Godine 1969., trideset pet godina nakon objavljivanja prvog dijela svojih memoara «Ispovijedi jednoga građanina», Sandor Marai ponovno prelistava album svojih sjećanja i prepričava teške poratne godine. Kao na filmskom platnu redaju se slike, i on traži ostatke nekadašnjega života. Potaknut sudbinskom ljubavlju, Marai se još jednom vraća domovini i piše moćno djelo «Zemlja, zemlja». Odlomak iz knjige:

Lola je obećala da će se prikloniti mojoj odluci; ići će sa mnom, što mi je bilo drago, jer sam znao da se na njezina obećanja može računati. Čovjek se u neku ženu zaljubljuje dvaput: prvi put kad je upozna, a drugi put u vremenu koje slijedi. Od ljudi se nisam opraštao, jer sam već naučio da se ljudima baš i ne može objasniti ako nam se u životu događa nešto uistinu važno. Neće povjerovati da je neka životno važna odluka samo pitanje savjesti, a da pritom nema i neki drugi smisao. Nikoga nećete uvjeriti da netko može bez skrivenih namjera odbaciti nešto iz čega bi po svoj prilici mogao izvlačiti stanovitu korist. Zato je, kada se to događa, mudrije šutjeti.

Goethe je rekao da «čovjek mora proživjeti vlastitu sudbinu...» Dakle, ne onu koju će mu nametnuti događaji i Povijest, izraženu kroz činjenice, već onu svoju, jedinstvenu i nedvojbeno vlastitu.

I tako se opet upleo Goethe, na uglu Ulice srca. Odjednom mi se učinilo vrlo hitnim da što prije krenem odavde, ne da bih se našao u Parku, na Budimu ili u mađarskom jeziku, niti pod kišobranom solidarnosti svojih ukućana; ne, valjalo je otići mnogo dalje. Valjalo mi je otići iz ovoga prekrasnoga, tužnoga, pametnoga i živopisnoga grada, iz Budimpešte, jer ako ostanem, i ja ću usahnuti od ove silno agresivne gluposti koja me okružuje. I moram odavde spasiti ono nešto, svoje «ja», onu svoju osobnost koja postoji samo u jednom primjerku. To moje «ja» nije ni bolje ni vrednije – o da, može biti samo slabije, plošnije – od onoga «ja» koje imaju drugi, no ja imam samo ovo svoje. A nema ni Ideologije, ni Cilja koji će mi nadoknaditi štetu izgubim li svoje «ja», ako se odreknem one druge «nostalgije za domovinom» koja me sada prožima poput mladenačke ljubavne strasti ili uzbudljive čežnje jer, ako ostanem, presušit će i ta žudnja. Otići odavde i krenuti prema nečemu... Bilo je to poput neobične, sudbinske «čežnje za domovinom».

Sándor Márai (izvorno Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) bio je mađarski pisac i novinar. Rodio se u plemićkoj obitelji u tada mađarskom gradu Kassa, danas slovačkim Košicama, 11. travnja 1900. godine. Mladost provodi u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, gdje radi kao novinar, te se okušava u pisanju na njemačkom, no po povratku u Budimpeštu kao jezik svoje književnosti definitivno odabire mađarski, poistovjećujući materinski jezik sa samim konceptom nacije. 

Tridesetih godina biva zapažen po svojem preciznom i čistom realističkom stilu, piše prve mađarske osvrte o Kafkinim djelima, a u novinskim člancima izražava izuzetno kritičan stav prema nacizmu. Márai je autor 46 djela, od kojih je u hrvatskom prijevodu možda najpoznatije „Kad svijeće dogore“, roman prožet nostalgijom za iščezlim multietničkim i multikulturalnim društvom propale Monarhije. Kao protivnik komunističkog režima 1948. trajno napušta Mađarsku, prvo se seli u Italiju, a zatim emigrira u SAD. Neprekidno piše na mađarskom, no objava njegovih djela nakon 1956. u Mađarskoj će biti zabranjena. 

Njegova poezija, romani i dnevnici objavljeni su tek posmrtno, i u narednim desetljećima otkriveni i cijenjeni od kritike i publike postali su dijelom europskog književnog kanona dvadesetoga stoljeća. Nakon smrti supruge Ilone i sina Jánosa, kojega su kao ratno siroče posvojili prije emigracije, shrvan rakom i depresijom, Márai je počinio samoubojstvo hicem iz pištolja u San Diegu 21. veljače 1989. godine.  

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.