Damir Karakaš : Sunčanik
Čak nam ni enciklopedijska natuknica ne može biti od koristi pri pokušajima rigoroznog i u današnjem vremenu primjenjivog definiranja što jest, a što nije roman; duljina, usložnjena struktura, brojnost likova i ostali argumenti kojima operiramo pri školskim interpretacijama rečene književne vrste, ne samo što ne podliježu evolucijskim silnicama postmodernističkih književnosti (množina je namjerno korištena), već je dvojbeno u kolikoj mjeri oni proizlaze iz tradicionalnog shvaćanja romana, barem koliko je dvojbeno i to što je uopće roman u tradicionalnom smislu. Pođemo li od u priloženoj natuknici iznesenih primjera, primijetit ćemo da je novela Josepha Conrada „Srce tame“ (1899.) navedena kao kratki roman (a ne pripovijest ili novela); nepovjerenje prema enciklopedijski usustavljenom i reprezentiranom znanju, međutim, teško da može poslužiti kao odgovor na polazišnu nedoumicu.
Toga su pak svjesni i marketinški stručnjaci koji djeluju u i oko polja književnosti: prezentirati djelo kao roman, za sada tvrdim temeljem metarecepcijskog iskustva (kao recepcije recepcije širih čitateljskih krugova), djelu moguće osigurava bolju prođu. A kako marketinški postupci primarno ne proizlaze iz intuicije, već bihevioralnog iskustva, tada ne čudi što se „rubni slučajevi“ manje-više redovito podvode pod roman.
Nova knjiga autora sa zasluženom reputacijom vrsnog stilista mnogo je više roman no što su „Proslava“ i „Potop“, u prvom redu stoga što ovo jest djelo čija duljina neće izazivati nesigurnost pri, ako ne drugim, onda barem bibliotečnoj klasifikaciji.
Kada bismo navedenu nedoumicu primijenili na dosadašnji opus Damira Karakaša, vjerojatno bismo u sjećanje, umjesto šume, dozvali "Proslavu"; ne zato što je u pitanju knjiga diskutabilnih estetičkih osobina, već stoga što, izuzev marketinške, ne nalazimo drugu potrebu da pod roman podvodimo nešto što bi stariji naraštaji kritičara bez problema okarakterizirali kao zbirku priča. Bitno drukčija situacija nije ni s "Potopom" o kojem smo ne tako davno pisali, a čijoj estetičkoj vrijednosti nijedna žanrovska ili vrstovna klasifikacija neće odmoći.
Ako dakle polazimo od uvodne nedoumice, tada možemo reći da je nova knjiga autora sa zasluženom reputacijom vrsnog stilista mnogo više roman no što su „Proslava“ i „Potop“, u prvom redu stoga što ovo jest djelo čija duljina neće izazivati nesigurnost pri, ako ne drugim, onda barem bibliotečnoj klasifikaciji. No i ovaj put, neovisno o tome treba li uz „Sunčanik“ stajati UDK oznaka 82-31 ili 82-32, nećemo pretjerati kažemo li da je i opet posrijedi vrijedno ostvarenje. Pa tako i sada, baš kao i u tekstu o „Potopu“, stoji usporedba sa Sándorom Máraijem, mađarskim piscem i egzilantom koji je izniman estetički nivo postizao, prije svega, dosljednim pridržavanjem načela jezične ekonomije.
I Márai i Karakaš birali su/biraju riječi, između dviju krajnosti radije ustrajući u pretjeranom oprezu pri upotrebi jezičnog materijala. Netko će to, govorimo li o ponavljanoj praksi, ocijeniti kao autorsko ziheraštvo (ili, još bolje, ziheraško autorstvo), a netko kao dosljednu stvaralačku discipliniranost. Jednostavnost radnje, (ne)dovršenost fabule, baš kao i njena eliptičnost, odgovaraju sintaktičkom stanju jezika u čijim zasebnim rečenicama ne manjkaju elipsa, metafora i simbolika – uz dodatak, dakako, da je (ne)prepoznavanje simbola (ili pridavanje simboličkog značenja kojoj riječi/pojmu/sintagmi), u velikoj mjeri problem čitateljskog rakursa.
Potraga za vragom
Sunčanik
Neimenovani su protagonisti djela dječak i starac (točnije unuk i djed) koji su se, u neodređenom vremenu i dijelom određenom prostoru upustili u potragu za vragom; prostor je dijelom određen zahvaljujući jeziku korištenom u dijalozima, iz čega proizlazi zaključak da će prostorna neodređenost u mogućim prijevodima knjige izvjesno biti potpuna. Usprkos domišljatosti prevodilaca, nisam siguran da je moguće očuvati suptilnu razliku – ovdje u ulozi kompasa – koja egzistira na poddijalektalnoj razini, a koju su bolji poznavaoci ličkih (pod)dijalekata sposobni razlikovati (ilustracije radi, razlike je u govoru Kosinjana i Gospićana, ili Brinjana i Krasnara, moguće „čuti na prvu“). Ono što pak započinje kao potraga za vragom promeće se u, posve banalno rečeno, potragu za spoznajom (da ne kažem istinom), iako bi netko ciničan dometnuo kako su istina i vrag jedno te isto.
I Márai i Karakaš birali su/biraju riječi, između dviju krajnosti radije ustrajući u pretjeranom oprezu pri upotrebi jezičnog materijala. Netko će to, govorimo li o ponavljanoj praksi, ocijeniti kao autorsko ziheraštvo (ili, još bolje, ziheraško autorstvo), a netko kao dosljednu stvaralačku discipliniranost.
