Monografija Damira Karakaša okuplja crteže iz nekoliko faza i razdoblja: Rani crteži (1991. – 1994.); Portretne studije književnica i književnika (2023. – 2024.); Zagrebačko-brinjski crteži (2024. – 2025.) i Novi crteži (2025. – 2026.).

Autori tekstova u monografiji su povjesničari umjetnosti Frano Dulibić i Nevenka Šarčević.

 
„Imati talenta za književnost, glazbu i likovnost možda nije neka rijetkost, ali je važno što se s tim talentima radi, što se postiže. Karakaš posjeduje ta tri talenta od kojih je prednost dao književnosti, ali prisutan je u javnosti i sa svoja druga dva talenta. Manje je vidljivo da se on zapravo na vrlo srodan način svom književnom stilu, izražava i u glazbi i u likovnosti. (…) Likovno stvaralaštvo Damira Karakaša ne može se promatrati kao izdvojeni segment njegova opusa, već kao organski nastavak njegova književnog i životnog iskustva. Linija kojom crta jednako je precizna i ogoljena kao i rečenica koju piše – lišena suvišnog ukrasa, usmjerena na bit, često gruba, ali uvijek promišljena i funkcionalna.“

Frano Dulibić

 
„Ono o čemu piše odražavaju teme i motivi crteža, ali i metode izraza među kojima se ističu karikiranje likova i groteska. Želja za improvizacijom i istančana uvjerenost da neprestano treba dalje tražiti, doveli su ga do jednog od prodornijih samoukih likovnih odnosno umjetničkih izraza na aktualnoj hrvatskoj likovnoj sceni. I to do vizualnog umjetnika s margine čiji rad nosi kvalitete koje itekako vraćaju fokus na djelo samo, na izraz proizašao iz nepatvorene potrebe.“

Nevenka Šarčević

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko je godina radio i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu.

Objavio je knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" (1999), roman "Kombetari" (2000), zbirku priča "Kino Lika" (2001), roman "Kako sam ušao u Europu" (2004) zbirku priča "Eskimi" (2007), roman "Sjajno mjesto za nesreću" (2009), zbirku priča "Pukovnik Beethoven" (2012), roman "Blue Moon" (2014), roman "Sjećanje šume" (2016), roman "Proslava" (Naklada OceanMore, 2019), roman "Okretište" (Disput, 2021), roman "Potop"(Naklada OceanMore, 2023), a 2024. objavljena mu je i zbirka drama "Avijatičari".

Po knjizi "Kino Lika" redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Izvedene su mu i dvije drame, "Skoro nikad ne zaključavamo" (2009) te "Snajper" (2013), a romani "Sjajno mjesto za nesreću", "Blue Moon" i "Sjećanje šume" adaptirani su za kazalište.

Roman "Proslava" dobio je 2025. PEN Translate Award britanskog PEN Centra. Prozna djela prevedena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, engleski, njemački, slovenski, rumunjski, bugarski, španjolski i talijanski jezik. Živi u Zagrebu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.