biti na probama ako ne smetam redatelju, pratiti taj proces nastajanja predstave, tekst se zna tada i mijenjati, nadograđivati. Na to sve gledam kao na dobitak za moj tekst.   

 
Kako izgleda vaš rad na pisanju teksta? Kakav je put?

Pronašao sam neki svoj glas, jezik, pa pišem, ništa drugo ne radim. Jako teško pišem, dugo to traje, tražim pravu riječ za pravo mjesto, mučim se, kako bi se to sve skupa što lakše čitalo i nikad nisam do kraja zadovoljan, ali to me tjera naprijed. Osim toga u ovome poslu je opasno biti zadovoljan. Također, još uvijek vjerujem da je koš najbolji piščev prijatelj. Uvijek sam jako volio pisce kojima je bilo potrebno tako malo riječi da kažu tako puno. Ili kako to kaže jedna od njih: ima pisaca koji već na dvadeset stranica mogu izraziti ono za što su meni katkad potrebna čak dva retka.

 
Spomenuti Boris Liješević, hvaljeni redatelj iz Srbije već dugo želi raditi na vašem komadu. O čemu je riječ?

Prije otprilike pet godina objavio sam u književnom časopisu Quorum dio romana "Blue Moon", a Boris Liješević, koji je napravio odličnu predstavu po Štiksovom romanu "Elijahova stolica", to je pročitao i zvao me da bi radio po tome kazališnu predstavu, poslao je tada i redateljsku eksplikaciju. Riječ je o izvrsnom redatelju, vidio sam po eksplikaciji da savršeno kuži stvar pa ćemo vidjeti što će od svega toga biti.

Damir Karakaš

Blue Moon

  • Sandorf 10/2014.
  • 128 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789537715496
  • Cijena 135.00 kn

Roman prati jednog fanatičnog rockabillyja, propalog zagrebačkog studenta iz provincije na koncu osamdesetih. Mladića koji se jako brine o svojoj kokotici ipak će stići i druge brige, odjeci njegove egzistencijalne izgubljenosti, u doba pred rat čiji se dolazak čuje na ulici i u obiteljskim razgovorima. Sudar mladalačke subkulture i traumatičnog obiteljskog naslijeđa u to doba naročito odjekuje... 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –