Mnogi, čak ni u kulturnim krugovima, ne znaju da je Damir Karakaš prije nekoliko godina bio fizički napadnut, nakon čega je završio u bolnici, doslovno se boreći za život. Taj je nemili događaj, a bilo je vruće ljeto, tada prošao bez pompe: naime, zvali su ga mediji da priča o tom događaju, no on nije htio da ga razvlače po novinama. Jer bio je to težak period za njega i njegovu obitelj.

"Okretište" je roman koji se izravno bavi ili bolje reći bori s traumom protagonista koji prolazi kroz ovo iskustvo. Riječ je dakle o autofikcionalnom djelu, Karakaševom dosad najintimnijem tekstu. U romanu nema niti spektakla niti crne kronike, "Okretište" je bolno dirljiva posveta životu, preživljavanju.

Za Karakaša je ovo bilo daleko najteže pisanje dosad, fizički ga je – kako kaže – boljelo svako slovo koje je udario. U snove mu – svjedoči ovaj roman – i danas dolaze preci, djedovi, pradjedovi, sve redom osvetnici, bivši vojnici, legionari, donose svoje oružje, traže da bude oko za oko, zub za zub, traže da riješi ovu nepravdu jer nizašto nije kriv i nikome nije ništa napravio. Da izravna račune, jer da mora odlučiti hoće li biti čovjek pa da mu konobar donosi u birtiji piće na stol ili da bude žaba pa da mu ga ostavlja na podu.

Književnost je za Damira Karakaša oduvijek bila jezik, ne puko opisivanje događaja. "Okretište" je djelo autora poznatog po sažetom izrazu, bez viškova, i po jeziku u kojem je – u biranim stilskim rješenjima – koncentrirana duboka misao književnosti.

Pročitaj ulomak!

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko je godina radio i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu.

Objavio je knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" (1999), roman "Kombetari" (2000), zbirku priča "Kino Lika" (2001), roman "Kako sam ušao u Europu" (2004) zbirku priča "Eskimi" (2007), roman "Sjajno mjesto za nesreću" (2009), zbirku priča "Pukovnik Beethoven" (2012), roman "Blue Moon" (2014), roman "Sjećanje šume" (2016), roman "Proslava" (Naklada OceanMore, 2019) i roman "Okretište" (Disput, 2021).

Po knjizi "Kino Lika" redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Izvedene su mu i dvije drame, "Skoro nikad ne zaključavamo" (2009) te "Snajper" (2013), a romani "Sjajno mjesto za nesreću", "Blue Moon" i "Sjećanje šume" adaptirani su za kazalište.

Prozna djela prevođena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, njemački, slovenski i talijanski. Živi u Zagrebu.    

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.