"Sunčanik", novi roman Damira Karakaša donosi slojevitu lirsku priču, istovremeno nježnu i grubu, o putovanju djeda i unuka, o njihovoj potrazi za vragom – postoji li on uopće?

Hodajući kroz zadivljujuću prirodu svjedoče neobičnim događajima i upoznaju osebujne ljude, gradeći međusobnu povezanost i bliskost.


Nova knjiga autora sa zasluženom reputacijom vrsnog stilista mnogo više roman no što su „Proslava“ i „Potop“, u prvom redu stoga što ovo jest djelo čija duljina neće izazivati nesigurnost pri, ako ne drugim, onda barem bibliotečnoj klasifikaciji. No i ovaj put, neovisno o tome treba li uz „Sunčanik“ stajati UDK oznaka 82-31 ili 82-32, nećemo pretjerati kažemo li da je i opet posrijedi vrijedno ostvarenje. Pa tako i sada, baš kao i u tekstu o „Potopu“, stoji usporedba sa Sándorom Máraijem, mađarskim piscem i egzilantom koji je izniman estetički nivo postizao, prije svega, dosljednim pridržavanjem načela jezične ekonomije.

I Márai i Karakaš birali su/biraju riječi, između dviju krajnosti radije ustrajući u pretjeranom oprezu pri upotrebi jezičnog materijala. Netko će to, govorimo li o ponavljanoj praksi, ocijeniti kao autorsko ziheraštvo (ili, još bolje, ziheraško autorstvo), a netko kao dosljednu stvaralačku discipliniranost. Jednostavnost radnje, (ne)dovršenost fabule, baš kao i njena eliptičnost, odgovaraju sintaktičkom stanju jezika u čijim zasebnim rečenicama ne manjkaju elipsa, metafora i simbolika – uz dodatak, dakako, da je (ne)prepoznavanje simbola (ili pridavanje simboličkog značenja kojoj riječi/pojmu/sintagmi), u velikoj mjeri problem čitateljskog rakursa.

Franjo Nagulov (Moderna vremena)

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko je godina radio i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu.

Objavio je knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" (1999), roman "Kombetari" (2000), zbirku priča "Kino Lika" (2001), roman "Kako sam ušao u Europu" (2004) zbirku priča "Eskimi" (2007), roman "Sjajno mjesto za nesreću" (2009), zbirku priča "Pukovnik Beethoven" (2012), roman "Blue Moon" (2014), roman "Sjećanje šume" (2016), roman "Proslava" (Naklada OceanMore, 2019), roman "Okretište" (Disput, 2021), roman "Potop"(Naklada OceanMore, 2023), a 2024. objavljena mu je i zbirka drama "Avijatičari".

Po knjizi "Kino Lika" redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Izvedene su mu i dvije drame, "Skoro nikad ne zaključavamo" (2009) te "Snajper" (2013), a romani "Sjajno mjesto za nesreću", "Blue Moon" i "Sjećanje šume" adaptirani su za kazalište.

Roman "Proslava" dobio je 2025. PEN Translate Award britanskog PEN Centra. Prozna djela prevedena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, engleski, njemački, slovenski, rumunjski, bugarski, španjolski i talijanski jezik. Živi u Zagrebu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.