Put prema spoznaji, usporedimo li ulogu vraga u „Sunčaniku“ s vragom u romanima Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, time postaje put pročišćenja: ovdje naznačeni porodični teret (dječakov otac/starčev sin nalazi se u zatvoru, dječakova majka/starčeva snaha je umrla; poveznica je između tih dviju činjenica u domeni slutnje), nalaže potrebu za dekontaminacijom. Put pročišćenja, k tome, podrazumijeva sjedinjenje s prirodom (ne i potpuno pokoravanje prirodi), pa se nećemo odveć zabuniti promotrimo li prirodu samu kao trećeg (ili možda jedinog) protagonista djela: pripadnost je čovjeka prirodi predodređena okrutnošću, a relacija uzimanja i davanja, izlazeći iz okvira načela, nameće se kao danost.
U tom smislu potragu za vragom nije nemoguće promotriti i kao pokušaj bijega koji će, kako to već biva s bježanjem od samoga sebe, završiti u svom ishodištu. Potonji zaključak objašnjava i strukturnu gestu djela: ono započinje i završava u kurzivu, kao dječakova struja svijesti zabilježena u prvom licu, a samo „bježanje“ opisuje sveznajući pripovjedač.
Potonji zaključak objašnjava i nedorečeni rasplet romana u kojem tajanstveni biciklist, tek jedan iz plejade likova čija je misterioznost postignuta krokijevskim prikazom, dječaku obznanjuje vragovu sudbinu. Osim što vragova sudbina vapi za simboličkim gonetanjem, ona je značajna i po tome što njome vrag, koji se u knjizi izrijekom ne pojavljuje, biva humaniziran. Njegova sudbina ujedno teško da može značiti oslobođenje, već prihvaćanje njegove prisutnosti, a priroda kao kontekst pogodan za takvo razumijevanje ponuđene metafizike umnogome relativizira strogu kanonsku podjelu na dobro i zlo.
Flešbek koji se u knjizi nerijetko pojavljuje, osobito kada je posrijedi uvid u fragmentirana starčeva sjećanja, upućuje na rečenu relativnost, osobito kada je riječ o Babi Vuni koja, egzistirajući ponajviše u starčevu sjećanju, spoznajno oponira postojećem dogmatskom poretku, osobito kada je posrijedi odnos prema smrti (koja je dominantno, umjesto u tami, zastupljena u svjetlosti).
Minimalistička estetika
Osim toga, važnu ulogu u knjizi predstavljaju i opozicije čije uočavanje čitanje usmjerava prema ne tako rijetkim zaključcima poput shvaćanja hrabrosti kao suočavanja s ličnim strahom (a ne kao apsolutne odsutnosti straha). U tom smislu intrigira starčev, da ne kažem gorštakov strah od zmija, ali i starčevo prisjećanje na borbu Babe Vune i zmije, uslijed koje nije posve jasno tko je u toj borbi tko (tko je naime dobar, a tko zao). Kao što nije jasno tko je tko ni u epizodi borbe između bika i medvjeda koja, promotrimo li što je do borbe dovelo, u poredak dobra i zla uključuje treću stranu.
Put pročišćenja podrazumijeva sjedinjenje s prirodom (ne i potpuno pokoravanje prirodi), pa se nećemo odveć zabuniti promotrimo li prirodu samu kao trećeg (ili možda jedinog) protagonista djela: pripadnost je čovjeka prirodi predodređena okrutnošću, a relacija uzimanja i davanja, izlazeći iz okvira načela, nameće se kao danost.
Ako na to nadovežemo informacijski neodređena starčeva prisjećanja na rat u kojem su ginuli naši i njihovi, tada možemo razmisliti i o postojanju angažiranog sloja teksta: onog koji upućuje na geopolitički dirigirano prokletstvo ovdašnjeg, kao i svih ratom kontaminiranih prostora. Pritom ujedno valja skrenuti pozornost i na didaktičku notu koja se ogleda pri susretu dječaka i starca s Lojpurom koji je, doznajemo, u neimenovanom ratu bio na neimenovanoj drugoj strani. Sva trojica zajednički će oteliti kravu te tako doprinijeti rađanju novog života.
Doduše, lik Lojpura intrigira iz razloga usporedivog s likom oca u filmu "Povratak" redatelja Andreja Zvjaginceva (2003.); detalj u kojem Lojpur jede jabuku odvija se možda nekoliko desetaka stranica nakon što starac i dječak nabasaju na mrtvaca, te nakon što starac priopći dječaku da mrtvaci mirišu po jabukama. Šumski susreti s muškarcima, osobito susret s četvoricom muškaraca koji nose prazan lijes, navedenu filozofičnost obogatili su linčovskim ugođajem; naravno, u mjeri znatno ogoljenijoj od one koju nam je, primjerice, romanom „Izgladnjela cesta“ ponudio nigerijski spisatelj Ben Akri, te u maniri pretpostavljanja redukcije redundantnosti, čime je Karakaš i ovaj put, prkoseći baroknom horizontu očekivanja suvremene publike, isporučio najljepši komad minimalističke estetike.
U tom pogledu, što kod Karakaša također nije novost, razumljiva je također nenametljiva, pa i oskudna grafička oprema "Sunčanika" kojeg ćemo za kraj, ukoliko postoji potreba za striktnom eliminacijom uvodne nedoumice, klasificirati kao kratki roman.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Sunčanik
- Naklada OceanMore 11/2025.
- 120 str., meki uvez
- ISBN 9789533322216
- Cijena: 20.00 eur
'Sunčanik', novi roman Damira Karakaša donosi slojevitu lirsku priču, istovremeno nježnu i grubu, o putovanju djeda i unuka, o njihovoj potrazi za vragom – postoji li on uopće? Hodajući kroz zadivljujuću prirodu svjedoče neobičnim događajima i upoznaju osebujne ljude, gradeći međusobnu povezanost i bliskost.