Blue Moon naziv je rockabilly glazbene večeri koja se petkom, krajem osamdesetih održavala u popularnom zagrebačkom klubu Kulušić. Glavni lik istoimenog romana Damira Karakaša, neuspješni student poljoprivrede iz Like, obožavatelj rockabillyja, zaljubljen je u Eli, najbolji mu je prijatelj Džimi, živi uobičajeni, pomalo kaotičan, studentski život. Povremeno posjećuje roditelje na selu, majka ga bodri, a s ocem je u stalnom sukobu. No slijedom društvenih okolnosti atmosfera u gradu i u zemlji se mijenja, sluti se sukob, strah, budućnost se čini dalekom, a što sve snažno osjećamo kroz Čarlijevo vrlo emocionalno, introspektivno pripovijedanje.

Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš je ispričao neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost. Odgovornost Pisca pred pričom koja mora biti ispričana, premda se njezino pričanje skupo plaća.

Miljenko Jergović

Bilo je došlo vrijeme kad je valjalo odabrati stranu, vrijeme polarizacije, vrijeme kad se traži da se diše neki nacionalni zrak, vrijeme kad postaje važno tko je koje nacije. A naš junak želi pripadati svojoj, posebnoj, rockabilly naciji. Njezinu genetiku čine muzika, sloboda, sloboda duha, sloboda odlučivanja, biranja garderobe, frizure. U vremenima kad se na čelo meću nove i stare oznake, ideološki znakovi, petokrake, kokarde i neka slova, naš junak na čelo stavlja pramen svoje ‘kokotice’. Ima u toj priči univerzalne istine. Kako kosa, izbor frizure, može čovjeka negativno obilježiti, kako je u nekom svijetu i vremenu i frizura nedopustiva.

Boris Liješević, redatelj

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko je godina radio i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu.

Objavio je knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" (1999), roman "Kombetari" (2000), zbirku priča "Kino Lika" (2001), roman "Kako sam ušao u Europu" (2004) zbirku priča "Eskimi" (2007), roman "Sjajno mjesto za nesreću" (2009), zbirku priča "Pukovnik Beethoven" (2012), roman "Blue Moon" (2014), roman "Sjećanje šume" (2016), roman "Proslava" (Naklada OceanMore, 2019) i roman "Okretište" (Disput, 2021).

Po knjizi "Kino Lika" redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Izvedene su mu i dvije drame, "Skoro nikad ne zaključavamo" (2009) te "Snajper" (2013), a romani "Sjajno mjesto za nesreću", "Blue Moon" i "Sjećanje šume" adaptirani su za kazalište.

Prozna djela prevođena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, njemački, slovenski i talijanski. Živi u Zagrebu.    

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.