U djelu Natke Badurine "Utvara kletve" proučavaju se rodne uloge u hrvatskoj povijesnoj tragediji 19. stoljeća, i to metodama feminističke teorije, književne povijesti i književne antropologije. Pri tome vezivnu nit čini estetički pojam sublimnog i njegova primjena u raspravi o tragičnom žanru, u definicijama rodnih razlika (sublimno i lijepo od samog su početka rodno obilježeni) te u teoriji historiografije.

Polazna je teza da povijesna tragedija pokušava održati na životu sublimni odnos prema nacionalnoj prošlosti u okolnostima opće desublimacije građanskog društva i znanosti tijekom 19. stoljeća. Usto, pretpostavlja se i da sublimni odnos prema prošlosti sa sobom nosi specifičnu podjelu rodnih uloga: izraziti patrijarhalizam i svođenje žene na prirodnu, a ne kulturnu; privatnu, a ne javnu, te lijepu, a ne sublimnu sferu života. U radu se posebna pažnja posvećuje navodnoj reakcionarnosti tragedije i njezinoj mogućoj vezanosti za radikalne nacionalističke ideologije u 20. stoljeću.

Korpus na kojem se ispituju polazišne teze okuplja tragedije s temom iz nacionalne prošlosti, u kojima se junak suočava s nezasluženom i neobjašnjivom nesrećom, te svršava najčešće tragično i uz obećanje buduće nagrade za čitav nacionalni kolektiv. Obuhvaćena su ukupno 33 dramska teksta ovih autora: Lj. Farkaš Vukotinović, I. Kukuljević Sakcinski, D. Demeter, M. Ban, M. Bogović, F. Marković, A. Tresić Pavičić, H. Dragošić, D. Jarnević, M. Jurić Zagorka, I. Fürst, N. Vavra.

Autoričino istraživanje pokazuje kako rodnu diskriminaciju provode podjednako tragedije utemeljene na nacionalnointegracijskoj ideologiji i one pisane sa socijalističkih i liberalnih polazišta. U toj su ideološkoj homogenosti ipak tijekom istraživanja pronađeni zanimljivi odmaci i pokušaji ostvarenja raznih tipova ženskog sublimiteta, i to u Demetra, Bana, D. Jarnević, Zagorke i I. Fürst. One projiciraju uspostavljanje ženske kulture kao miroljubive i konstruktivne osnove za nacionalnu autopercepciju.

Natka Badurina (1967) rođena je u Rijeci, diplomirala i doktorirala u Zagrebu te bila zaposlena na sveučilištima u Zagrebu, Padovi, Trstu i Udinama, gdje je od 2015. godine izvanredna profesorica. Bavi se odnosom književnosti, povijesti i ideologije, postkolonijalizmom, rodnim studijima, traumatskim diskursom i studijima pamćenja.

Dosad je objavila "Nezakonite kćeri Ilirije. Hrvatska književnost i ideologija u 19. i 20. stoljeću" (Centar za ženske studije, Zagreb, 2009) i "Utvara kletve. O sublimnom i rodnim ulogama u hrvatskoj povijesnoj tragediji u 19. stoljeću" (Disput, Zagreb, 2014).

Suurednica je (uz Unu Bauer, Jelenu Marković i Renatu Jambrešić Kirin) dvaju znanstvenih zbornika posvećenih strahu: "Naracije straha" (Leykam international i Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2019) i "Encountering Fear" (Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku, 2020).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.