“Nebo i zemlja”, objavljeno 1942. godine, plod je Máraijeva svjesno introspektivnog, stoičkog razdoblja. Poslušavši savjet Marka Aurelija, “zaključava srce” i živi samo za pisanje. Možda je najslikovitiji dio knjige onaj o starenju. Čovjek u petom desetljeću života više nije tako zajedljiv i nestrpljiv, želi zaštititi i spasiti. Živi za sadašnjost jer nema druge sreće osim spoznaje, podnošenja i razumijevanja stvarnosti. U ulomku o Gyuli Krúdyju, Márai ispisuje retke bliske njemu samom: Krúdy nije nikoga “uputio” u tajne svijeta. Nije ga bilo briga za čitatelja, za svijet. S takvom čistom namjerom na kraju se, međutim, može doći tek dovde – do trošne prizemnice u Óbudi. To je sve što možemo postići. To je stvarnost. To je Márai. 

U ovoj knjizi aforizama, eseja i impresija, meditativnih pjesama u prozi, kontemplacija o nebu, o Zemlji, Márai je uronjen u prolaznost vremena, u osobne uspjehe i neuspjehe, promišlja o velikanima svjetske glazbe i književnosti, promišlja kako živjeti život… Ironično i duhovito, ovo je iznimno djelo zadnji dio trilogije sastavljene od prethodno objavljenih: “Knjiga o travama” i “Četiri godišnja doba”.

Sándor Márai (izvorno Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) bio je mađarski pisac i novinar. Rodio se u plemićkoj obitelji u tada mađarskom gradu Kassa, danas slovačkim Košicama, 11. travnja 1900. godine. Mladost provodi u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, gdje radi kao novinar, te se okušava u pisanju na njemačkom, no po povratku u Budimpeštu kao jezik svoje književnosti definitivno odabire mađarski, poistovjećujući materinski jezik sa samim konceptom nacije. 

Tridesetih godina biva zapažen po svojem preciznom i čistom realističkom stilu, piše prve mađarske osvrte o Kafkinim djelima, a u novinskim člancima izražava izuzetno kritičan stav prema nacizmu. Márai je autor 46 djela, od kojih je u hrvatskom prijevodu možda najpoznatije „Kad svijeće dogore“, roman prožet nostalgijom za iščezlim multietničkim i multikulturalnim društvom propale Monarhije. Kao protivnik komunističkog režima 1948. trajno napušta Mađarsku, prvo se seli u Italiju, a zatim emigrira u SAD. Neprekidno piše na mađarskom, no objava njegovih djela nakon 1956. u Mađarskoj će biti zabranjena. 

Njegova poezija, romani i dnevnici objavljeni su tek posmrtno, i u narednim desetljećima otkriveni i cijenjeni od kritike i publike postali su dijelom europskog književnog kanona dvadesetoga stoljeća. Nakon smrti supruge Ilone i sina Jánosa, kojega su kao ratno siroče posvojili prije emigracije, shrvan rakom i depresijom, Márai je počinio samoubojstvo hicem iz pištolja u San Diegu 21. veljače 1989. godine.  

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.