Nakon pada komunizma, na valu demokratizacije, dotad ušutkane zajednice mogle su progovoriti o svojim povijesnim traumama. Istovremeno je međutim došlo do rivalstva različitih memorijskih narativa i do povijesnog revizionizma. U doba kad, obuzeti strahom od zaborava, skupljamo sjećanja posljednjih svjedoka dvadesetog stoljeća, do nas sve glasnije dopiru znakovi straha od pamćenja. On se, u nedostatku oslonca na zajednički društveni okvir ili temeljni konsenzus o antifašističkoj povijesti, prije svega odnosi na strah od pamćenja komunizma, zatim i samog antifašizma.

Preokrete u politikama pamćenja Natka Badurina u knjizi "Strah od pamćenja: Književnost i sjeverni Jadran na ruševinama dvadesetog stoljeća" promatra na primjeru sjevernog Jadrana i u transnacionalnoj perspektivi, obuhvaćajući prije svega hrvatska i talijanska, dijelom i slovenska gledišta. Konfliktne odnose na sjevernom Jadranu u prvoj polovici dvadesetog stoljeća organizira u četiri tematska čvora: d’Annunzijevu okupaciju Rijeke 1919. godine, talijansku okupaciju jugoslavenskih zemalja od 1941. do 1943. godine, nacistički logor Rižarna San Sabba koji je djelovao u Trstu od 1943. do 1945. te istarski egzodus na kraju Drugog svjetskog rata.

Premda naizgled postavljena kao paralelni slalom između različitih nacionalnih gledišta, knjiga čitavo vrijeme ima na umu da je glavno obilježje pamćenja u pograničnom području njegova isprepletenost i višesmjernost, vezana također i za slojevitost i višestrukost identiteta ljudi koji u tim područjima žive. Građu čine različiti narativni oblici, od usmenih, dnevničkih i memoarskih do književnih, medijskih i znanstvenih, čime se knjiga svrstava u područje kulturnih odnosno književnih studija pamćenja.

Raznolikost građe omogućuje uvid podjednako u službene verzije priče o prošlosti kao i u nekanonizirane i intimne tragove emocija koje su zaostale na stranicama zaboravljenih dnevnika ili su neočekivano izniknule u glasovima svjedoka. Raznolikost građe međutim ne podrazumijeva isti tretman različitih diskursa kao jednako literarnih ili retoričkih. Naprotiv, slijedom glavne struje studija pamćenja, ova knjiga želi vratiti povjerenje u historiografske metode utvrđivanja istine i podsjetiti na nužnost poznavanja povijesti za razumijevanje književnosti pamćenja.

Natka Badurina (1967) rođena je u Rijeci, diplomirala i doktorirala u Zagrebu te bila zaposlena na sveučilištima u Zagrebu, Padovi, Trstu i Udinama, gdje je od 2015. godine izvanredna profesorica. Bavi se odnosom književnosti, povijesti i ideologije, postkolonijalizmom, rodnim studijima, traumatskim diskursom i studijima pamćenja.

Dosad je objavila "Nezakonite kćeri Ilirije. Hrvatska književnost i ideologija u 19. i 20. stoljeću" (Centar za ženske studije, Zagreb, 2009) i "Utvara kletve. O sublimnom i rodnim ulogama u hrvatskoj povijesnoj tragediji u 19. stoljeću" (Disput, Zagreb, 2014).

Suurednica je (uz Unu Bauer, Jelenu Marković i Renatu Jambrešić Kirin) dvaju znanstvenih zbornika posvećenih strahu: "Naracije straha" (Leykam international i Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2019) i "Encountering Fear" (Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku, 2020).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.