Vršnjaci smo, ja i neovisna Hrvatska, dijele nas dvadeset četiri duga dana i kratke lipanjske noći, zato prvo burno desetljeće njezinog postojanja mogu rekonstruirati samo na temelju tuđih sjećanja i priča. (…) Zadnjih deset godina promatram Hrvatsku vlastitim očima. Tijekom našeg zajedničkog života jednom se preda mnom otkrivala polagano, drugi put u naglim iluminacijama, obično preko sitnica: pjesme koja bi mi ušla u uho, primitivnih viceva, tona knjiga i nekoliko filmova, slučajnih susreta. Mijenjala se, odrastala, jačala u svojoj ulozi dvadesetogodišnjakinje, mlade odrasle države. Ta potonja dekada obilježena je silinom uspjeha: oporavak nakon financijske krize, novi turistički rekordi, viceprvaci svijeta u nogometu, a prije svega ulazak u Europsku uniju. (…)

Budući da je tako dobro – pitat će netko – zašto nam je toliko loše? Zašto nijedan od političara nema viziju budućnosti zemlje drukčiju od tradicionalne podjele obveza na tom europskom balu na kojem je Hrvate dopala uloga konobara? Odakle apokaliptičke slike iseljenih gradova i gradića, mrtve provincije, kuća bez krovova i ljudi s prazninom u očima? Posljednji popis stanovništva razotkrio je poraznu istinu: u Hrvatskoj više ne živi četiri i pol milijuna ljudi, kako se donedavno mislilo, nego tek tri cijelih osam milijuna – gdje je dakle nestalo tih sedamsto tisuća ljudi? (…) Kako to da je u Hrvatskoj i dalje najlakše diskreditirati političara nazivajući ga Srbinom, a da se laži o ustaškim logorima nekažnjeno ponavljaju u nekim medijima i crkvama? (…)

Znam da nisam odviše blagonaklona spram Hrvatske te da čak i u najvećoj bačvici meda uvijek nađem žličicu smole: umjesto da se oduševljavam ljepotama prirode i palimpsestom civilizacije, prigovaram, istražujem, izvlačim povijesne ljage. (…) A kad me obuzme čežnja tijekom dugih krakovskih mjeseci, zazivam fjaku kao kakvu čaroliju jer, premda je to stanje duha svojstveno Dalmaciji, vjerujem da je svatko tko ju je jednom iskusio uvijek nosi u sebi. Dovoljno je osjetiti makar slabašan tračak sunca koji oplahuje lice, zauzeti malko udobniji položaj nego inače i zamisliti kako valovi Jadrana zapljuskuju obalu. A potom se rasplinuti u ništavilu i tijekom te tri minute više se nikad ne vratiti.

Ulomci iz knjige, Aleksandra Wojtaszek

'Fjaka' poljske slavistice Aleksandre Wojtaszek nije klasični turistički vodič, nego književna reportaža temeljena na razgovorima s novinarima, povjesničarima i osobama iz javnog života. Hrvatska je prikazana kao kompleksna, višedimenzionalna zemlja, a autorica, naoružana erudicijom, koristi brojne izvore, od povijesnih knjiga do znanstvenih članaka, te na kraju nudi i 'soundtrack' koji prati svako poglavlje.

Aleksandra Wojtaszek poljska je znanstvenica, novinarka i prevoditeljica. Rođena je 1991. godine, odrasla na selu u južnoj Poljskoj. Studij kroatistike završila je u Krakovu, a četiri semestra provela je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je književnost na Jagelonskom sveučilištu, gdje danas radi kao docentica. Autorica je znanstvene monografije Topografie przestrzeni wyobrażonych (Topografije imaginarnih prostora) iz 2023. godine, posvećene suvremenoj hrvatskoj i srpskoj žanrovskoj fantastici. Dobitnica je brojnih priznanja za svoj prevoditeljski i novinarski rad, među kojima su nagrada Krakova – Grada književnosti UNESCO-a i nagrada Europski pjesnik slobode za prijevod poezije Monike Herceg.

Knjiga Fjaka stekla je status bestselera u Poljskoj i Slovačkoj, a u pripremi su i druga inozemna izdanja. Za nju je nagrađena nagradom Jerzy Skowronek i nominirana za jednu od najuglednijih poljskih novinarskih nagrada – Grand Press te za nagradu čitatelja portala Lubimy czytać. Kad nije dolje, živi i radi u Krakovu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.